Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 3,13-17
Reče Isus Nikodemu: »Nitko nije uzašao na nebo doli onaj koji siđe s neba, Sin Čovječji.
I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni.
Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.
Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.«
RASPETI – ZNAMEN I ZNAK PATNIKA – BOGA I ČOVJEKA
JESMO LI IZDALI KRIŽ?
Sva se velebna međugorska slavlja slijevaju u proslavu blagdana Uzvišenja svetoga Križa što ga župljani slave otkako je na današnjem Križevcu podignut velebni betonski križ. O povijesti toga križa dovoljno je pisano pa ne treba ponavljati gradivo. Hodočašćenje u Međugorje nije cjelovito ako se hodočasnik, koji se osjeća fizički dovoljno snažnim, ne uspne do velikoga križa i ondje izlije svoje molitve, a nerijetko i suze koje su vanjski znak nutarnje raskajanosti i odluke za obratom u životu.
Sukladno drevnoj legendi car Konstantin vidio je u snu znak križa i čuo glas kako će u tome Znaku pobijediti. Idućeg je dana dao staviti na stjegove svojih legija simbol-znamen križa i dobio je odlučnu bitku za prevlast u carstvu. Nakon toga dao je kršćanima slobodu vjeroispovijedanja. Kako bi izgledali Europa i svijet, kako bi izgledala i Katolička Crkva da je Konstantin shvatio svoj san i istinsko poslanje križa na nešto drugi, inteligentniji način, a ne kao znak trijumfa, pobjede? Jer križ je znamen poraza, patnje i neizreciva načina umiranja i smrti.
Možda smo danas u prilici, možda je upravo ovo povijesni trenutak (kairos) dublje shvatiti paradoks križa na kome se temelji kršćanska vjera. Sveti je Pavao poruku križa sažeo u znani izričaj: Kad sam slab, onda sam jak! (usp. 2 Kor 12,10). Za svetoga Pavla križ je znak Božjeg poniženja, tzv. kenoze, križ je mjesto gdje svemoćni Bog postaje nemoćan u Isusu Kristu. Krist je poslušan do smrti, smrti na križu, da bi ga Bog uzvisio i darovao mu Ime komu se sve treba pokloniti. Križ upravo kao savršena oprjeka trijumfalizmu, ljudskoj oholosti, moći i sili.
Od samoga početnoga navještaja, apostolske kerigme, križ je bio znamen prijepora. Trebalo je podnijeti ali i teološki proniknuti sramotu križa, trebalo je teološki domišljati smisao i poruku Raspetoga. Pavao je pokušao u Ateni na Areopagu uhvatiti ‘priključak’ s grčkom filozofskom misli preko naravne spoznaje Boga zatim svojom porukom o Isusu – raspetome i uskrslom, ali je doživio fijasko. Došavši u Korint, lučki grad, u žarište svoga navještaja, kerigme, stavlja križ. Kristov križ je nezaobilaziv, on je jedini put do uskrsnuća, makar bio Židovima sablazan, skandalon, a Grcima ludost, bezumlje, najstrašniji oblik onodobne smrti za prevratnike i buntovnike.
I danas, neopoganskoj Europi, križ smeta, on je zazoran mnogim očima i ukusima. Križ je postao nešto kao kristalizacijska prijeporna točka. Mnogi podižu svoj glas protiv križa jer križ navodno vrijeđa osjećaje, djece, malenih. Žele ga ukloniti iz škola, učionica, sudnica, javnih mjesta, zgrada. Ne žele da se njihova djeca suočavaju s tim drevnim sredstvom mučenja. Imamo podvojene tabore, jedni su za posvemašnje uklanjanje, drugi ga žele zadržati iz kulturoloških razloga, a treći iz vjerskih uvjerenja. U rasprama o križu nerijetko pokušavamo braniti križ na kriv način, plošno, površno i ponekada kukavički.
Križ se predstavlja kao neutralni ‘zapadni kulturološki simbol’, koji navodno ništa od nas ne iziskuje. Za neke je to ures, sastavni dio folklora, privjesak, do kraja lišen smisla te u svojoj poruci i srži obezvrijeđen. Zato se muslimanska ili ateistička djeca prema toj logici ne bi trebala uznemirivati jer je križ izgubio svoj vjerski smisao i poruku. Vremenom je postao beznačajnim znamenom. Unatoč pokušajima ‘neutralizacije’ križa, u zapadnom svijetu danas prevladava očita kršćanofobija. Protivnici križa dobro shvaćaju što im na križu smeta. Pavao je govorio i pisao da ga je strah da križ Kristov ne izgubi svoju nutarnju dinamiku, snagu i poruku. A upravo se to događa među suvremenim kršćanima. Poruka križa je uvelike ishlapjela.
