Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 2,16-21
I pohite te pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama. Pošto sve pogledaše, ispripovjediše što im bijaše rečeno o tom djetetu. A svi koji su to čuli divili se tome što su im pripovijedali pastiri.
Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu. Pastiri se zatim vratiše slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli kako im je bilo rečeno.
Kad se navršilo osam dana da bude obrezan, nadjenuše mu ime Isus, kako ga je bio prozvao anđeo prije njegova začeća.
Za kršćansko poimanje povijesti od samog početka bitno je temeljno iskustvo svijest da s njime, s kršćanstvom, odnosno s Isusom Kristom dolazi do prijeloma i obrata u tijeku ljudskog događanja. Bez povijesnog događaja u osobi Isusa Krista, bez Isusova djela, kršćanstvo bi se rasplinulo u najobičniji mit, a evanđelja bi posjedovala samo simbolično značenje. Povijesnost Isusa Krista je zasvjedočena, a sve se drugo vezano uz njegovu osobu prepušta činu vjere. Povijest nije kružno gibanje, kao u drugim religijama, već ima svoj početak, trajanje i svoj svršetak.
Cjelokupna povijest prije Isusova dolaska dade se najsažetije izraziti prvim redcima Poslanice Hebrejima. ‘Mnogo puta i na razne načine…’ Pascal, genijalni matematičar te gorljivi vjernik i kršćanin, veli kako je slijed naraštaja kroz četiri tisućljeća navješćivao isti događaj: Dolazak Mesije. Cijeli jedan narod, a ne samo pojedinci, navješćuju pojavak ovoga Jedinstvenog i Jedincatog u vremenu.
Mogli bismo se poslužiti suvremenom slikom. U suvremenim zračnim lukama na određenom mjestu snažni reflektori paraju noću snopom svjetla mračno nebo pod određenim kutom. Odašilju signale zrakoplovima. Okreću se sporo, ukrštavaju se, nestaju i ponovno se pale. Tako je i s Izraelom. Svjetlosne staze paraju neprestano tamu i na kraju nebo ostaje mračno. Međutim, iznenada, u jednom trenutku, taj se snop svjetla usmjeruje na jednu jedinu točku koja postaje sve snažnijom, prerasta u veliku zvijezdu, i sve se zgušnjava u Isusovoj osobi.
Odjedanput se u mrklini noći otvaraju oči i čovjek spoznaje ‘Svjetlo od Svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga’. U toj se Riječi i Imenu sažimlju i povezuju sve izgovorene riječi Biblije, Božje riječi: U tvome svjetlu mi svjetlost vidimo, rekao bi psalmist. Ali istodobno i iskustvena tvrdnja: “Samo Gospodin Bog zna jedini, zašto je i čemu u sadašnjim svjetskim odnošajima nužno da je Krist još uvijek skriven, zaogrnut velom, okružen s toliko stranog i skrivenog; čini se kao da svijet, čovječanstvo ne bi mogli podnijeti neposredan dodir i susret s njim, razotkrivenim Kristom” (Schelling, filozof).
Na što nas poziva današnji dan? Nova godina, prijelomnica? Na trenutak zaustaviti se i razmisliti o svome vremenu. Okrenuti se unatrag, baciti pogled naprijed. I živjeti ovaj trenutak. Ovo danas koje mora imati svoj sadržaj. Biti svjestan da je čovjek samo hodo-časnik, putnik na ovoj Zemlji. Putnik koji, da bi išao naprijed, mora okretati prema Izvoru koji je i konačni Uvir.
Suvremeni je čovjek radoznao. Stoga je u duši rastresen, nemiran, u potrazi za senzacijama. Turist koji promatra život kroz video-kameru ili fotografski aparat, a danas u bezbroj sebića (selfija). Posvemašnja pokretljivost uzrokuje sveopću uzetost. Sve veća brzina čini Zemlju sve manjom, dosadnijom. Nitko više ne govori o brzini vozila ili vlaka, već se sanja o nadzvučnim mlažnjacima, laserskoj tehnici brzine svjetla, i na kraju čovjek postaje žrtvom vlastitih izuma.
Već je sada čovjek poput invalida: vozi se u vozilu, vlaku, leti u zrakoplovu, a da se ne (po)kreće. Kroz televizijski zaslon gleda ravnodušno cijeli svijet, nesposoban odabrati što je najvažnije. Čemu još prostor, kad je kraći let od Zagreba do New Yorka nego vožnja vozilom od Zagreba do Beča? Stoga je bitno zamisliti se nad vremenom. Prostor nije u pitanju, već vrijeme, koje živimo, u kome živimo, i kako u njemu živimo. Pustinjski su oci znali reći: “Demoni su vrlo hitri, vrlo brzi, ali veoma teški”. Život nam nije ništa lakši, štoviše, svednevice je teži, zamorniji i dosadniji.
