Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 5,1-11
Dok se oko Isusa gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo.
Kada dovrši pouku, reče Šimunu: »Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.« Odgovori Šimun: »Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.« Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše.
Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: »Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!« Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: »Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!« Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.
Oduvijek se čovjek pitao, tko je on i što na ovoj zemlji, u ovom svemiru. Umovao o sebi, svom poslanju, svojoj veličini ili malenosti, već prema tome kako se osjećao. Međutim, do pune spoznaje istine o sebi čovjek neće nikad doći umovanjem, filozofiranjem, nego samo u susretu: s realnošću, s drugim bićem, s čovjekom (jer čovjek je bitno dijaloško biće i za njegov je ustroj bitan odnos ‘ja’ – ‘ti’, kako je trajno isticao veliki židovski filozof M. Buber). Konačnu pak spoznaju o sebi stječe čovjek u susretu s Tajnom, s Bogom, s „Onim-Koji-Jest“, kako se Bog predstavio Mojsiju u gorućem grmu u pustinji, jer po svome ustroju čovjek je prah, on je ‘Onaj-koji-nije’, koji je poput daška na ovoj zemlji.
Susret s Bogom – prah sam i pepeo
U susretu s Bogom doživljava čovjek svoju stvorenost, ali ujedno vlastitu bijedu i grješnost, iz čega onda slijedi potreba za otkupljenjem. Priznanje vlastite grješnosti znakovito je u susretu sa Svevišnjim za Izaiju (današnje prvo čitanje), izgubljenost pred Bogom koji je ‘Mysterium tremendum et fascinosum’, pred kojim se drhti i koji čovjeka tako snažno ‘ošine’, da je nepremostiv jaz između te dvije zbiljnosti. Jaz može samo Bog premostiti podarujući čovjeku iskustvo milosti, naklonosti, spašenosti, iz čega potom slijedi poslanje: Svjedočiti drugima o vlastitom iskustvu sreće, spoznaje o sebi i Bogu, te o nužnosti obraćenja. Zato će kasnije Izaija neumoljivo šibati svoj narod, koga beskrajno voli, zbog njegovih grijeha i opačina. Nema te slike koju Izaija ne rabi da bi prikazao neminovnost propasti pojedinca i naroda, nastave li živjeti daleko od Jahve.
Šimun je postao Petrom, stari čovjek novim, ne na temelju Ivanove ili Isusove propovijedi o obraćenju, ne pokorničkim pozivima, nego nakon što je bio očevidcem nezaslužena dara i znaka: Bogatog ulova ribe u kasno dopodne, kada ni po kojoj logici nije vrijeme za lov. Za pretpostaviti je da je vjerojatno Petar u sebi mrmljao nakon Isusova naloga da baci mreže za lov. ‘Što se razumije on, nazaretski tesar, u naš ribarski posao? Ta, riba se lovi noću, uz lanterne, a ne za podnevnoga sunca!’. Ali čitajući kroz ovu crkvenu godinu Lukino Evanđelje, moramo imati neprestano na umu ono ‘danas’ iz Isusova nastupnog manifesta u Nazaretu.
Isusovo „ovdje i danas“ traje neprestano
Ono ‘danas’ ostvaruje se u svima koji slušaju, koji čuju poruku spasenja iz Isusovih usta, bez razlike tko oni bili. U onoj zgodi navodi Luka proroka Izaiju, a od Isusove poruke zapravo nije nitko isključen. Svi su pozvani, svi koje je sudbina pregazila, koji su na rubu, pogani, carinici, grješnici, bludnice. Zbog neposrednosti, svježine riječi, snage govora, svijet se kupi oko Isusa. Tiska se da čuje Božju riječ (r. 5,1). Već imamo kvalifikaciju riječi iz Isusovih usta. Nije to više rabinsko tumačenje, talmudsko izlaganje davno slušanog ili viđenog, već neponovljivi kairos, koji se ne smije propustiti.
Poput brda u Bibliji i more, odnosno jezero ima svoju teološku konotaciju, a u ovome prizoru o bogatom ribolovu kao da već imamo naznaku onog uprizorenja na Tiberijadskom jezeru poslije uskrsnuća – usp. Iv 21. I ovdje i ondje su Gospodin i Petar u žarištu zbivanja, Gospodinova nadmoć, Petrova bijeda i grješnost, i jednostavni zov: Slijedi me, hodi za mnom.