Križ je objava naše ljudske povijesti. U njemu se sažima ono što je Pilat rekao pred razjarenom svjetinom: Ecce homo! Evo čovjeka! Pogledajte, takav je čovjek! To je čovjek! Čovjek je za to i na to sposoban. To mu se može dogoditi. Pogled na križ otvara nam oči za našu, ljudsku zbilju. Rimljani su u Isusovo vrijeme bili ponosni na svoj Pax Romana. Na čemu je taj Rimski mir sazdan? Na brojnosti rimskih legija, ratovanju, nasilju, nebrojenim križevima i ubijanjima. Desetci tisuća robova i buntovnika okončali su svoj život upravo na križu. Rimski građani nisu smjeli biti razapinjani. Bijaše on ‘povlastica’ za prevratnike, buntovnike, ustanike, robove. Ljudska je povijest izbrazdana krvlju i suzama. Sve slavne pobjede i svi herojski spomenici imaju u temeljima krv i kosti ubijenih, neizrecivu patnju, strah i bol. Samo se u filmovima lako umire. Ili pak danas u svečanim govorima u povodu slavlja povijesnih pobjeda. Naša je povijest upravo tu, u križu. Stoga nikakvo čudo što križ potiskujemo, da ga se lišavamo. Smatramo ga okrutnim. Ali, je li se križ sam od sebe uspravio, uosovio? Je li se Isus sam razapeo? Treba uprijeti vlastiti pogled u tu zbilju križa, jer ćemo u križu, Kristovu križu, dobiti istinsko i pravo prosvjetljenje glede povijesti čovječanstva koja (op)stoji upravo u znaku patnje i križa!
U našoj je, naime, naravi izražavati se u superlativima pa tako i u odnosu na Boga. Kako i kakva mi zapravo Boga želimo i predočavamo? Bog bi trebao biti nadčovjek, nadmoćan. Htjeli bismo Boga kao supermana, batmana, spidermana, snažna, moćna, nadmoćna, zaštitnika prava i poretka u svemiru. Nadbiće koje vlada nad svim. Bog bi morao biti u svemu super, savršen, da mu se čovjek divi. Suvremeni se čovjek pita, kakvu sliku Boga nudimo mi vjernici, kršćani? Što imamo u svojim crkvama? Što je na našim oltarima ili pored oltara. Križ. Raspeti. Imamo znamen na križu nemoćne, raspete, preminule osobe. Raspetoga štujemo kao Boga koji je postao čovjekom, nemoćnim, u Isusu Kristu. Raspeti kao krajnja suprotnost i oprjeka moći, snazi, savršenstvu, onomu Bogu kakva bismo željeli. Na križu se odvija drama. Križ je najrašireniji vjerski znak u svijetu, znamen kršćanstva, ali i najistaknutiji znamen sve ljudske povijesti koja opstoji i traje u znaku patnje i križa. Raspeti Pravednik na križu znamen je ljudske zloće i grijeha! Grijeh je poslao na križ onoga koji je prošao zemljom čineći dobro, samo dobro!
U pravu su oni koji podižu glas protiv križa. Ljudi se spotiču o križ. Spoticali su se o križ i u Pavlovo vrijeme. Križ je spoticaj, besmisao i ništavilo za Pavlove suvremenike. Križ po sebi ne može biti bez sadržaja. On je nabijen značenjem koje jedva možemo predočiti. U križu imamo stjecište i križište nespojivosti i nepodudarnosti: svemoćna Boga i nemoćne, strašne smrti na križu. Kršćanstvo ne naviješta samo da je Bog u Isusu Kristu postao čovjekom, nego da je taj Bog morao umrijeti, strašnom smrću, u poniženju, boli, proživjeti sve strahote, krvavi znoj, postupno umiranje gušenjem.