Čovjek je, htio on to ili ne htio, postao pustinjak u pustinji života. Osamljen, od svijeta izdvojen, s više brava zakračunat u svome stanu, u strahu od susjeda ili provalnika. Živi svoj život dosade i neutješenosti. Ništa ga ne može oduševiti, sam je život postao odurnost, gađenje. One je kršćanske pustinjake i eremite resila radost, nutarnji mir, nepomućenost, sloboda, zdravlje duše. Bili su na jednom mjestu, a pred sobom su imali cijeli svijet, jer su bili ispunjeni Bogom. Bili su uronjeni u tu zbilju, slavili su svakodnevno zemaljsku i nebesku liturgiju. Nikad im dani nisu monotoni, jer Duh neprestano obnavlja lice Zemlje i srce pojedinaca. Znali su svakomu dati pravi savjet, od običnog čovjeka do kralja.
Danas se pustinja širi. Duše su opustošene, ljudi nesigurno gledaju u sutrašnjost. Pogled je zamućen, šanse nikakve. Duhovno bi se ozračje dalo usporediti s propašću Rimskog carstva te sa završetkom epohe helenizma. Ovako je ondašnju situaciju opisao nobelovac Pasternak u Dr. Živagu: “Rim se pretvorio u golemu staretinarnicu, ropotarnicu i tržište posuđenih božanstava i pokorenih naroda. U kaotičnom rašomonu i darmaru bijahu na dražbi nebo i zemlja. Dačani, Heruljani, Skiti, Sarmati, Hiperborejci – teški kotači bez žbica, oči koje žmirkaju iz usaljenih lica, okrutnost, veliki podvoljci, ribe koje se hrane mesom obrazovanih robova, nepismeni carevi! Na zemlji bijaše više stanovnika nego u sljedećim stoljećima. Tiskali su se u hodnicima Koloseuma, međusobno se gušili, trpjeli strahovite muke… I u tome kaosu mramornih i zlatnih bljutavosti izranja onaj znani lik: prozračan, lagan, obučen u svjetlo. Naglašeno čovječan, iz provincije, iskonski Galilejac. Istoga trena dođe kraj svim tim pustim bogovima i narodima. Započe život čovjeka. Čovjeka tesara, čovjeka za plužilom, čovjeka pastira sa svojim stadom za zalaza sunca, čovjeka bez truna oholosti, čovjeka koga zahvalno veličaju uspavanke majki i slike u umjetničkim galerijama”.
Dakle, jednostavnost koju naviješta Galilejac, zaokret prema stvorenju i Stvoritelju. Jer gdje umre Bog, umire i čovjek, a s njime i priroda. Tome smo svjedoci na svakom koraku. Onaj se opis dade tako lako prenijeti u doslovnom smislu na suvremene metropole, od Tokija, Hong-Konga, Singapura, Pariza, Londona, do New Yorka. Sve vrvi od dosade, čovjek ne zna što bi sa svojim vremenom, makar ga nikad nema dosta.
Stoga se treba upravo na prijelomu godina zamisliti nad Jednim, nad Isusom Kristom. Ma koliko sićušna bila ova Zemlja u svemiru, i ma koliko bila sitna Palestina, Betlehem, Kalvarija na tom zemljovidu, ipak oni postaju središta u svemirskim beskrajima. Jer ona su mjesta znameni Božje ljubavi, obrata. Znameni Božje odluke za čovjeka i Zemlju, a isto su tako i za nas kriteriji naše odluke za Boga. Drugoga nam izbora nema osim prigrliti Isusa Krista. Jer sve je od samog početka, od svog iskona usmjereno prema tomu Jednome i on postaje jedinim kriterijem spasenja ili propasti, za cijeli svemir.
Dogodi li se to, nećemo biti neprestano tjerani kojekuda u prostoru, biti u potrazi za izgubljenim vremenom, već će naše vrijeme uranjati u Onoga tko nam ga je darovao. Nema težeg grijeha od ravnodušnosti zasićenih i presitih. Samodostatan bogataš komu Bog ne treba, poput onoga gavana u Evanđelju, koji je napunio svoje žitnice. U tome možemo savršeno odčitati tragični paradoks povijesnog kršćanstva. Dok je bilo progonjeno, ono je pobjeđivalo, Kad je steklo i dobilo pravo građanstva, preplavili su ga prosječni kršćani i pretvorilo se u dvoličnost, nevjerodostojnost.
Isto nam prijeti i u ovom vremenu prijeloma. Kako ćemo ga iskoristiti i što će od nas biti zavisi od naše suradnje s Gospodinom. Neka Gospodinovo Ime bude ispisano velikim slovima na našim vratima, čelima, životima, u godini koja nam predstoji: ime ISUS!