Govor na gori – Govor na moru
U Mateja imamo Govor na gori, gdje Isus govori mnoštvima i naviješta novi ustroj svijeta. Ovdje Isus govori na moru, iz lađe. Previše je svijeta, a znamo što je u Bibliji more. Znamo i inače. Kad nema vjetra, ono je prozirno, mirno, ali kad ga uskovitla vjetar, ono je prava ugroza za sve. Isus je pak gospodar svih sila, on je utišao i oluju na moru. Za njega nemaju zemaljski elementi onu ugrozbenu snagu kakvu imaju za nas ljude. Naviješta iz lađe, veli se izričito, Božju riječ. Ne rabinska tumačenja, ne tumačenje kakvo nude pismoznanci i farizeji, nego riječ „s one strane“ života. Riječ koja osvaja, neodoljivo. Ljudi se hrane tom riječi! Hrana za dušu i srce. I nakon te dopodnevne „kateheze“ naređuje Isus Petru da baci mreže za lov.
Čudo ovjerovljuje Isusovu riječ
Isus kao da želi ovjeroviti svoje riječi jednim čudom. Čudom bogatoga ribolova. Želi očitovati i svima prisutnima da je njegova riječ učinkovita. Da čini čudo tako što u podne skuplja mnoštvo riba u mreže.
Cijela scena na jezeru usmjerena je na Petra. Već je prije doživio kako mu je jednog popodneva Gospodin ozdravio punicu (usp. 4,38), a sad ostaje osupnut nakon bogatog ulova. Isus naviješta spasenje, obraćenje, otkupljenje čovjeka, a Petar i drugovi će naviještati Isusa kao Spasitelja, Otkupitelja, usrećitelja, osloboditelja od grijeha i zla. To je njihova uloga u moru života. Da bi čovjek bio sposoban za to, najprije mora na ‘vlastitoj koži’ iskusiti čišćenje, poput Izaije! Isus sili Petra na tako reći apsurdan korak.
To što od Petra Isus traži graniči s njegovim spoznajnim moćima. Iskustvo se protivi Isusovoj riječi. Cijelu bogovetnu noć je lovio, ništa nije ulovio. Iskustvo je to tolikih suvremenih župnika, djelatnika na njivi Gospodnjoj. “Gospodine, sve sam pokušao. Nije nikako išlo niti ide. Ništa nam, ama baš ništa mi ne uspijeva. Sve je uzalud, sav moj život i rad je jedan veliki promašaj”. A Gospodin kao da veli: “Jest, pokušavao si, ali često bez mene. Radio si na svoju ruku, u svoje ime, ne u moje ime”. Često se događa da radimo za Boga, za Isusa Krista, za stvar Evanđelja, ali bez Isusa, bez Boga. Traži se avantura posluha i predanja u Njegovu riječ! ‘Na Gospodinovu riječ’…, unatoč očitoj besmislenosti pokušaja!
Svemu unatoč – na tvoju riječ!
To granično područje sna i jave, zbilje i čuda, do te mjere Petra prenerazuje da ga baca na koljena. Nama je poruka jasna. Biblija se ne čita kao povijesno svjedočanstvo ili dokument, nego je ona poput prstena koji se u nama zatvara. Ili kao što bi rekli tumačitelji, hermeneutski se krug mora zatvoriti u našoj egzistenciji. Prizor mora pogoditi i dirnuti nas, ovdje i danas, u istoj mjeri kao i Petra onda. Petar se prepao Gospodina, prepao se silne Božje moći, ali se ujedno prepao i sama sebe, svoje grješnosti, izgubljenosti, propalosti. Pred sobom vidi Nevidljivoga u liku Isusa Krista, i taj me Nevidljivi poziva, opipljivo, realno, želi se poslužiti mnome, mojim životom. Želi me preoblikovati, preobraziti. Iskustvo čovjekove nemoći, ali istodobno milost da čovjek može iskusiti kako je Bogu sve moguće! Bog Stvoritelj je u Isusu moj Otkupitelj. Odnosi moju krivnju i grijeh. Poziva Petra (a i sve nas) na misionarsku i evangelizacijsku djelatnost.