Ono što Bogu pripisujemo, naime svemoć, sveznanje, dobrotu, ljubav – imamo i u kršćanstvu. Ali se tomu pridružuje novi značajni element, bit same stvari. Listamo li evanđelja – sva četiri – vidjet ćemo da sva opisuju Isusov život u kratkim crtama, dok krajnje opširno, nadugo i naširoko, sa svom silinom pripovijedaju Isusovu muku – od ulaska u Jeruzalem, sukoba u Hramu, Posljednje večere s učenicima, Judine izdaje, Petrova zatajenja (ravna nijekanju i izdaji!), sudište pred Velikim vijećem i svećenicima, guvernerom Pilatom, potom nazovikraljem Herodom, bičevanje i izrugivanje jadnika i osuđenika, smrtna presuda i razapinjanje na Golgoti, pribijanje na križ, na kome umire posred dvojice razbojnika i prevratnika.
Zavirimo li navlas u povijest zapadne, kršćanske umjetnosti uopće, odreda su se oni natjecali tko će zornije uprizoriti, do granice ukusa i izdrživosti, Isusovo izmrcvareno i izmučeno tijelo što visi i umire na križu, prepuno rana i modrica od bičevanja, čavle u tijelu, iščašene udove. I povrh glave natpis: Isus Nazarećanin – Kralj i Mesija. To je naš Bog! Upravo je to gola istina! Tu nema okolišanja, želimo li shvatiti kršćanstvo ozbiljno, prihvatimo li poruku Novoga zavjeta u svim njezinim dosezima. Ovaj raspeti na križu jest sami Bog!
Teologija je od samih svojih početaka bila na mukama s tom činjenicom, pokušavala dosegnuti dubinu poruke Raspetoga. Pokušaj govora o dvije naravi, nepomiješane, nerazdvojene i sl., u jednoj osobi. Pravi Bog od pravoga Boga, pravi Bog i pravi čovjek. Teologija je shvaćala i tumačila utjelovljenje i razapinjanje kao nužnu žrtvu: Samo je Bog bio kadar uzeti na sebe svu krivnju svijeta i svojom smrću sve ponovno staviti u red, otkupiti. Metafizička razmjena, čin kozmičke ljubavi. Sve je to ipak ljudsko umovanje ili pak učeno mudrovanje spram misterija s kojim s suočavamo, misterija koji je zapravo neiscrpiv, nedokučiv. O dubino bogatstva, mudrosti i spoznanja Božjega… uzviknut će Pavao.
Pogledamo li u povijest religijske misli u svijetu, vidjet ćemo da su ljudi oduvijek predstavljali svoje bogove i božanstva kao nadljude, nadmoćne heroje, snažne, mlade, lijepe, savršeno skladne. U njima su istodobno veličali i divinizirali ljudsku snagu, moć i ljepotu. Antički bogovi bijahu besmrtni, vječno mladi. Nisu znali za prolaznost, za patnju, bijahu a-patični. Nije ih se ticala sudbina ljudi, sve su gledali sa svoga Olimpa ili nebeskih visina kao promatrači, ponekad bi se spuštali i iskazivali milost svojim miljenicima, ili se osvećivali onima koje nisu podnosili ili su bili ljubomorni – ali sve to bijaše premalo, preslabo. Za čim je čovjek žudio moralo je biti nadljudsko, veličanstveno. I s toga zrenika raspeti Bog u Isusu Kristu jest čista provokacija, izazov razumu i osjećajima.
U kršćanstvu Bog nije pobjednik nego gubitnik, nije savršenstvo nego mučenik i osramoćenik, nije besmrtnik, nego je na križu preminuo u očajničkom kriku. Ta teologija sadrži u sebi dramatične posljedice za sliku o čovjeku. Slika Boga ujedno je i slika čovjeka, idoli i ideali prema kojima se život orijentira i u kojima se kristalizira predodžba dobrote, istine, ljepote. Naravno, čovjek želi biti na pobjedničkoj strani, a antički grčki i rimski bogovi i božice bijahu samo utjelovljenje ljudskih potreba. Grčki su i rimski bogovi božanstva sreće i bogovi sretnika.
Raspeti Krist jest alternativna oprjeka takvu poimanju. Protivnici kršćanstva smatraju križ izopačenjem, perverzijom. U njihovim je očima križ mazohističko iživljavanje. Kako je moguće veličati nešto odvratno namjesto lijepa, nejako i slabo namjesto snažna, negaciju, ništavilo smrti namjesto pozitivnosti? Jedino se kršćanstvo osmjelilo na takvo što.
