Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 10, 13-16
Reče Isus: »Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa koja su se dogodila u vama, odavna bi već, sjedeć u kostrijeti i pepelu, činili pokoru. Ali Tiru i Sidonu bit će na Sudu lakše negoli vama.
I ti, Kafarnaume! Zar ćeš se do neba uzvisiti? Do u Podzemlje ćeš se strovaliti. Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire. A tko mene prezire, prezire onoga koji mene posla.«
Djelatnost Isusova i njegovih učenika preklapaju se i u uspjesima, ali i neuspjesima. Čuli smo jučer na završetku Isusovu prijetnju onima koji ne žele prihvatiti ni Radosnu vijest ni Isusove ’emisare’, glasnike Evanđelja. U današnjem odsječku evanđelist imenuje tri grada poimence koji su u svojoj sredini imali sreću i povijesni kairos čuti Isusovu riječ, koji su bili svjedoci tolikih znamenja i čudesa – kao nitko ni dotada a ni od tada kroz cijelu povijest – ali se svemu unatoč nisu obratili.
Gospodinove riječi mogu biti utjeha apostolima zbog možebitna neuspjeha njihove misije. Žitelji Kafarnauma mogli bi mu reći: “Učitelju, pa s nama s i jeo i pio, na našim si ulicama i trgovima naučavao” (usp. Lk 13,26; Mt 7,22), ali će na kraju ispasti da će biti strovaljeni u duboki bezdan. Kao da ovdje imamo daleku jeku i aluziju na onu rugalicu babilonskomu kralju iz proroka Izaije (14,4-21) koji se uzoholio i u svojoj oholosti uzdignuo do neba, do zvijezda. Isus žigoše posvemašnju neodgovornost i bezobzirnost, arogantnost tih galilejskih mjesta i njima pretpostavlja čak i same poganske gradove.
Riječi koje je uputio protiv galilejskih mjesta spadaju među najgrozomornije i najstrašnije u cijelome Novome zavjetu. Kako može isti onaj Isus koji se sagibao nad nemoćnima i bolesnima upravo u Kafarnaumu, koji je liječio srcem, ljubavlju i dobrotom, riječju i okom, koji je govorio da ne treba suditi niti izricati sud nad čovjekom ili ljudima, kako može taj Isus izgovoriti ovakve riječi suda i osude nad onima koji njegov nauk i njegove učenike odbijaju?
Kraljevstvo će Božje svejedno doći, neovisno o ljudima, o njihovu prihvatu ili odbijanju. Božje kraljevstvo i ljudsko kraljevstvo u biti su nepomirljivi. Upravo kao što su nepomirljivi vuk i ovca, Kain i Abel, David i Šaul. Ovi su nepoučni, neobrativi, ti gradovi tvrdih ušiju i srdaca. Isus jasno govori. Na njegovim se riječima nema što promijeniti. Ali onima koji se uskraćuju Radosnoj vijesti sve će ploditi strašnom katastrofom, strašnijom nego onom nad Sodomom i Gomorom, gradovima koje je Bog kaznio zbog razvrata i temeljnoga nepoštivanja Božjih zakona i gostoprimstva (Post 19).
U Isusovim očima odbijanje njegove poruke i osobe te njegovih glasnika daleko je teže i sudbonosnije od bilo koga promašaja ili grijeha u cijeloj Bibliji. U onaj dan, u dan Gospodnji, sručit će se sud Božji nad bezbožne gradove. Postoji u Isusovim riječima i ponašanju jedno vječno ‘prekasno’. Kasno i prekasno čovjek uviđa svoje promašaje, prekasno, da bi se bilo što moglo promijeniti.
Ne možemo se oteti dojmu kako i nas Isus neumoljivo stavlja pred izbor i odabir, pred odluku u sučeljavanju s Radosnom viješću. Riječ je u konačnici o životu i smrti, spasenju ili propasti. S tim se nije igrati. U pitanju je i igri sve. „Kocka pada!“ Tko ne prihvati riječ, a mogao je, imao toliko mogućnosti i prilika, bit će strovaljen u najdublje podzemlje, u krajnji pakao. U Isusovim očima ništa se više nije moglo, ništa se više nije ni moralo dogoditi od onoga što se dogodilo preko Isusovih ruku, u Isusovoj osobi.
Isus je davao do kraja, razdavao sebe i svoju osobu, u svakom pogledu. On bijaše čisto sebedarje, razdavanje, čista ljubav, nepatvorena, bezuvjetna, nehinjena. I naišao na posvemašnje odbijanje. S jedne strane jedan Jona je uspio u Ninivi, poganskoj, dok desetci proroka u samome Izraelu svršiše tragičnom smrću, odbačeni ili ubijeni.
Čini se da je pred ljudskom tvrdokornošću i Isus sam nemoćan. Duhovna tvrdoća i duhovna lijenost, tromost, ne dopuštaju da se gradovi i njihovi stanovnici pokrenu. Već je u nastupnom govoru u Nazaretu naveo primjere osoba iz poganstva koje su primile milost i iskusile čudo, dok njegov narod ostaje negdje na rubu, sa strane, promatrač, makar je svjedok neviđena i nečuvena. Za svoje riječi požnjeo je već ondje smrtnu mržnju i odbacivanje.
I sad imamo sigurnost kako ljudi koji su bili miljama daleko od Zakona i Boga nalaze put do Boga preko Isusa, dok drugi koji su mu bili u blizini, ne mogu slijediti Isusov put. Da su se ondje, u poganskome svijetu, dogodila čudesa koja se dogodiše ovdje u tvojoj sredini, on bi se bio obratio. Ali Kafarnaum želi biti ‘bogovski’ velik, želi se prometejski i adamovski vinuti do neba, do Boga, u svojoj oholosti. Što ga čeka? Posvemašnji povijesni zaborav, do dana današnjega. Nikakvu više ulogu nije igrao u Novome zavjetu a ni u potonjem vremenu.
U riječi učenika i poslanika govori sam Gospodin Isus, pa i sam Bog. Stoga vrijedi: tko odbaci riječ učenika, odbacuje samoga Gospodina, a tko odbacuje Isusa, odbacuje samoga Boga koji dolazi čovjeku u Isusovoj riječi i osobi. Jasno, ljudska je riječ nedostatna, nemoćna izraziti do kraja ono što Bog želi reći. Glasnik utire put samomu Gospodinu – navještajem, molitvom, životom. Isus ih šalje po dvojicu. Bez ikakve sigurnosti, bez velikih promidžbenih poruka, bez reklama, bez velikih riječi ili masovnog oduševljenja. U poslaniku se mora sve poklapati i preklapati, riječ i život moraju biti u savršenu skladu i podudarnosti.
Učenik je vjerni slušatelj svoga Gospodina, prenositelj poruke, navjestitelj i donositelj spasenja. Slušati ovdje znači cijelim se svojim bićem prikloniti Isusovoj osobi i prihvatiti Poruku, a onaj koga Isus šalje mora biti naskroz vjerodostojan. Negativan stav prema Riječi u krajnjoj je crti negativan stav prema samome Isusu, a kako je Isus završna Božja riječ u svijetu, onda je to i protiv samoga Boga, protiv Božjega plana te svega onoga što Bog želi uspostaviti u svijetu.
Tko odbaci Isusove glasnike, isključuje samoga sebe iz domašaja Božjega kraljevstva. Težina kazne kojom se prijeti odgovara veličini odbijene i zanemarene milosti koja se nudi u Evanđelju, Isusovoj osobi.