Petar spoznaje svoju grješnost, ali se Isus na to ne osvrće. Ne veli mu Isus da ubuduće ne će biti grješnik. Zna on od kakva smo mi gradiva, mi ljudi. Uvijek podložni zlu i grijehu, napasti. Iskusit će to Petar u dvorištu Ane i Kaife, pred onom sluškinjom. Zanijekat će da Učitelja uopće poznaje! Ali Isus se samo okrenu, pogleda Petra, i to bijaše dovoljno da se pokaje i proplače, gorkim suzama.
Petar je bez Isusa veliko „Ništa“
Odsada će Petar biti posvema ovisan o Gospodinu. Odnos će i ubuduće biti prilično napet, toliko će puta Gospodin urazumljivati Petra (prisjetimo se svih potonjih scena između Učitelja i učenika!), ali će Petar postupno učiti i urastati u posvemašnji posluh prema svome Gospodinu. Doživljavat će svoje granice Petar, sve do nijekanja Učitelja na Isusovu suđenju, imat će osobnih neuspjeha i promašaja, ali će svakim novim korakom i iskustvom stjecati novu kvalitetu odnosa prema Učitelju. Petar je doživio čudo stvaranja koje ga je prisililo na posve novi specifični odnos prema Isusu. U tome odnosu danomice je u njegovu životu, a pogotovu nakon Duhova, Petar kao osoba postajao sve manji, a Gospodin sve moćniji i silniji po njegovim rukama i u njegovu životu. To je istodobno iskustvo svih onih koji su se na bilo koji način upustili u avanturu odnosa s Isusom Kristom. Isus postaje i ostaje mjera i mjerilo za sve.
Biti nađen i poslan
Naći i biti nađen. Pronaći i biti pronađen! Loviti i biti ulovljen. To su poruke današnjih triju čitanja. Ljudi su kroz svoju povijest izumili mnoštvo načina kako izbjegnuti izravni susret s Bogom. Pa čak i pod vidikom pobožnosti, zauzetosti za Božje djelo u svijetu, angažmana za druge u ime Božje, načini su da čovjek izbjegne ono suočenje ‘licem u lice’ s Gospodinom. Nitko koga je Bog u Bibliji pronašao, barem se tako čini, nije bio iznutra spreman na susret s Gospodinom. Ljudi su se izmotavali, ispričavali. Bog je uvijek Bog iznenađenja, čudesa, divnih obrata. Objavljuje se on u gorućem grmu, pustinji, samotnim mjestima, ili čak bogoslužju, kao danas kod Izaije. Predusreće nas na našim životnim putovima preko svojih glasnika, anđela, stranaca, gostiju. Isto se zbiva s Pavlom, prema njegovu svjedočanstvu, iznenada, a tako isto i s Petrom u susretu s Isusom. Bog je uvijek Bog iznenađenja i zato trebamo moliti da ga susretnemo. Bilo gdje. Jer pravi život počinje tek onda kad čovjek iskusi na vlastitoj koži, u vlastitu srcu prodorni pogled, pročišćavajući oganj.
Isus i naša Galileja danas
Ribari ljudi! Predočimo si Isusa na obalama Galilejeskog jezera. I dandanas je ondje sa svojim nestvarnim snom i vizijom o preobrazbi svijeta. O novom svijetu. Pred njim ribari, mreže, ribe. U njegovoj se to mašti i zamisli pretvara u viziju cijelog svijeta, nutarnji veliki san, poziv, poslanje, refleksija o vlastitom pojavku na ovoj zemlji komu je smisao čovjekova sreća i spas. Sjediniti sve ljude u jedno, u veliko bratstvo ljubavi prema jednom istom Ocu. Taj san, tu utopiju polaže Isus u ljudske ruke. Ruke ribara. ‘Učinit ću vas ribarima ljudi… Odsada ćeš loviti ljude’. Čovjek postaje odgovoran za čovjeka, za njegov spas.
Isusov poziv je poziv na zauzetost, angažman. Promašeno je taj angažman ograničiti samo na svećenstvo, one koji služe oltaru. “Ribari ljudi”! To će reći kako je evanđelje generalna mobilizacija svih raspoloživih snaga, kako je ono upućivanje na sve fronte ovog svijeta, gdje su ugrožene sloboda, jedinstvo, mir, pomirenje, zapravo gdje je potrebno sve to nanovo stvarati. ‘Učinit ću vas ribarima ljudi’: To je veliki poziv na ispit vlastite savjesti i odgovornosti, ali ujedno i posvješćivanje kako Isusov poziv i pogled pada i na sve nas. Nikad nije prekasno za ljubav. A bijeda je svijeta velika, beskrajna. Potrebno je bacati mreže Božje ljubavi na sve, bez razlike. Krajnje je vrijeme, moramo to činiti doskora, zapravo već danas.