Križ jest prevrat svih vrijednosti i čovjekovih poimanja. Kršćanstvo stavlja pod znak pitanja svjetska mjerila i uspjehe. Ako su svjetske vrijednosti ‘normalne’, ‘naravne’, onda je kršćanstvo ‘nenormalno’, ‘nenaravno’. Da, ali samo s tom razlikom što je to prema ljudskim mjerilima ‘nenaravno’ istodobno krajnje čovječno, jer je kršćanstvo dijametralna oprjeka i suprotnost pravu snažnijega, jačega, tiranije ‘normalnosti’ koja vlada u svijetu. ‘Što god učiniste jednomu od moje najmanje braće, meni učiniste’, veli Isus Krist učenicima želeći im uprizoriti što to znači ljubav prema bližnjemu.
Pa i sami neprijatelji kršćanstva i Crkve ne mogu osporiti da je kršćanstvo unijelo u svijet dobrotu, čovjekoljublje i čovječnost, da je povijest kršćanstva povijest dobra i ljubavi prema bližnjemu, zauzimanje za najslabije. Pa i najlošiji kršćanski svijet bolji je od najboljega poganskoga, bilo u prošlosti ili sadašnjosti (primjerice u komunizmu)… Nitko se nije toliko zauzimao za bolesne i nemoćne, siromašne i ostavljene kao upravo sveci i kršćani, jer je u svakome ljudskome biću utisnuta Božja slika i prilika. Trebalo bi nam biti jasno da u temelju kršćanstva počiva nešto mnogo dublje od pukoga morala i etičnosti, humanizma ili solidarnosti.
Okrenuti se i opredijeliti za rubne likove u društvu nije čin nesebičnosti, nego priznanje i prihvat stvarnoga poretka stvari. To razlikuje religiju od humane etike. Nije to nikakav kategorički imperativ, nego je u naravi vjerničkoga bića. Križ je poziv, on je izazov, on je apel da budemo milosrdni, spremni pomoći, ali i to je samo ono pred-zadnje. U svemu počiva istina, činjenica da je to otkupiteljska patnja, da je patnja alfa i omega, zadnja riječ mudrosti, ono što svijet drži na okupu. Onaj prosjak ili beskućnik koji spava u kartonu na kolodvoru, pod mostom ili pješačkoj zoni nije samo objekt komu dajem milostinju; on je moj brat, u njemu se očituje i objavljuje moj Sudac i moj Gospodin. Naš Bog jest na strani siromaha, potlačenih, a iz ruku siromaha primamo vizitku za Božje kraljevstvo. Oni su naša ulaznica, onaj Lazar pred vratima koji nas pušta unutra, na Kraljevu gozbu.
Princip križa jest solidarnost s poniženima i potlačenima. Križ u životu nije dobrodošao, svatko od njega spontano bježi. On nam ne ‘leži’, križ nam se ne sviđa, nije nam prihvatljiv. Kršćanstvo je unijelo u svijet bratimljenje s patnjom. Živimo u društvu neosjetljivu na siromahe. I dok nestaje kršćanstva, dok ono gubi svoju iskonsku snagu, na pozornicu i u svijest naših suvremenika ulaze stari bogovi, idoli ljepote, zdravlja, snage. Kult tijela, wellness-industrija, gdje je krajnji ideal tijelo bez ljaga i bora, čisto lice, s odbojnošću ili grožnjom pred gubitkom zdravlja, sila, pred bolešću, nemoći i smrti.
Čini se da je na izmaku, da je prošlost kršćansko doba na Zapadu, a na njegovo mjesto zasjelo je novo poganstvo. Kršćani su izdali križ, nesposobni prihvatiti patnju i propadanje kao dio čovjekove stvarnosti i života. Naša nam suvremenica stavlja na izbor golemu množinu mogućnosti koje nude sreću na gospodarskom, seksualnom, emocionalnom planu. Svi nas pokušavaju terorizirati ili pak silovati ‘srećom’. Svi moraju biti sretni, svi se moraju osjećati sretno.
Križ je naprotiv znamen spremnosti prihvatiti i izdržati negativnosti života, križna i krizna stanja, a ne bježati od njih. Ta spremnost jest bitni element civilizacije i humanizma. Križ i Raspeti nisu nikakav bezazleni zapadnjački kulturološki simbol, nego je križ bio i ostao znamen i slika Boga i čovjeka, čovjeka ugrožena, čovjeka koji je najveća dragocjenost ovoga planeta. To nam veli Raspeti, to poručuje svaki križ.