Petar je spoznao u onom trenutku koja mu je uloga. Nikad se više neće odvojiti od čovjeka, od ljudi kojima je poslan. Prazne ruke i prazne mreže punit će se na Gospodinovu riječ. Pridobivati za kraljevstvo Božje, na Gospodinovu zapovijed, uz njegovu milost. Radit će Petar u biti isti posao, samo s drugim predznakom. U ime Gospodinovo, na njegovu riječ. Uspjeh zacijelo neće nikako izostati! Ni u našem životu, budemo li radili „u Ime Isusovo“.
UČINIT ĆU VAS RIBARIMA LJUDI…
Kad je Isus obećao Petru i drugovima da će ih učiniti ‘ribarima ljudi’, nije im obećao niti rekao kako će to za njih biti zabavan ‘sport’, kakvim se danas čini ribarenje u našim krajevima. Ponekad je opasno na moru ribariti, ali ‘pecati’ na rijeci je čisti ‘hobby’. Nije im rekao da će biti na obali, sigurnu tlu, da će imati dovoljno hrane u tobolcu, makar ništa ne ulovili, već je pod tim mislio na najopasnija mjesta i virove u Galilejskom, Genezaretskom jezeru, na najdublja mjesta gdje treba baciti mreže za ulov i onda ih vući na lađu, uz sve opasnosti, i prema obali. Radi se o vrlo opasnu poslu na opasnu mjestu i u opasnim okolnostima.
Moraju biti svjesni: Od toga zavisi njihov svagdanji kruh! Ribariti za kruh svagdanji, loviti ljude kao svagdanji kruh, kao mjesto rada i zarade! To je njihov poziv i zvanje! U nas je slika ribara redovito povezana s hobbyjem: Slika čovjeka na suhu koji ništa ne riskira i koji od vremena do vremena ubaci koju ribicu u kantu pored sebe. Tko se ne izlaže riziku, ne može ni uloviti ništa značajna! Ribarenje je za mnoge razbibriga, ugodan šport, nešto za praznike, a ne svagdanji život.
To pred nas stavlja upitnik: Što je za nas Evanđelje? Šport? Zanimanje samo za blagdane, nedjelje, svetkovine? Razbibriga. Dokle god nismo spremni svojim životom svjedočiti i platiti cijenu Evanđelja u svome životu, dotle je nemoguće očekivati veće plodove naše evangelizacije u suvremenom svijetu. I dotle će Evanđelje ostati bez utjecaja na život ljudi današnjeg vremena. Kad prestanemo promatrati svoju ulogu neovisno o nedjeljnoj službi u crkvi, kao nekakvoj obvezi, kad se susrećemo sa svojim poznanicima i prijateljima, te kad počnemo smatrati evangelizaciju svojom ozbiljnom obvezom koja na nama počiva, koja nas sve čeka i od nas iziskuje sve naše snage, tad će biti i ulov obilan.
Bacimo pogled na svijet oko sebe. Svi se žalimo na pokvarenost, nasilje, svakovrsno zlo oko nas. I na kraju onda zaključujemo: Sve je pokvareno i zlo. Međutim, čime se čuva hrana od kvara? S pomoću soli! Isus je rekao za svoje da su oni sol zemlje. Sol koja mora doći u tijelo, u biće ovog svijeta, i sačuvati ga od pokvarenosti. Naravno, svijet se pokvario jer nije došla u njegovo tkivo sol Evanđelja, sol kršćanstva.
Isusov poziv, Isusov zov nije lagan ni ugodan. Ne obećaje ovdje na zemlji ugodan, lagodan život. Ne donosi nikakav zemaljski profit. Prisjetimo se kako su apostoli cijelo vrijeme boravka s Isusom i uz Isusa mislili kako će im biti lijepo, kako će im on podariti ministarske fotelje, borili su se za prestiž i prva mjesta. Nisu ni slutili što ih sve čeka u njegovoj službi. Tek su s vremenom, nakon duga školovanja, shvatili da apostolski život sa sobom nosi i teške zahtjeve: Isus nije došao biti služen, nego služiti i svoj život položiti kao pomirnicu za sve grijehe svijeta
Mora nam jedno biti jasno: Evanđelje nisu pronijeli svijetom profesionalci, nego amateri. A amater je izvorno ‘zaljubljenik’. Grčki je izraz za to idiotes. Neznalice. I nikakva ih oporba nije mogla zaustaviti i u dramatičnom su naletu promijenili lice zemlje i ondašnjeg svijeta.
Isus ih je podigao na vlastite noge, poslao u svijet, jasno upozorio što ih na njihovu pohodu u svijet čeka. Svijet je neprijateljski raspoložen. Isus neprestano opominje. A opomene su samo upozorenja da pripaze na ono što su već toliko puta čuli, što su naučili. Isus upozorava što ih čeka u svijetu koji ne želi Boga i koji se neprijateljski odnosi prema njemu. To je ono: Izvezi na duboko more i ondje baci mreže i izvuci ljude iz grotla svijeta.
Apostoli su rođenjem mali ljudi. Maleni i mali pred svijetom, pred kraljevima i upraviteljima. Prizorišta kao u bajkama. Ali je jedno bitno: Do kraja su bili impregnirani Isusovom osobom, Evanđeljem. Da bi se drvo sačuvalo od truleži i crvotočine, ono se impregnira, natapa zaštitnim smjesama. Da bismo bili vjerodostojni svjedoci, moramo biti natopljeni upravo tim božanskim protusredstvom protiv zla i grijeha u svijetu: Isusom Kristom. Ignacije, biskup Antiohijski, veli: Bolje je šutjeti i biti, nego govoriti, a ne provoditi u život ono što se govori!
BOGATI RIBOLOV – ČUDO NA VODI I U ŽIVOTU
Čudo na Genezaretskom jezeru nije prvenstveno čudo po velikom, bogatom ulovu ribe. Čudo je u drugome: Jedan čovjek, ovdje konkretno Petar, postaje dostojan Boga. Spoznaje svoju grješnost, ali unatoč tomu što je grješan, smije pristupiti Bogu. Nije toliko čudo što su mreže pune, nego je ovo čudo ujedno slika za cjelokupne životne odsjeke, za cijeli životni put, u kome se zbiva prijelaz iz siromaštva u bogatstvo, preko nutarnje spoznaje do spoznaje samog Boga.
Petar je onako preko volje vjerojatno slušao zboriti Isusa. Ispirao je mreže nakon promašene, neprospavane noći u kojoj ništa nije ulovio. Snen i mamuran, k tomu još neraspoložen, ništa nije ulovio za obitelj ni za tržnicu. Slušao je Isusove riječi. Možemo predočiti kako je Isus govorio. Čuo je riječi koje do tada nikad nije u tome obliku slušao iz ljudskih usta. Te su ga riječi zacijelo pogodile u dušu i srce, posvijestile mu stanje u kome se nalazi. Zato je prvo čudo toga jutra na Genezaretu bilo upravo u tome što je Petar spoznao kako je sve dotle njegov život bio prazan, neispunjen, svim nastojanjima i mukama unatoč.
Kako je i što je Isus zborio toga jutra? Vjerojatno u svome stilu, o tome da čovjekov život ne zavisi od muke i truda, od rada i kruha. Ne živi se samo od kruha, nego od svake Božje i lijepe riječi. Nemojte se brinuti tjeskobno za jelo ili odijelo, iće i piće, za to se skrbe pogani koji ne poznaju Boga. Nemojte se truditi sačuvati svoj život kad niste sposobni ništa mu ni dometnuti niti oduzeti. Bog vam je dodijelio pravu mjeru.
To bi bio, ili mogao biti sadržaj Isusovih riječi. Možemo samo nagađati. Ali su te riječi zacijelo pogodile Petra i dale mu spoznati kako mu je život bio beskoristan, kako mu je bio sav život poput rada u noći, bez svjetla, i kako je sve išlo utaman. U dubini svoje duše spoznaje sebe i promašenost svega. Isus je znao pogoditi pravu žicu u čovjekovu biću.
Petar je jamačno bio upućen u svoj posao. Bio je ribar po zvanju. Od toga je živio. Nu, unatoč svemu život mu je bio iznutra prazan, bio je nezadovoljan, neispunjen. “Ništa nisam ulovio cijelu bogovetnu noć” – to je sažetak cjelokupnog rada i života. Nakon svega ostaje veliko ništa.
Ali, kad čovjek jednom dopusti Isusovoj riječi da u njega snažno prodre, tada imamo osjećaj kako nas ta riječ do kraja ispunja, kako odjednom naše čežnje postaju zbiljom i kako imamo pravo nadati se i očekivati bolju budućnost. Sva očekivanja najednom postaju mogućnost i zbiljnost. Moguće je ponovno započeti s osjećajem sigurnosti: “Na tvoju riječ i zapovijed, Gospodine, bacit ću mreže…“ Jasno, u pol bijela dana čovjeku sine svjetlost kako može, smije započeti s novim životom. Taj novi život postaje realnost u Petrovu životu, ali i u našem. Blagoslov se izlijeva u obilju.
Nakon toga iznenađenja dolazi do reakcije. Prepao se Petar ulova, prepao se sama sebe. Slijedi jasno ohrabrenje: “Ne boj se. To je samo znak za nešto što tek ima uslijediti, što tek ima doći. To je samo pretkazivanje onog lova koji se ima odvijati kroz sva stoljeća što slijede”.
Petar je uhvatio ali je bio uhvaćen, ulovio ali je i bio ulovljen. Prepao se kao riba na suhu. Odlazi od Isusa novi, promijenjeni čovjek. Ide za onim čiji je glas čuo i poslušao. Strahopočitanje, padanje na koljena pred numinoznim, fascinantnim, pred kojim se dršće i trese.
Petar je spoznao da je Isusova riječ živodajna, da stvara, čini čudesa, i zato se osjeća bezvrijednim. Ne bi mu htio biti na teret. Petar kao da želi uzmaknuti. Spoznao je istinu, očitovala mu se do krajnosti, ali se osjeća nevrijednim slijediti je. Osjeća da nije dovoljno dobar ni dostojan, i zato se želi isključiti iz domene Gospodinova pogleda i osobe.
Ali, Gospodin ga ne pušta. “Ne boj se”, proslijedi Gospodin, “odsada ćeš loviti ljude”. Spoznaja vlastite bijede, grješnosti i ujedno spoznaja gdje je istina i smisao mora nas prisiliti misliti na druge koji nemaju tu spoznaju koju mi imamo. Mora nas siliti na misioniranje, evangelizaciju. Otvorenost za bijedu drugih, duhovnu pustoš koju ostavlja grijeh u dušama, to mora ploditi iz susreta s Gospodinom.
Petar je spoznao u tom trenutku koja mu je uloga. Nikad se više neće odvojiti od čovjeka, od ljudi kojima je poslan. Prazne ruke i prazne mreže punit će se na Gospodinovu riječ. Pridobivati za kraljevstvo Božje, na Gospodinovu zapovijed, uz njegovu milost. Radit će Petar u biti isti posao, samo s drugim predznakom. U ime Gospodinovo, na njegovu riječ. Uspjeh zacijelo neće nikako izostati!
Nebrojeni su ukrižili Isusov put od toga galilejskog jutra, ali ih se malo odlučilo na zaokret i korak za Isusom. Mnogi su napinjali uši da čuju što to taj neznanac priča, zaustavljali se na svome putu, odmahivali glavom, čudili se i divili, neodlučni između egzistencijalnog da ili ne, ali se samo malo njih doista životno s njime (su)srelo i sraslo.
Ono prizorište s Petrom za sve nas je primjereni uzor. Slušanje riječi, izvažanje na pučinu, lov usred bijela dana, spoznaja vlastite grješnosti i ograničenosti, ali onda i krajnja posljedica: ostaviti sve i krenuti za ovim koji život i svijet mijenja. Ne zanimaju ih više ni ribe, ni mreže, ni lađice, ni stari način života.
Na Petrovu primjeru vidimo od čega živi kršćanstvo i Isusovo djelo u svijetu. Ne od naših nastojanja, ne od statistika i muka, ne od naših neprospavanih noći u kojima se sami trudimo, nego od Isusove riječi i vjere u svemoć Isusove riječi.
Kršćanstvo je ravno pustolovini, ono je nešto posebno, nemoguće ga je čisto racionalno utemeljiti. Kršćanstvo, odnosno Crkva nije poduzeće, organizacija, institucija, multinacionalni koncern, socijalna ustanova, nevladina udruga, nego Tajna. Tajna prisutnog Boga u svijetu i povijesti.
