Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 21,28-32
Reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama narodnim: »Što vam se čini? Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: ‘Sinko, hajde danas na posao u vinograd!’ On odgovori: ‘Neću!’ No poslije se predomisli i ode. Priđe i drugomu pa mu reče isto tako. A on odgovori: ‘Evo me, gospodaru!’ i ne ode. Koji od te dvojice izvrši volju očevu?« Kažu: »Onaj prvi.« Nato će im Isus: »Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putem pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete.«
Kome i kada upućuje Isus gornju prispodobu? Prenesimo se u povijesno surječje u kome je izrečena. Isus je u Jeruzalemu, tragični je kraj neminovan, sukob se s vrhovništvima i vlastima zaoštrava, kao da očajnički želi po zadnji put pridobiti i osvijestiti za povijesni i životni kairos vođe naroda. Pokušava svima pojasniti kako nije dovoljno u odnosu na Boga imati skup predanih propisa, zakona, zapovijedi i zabrana, kako u kraljevstvo Božje neće unići oni koji izgovaraju na sav glas “Gospodine, Gospodine”, nabrajajući potom sve što su u Božje ime činili ili čine, poput onog carinika u hramu, već oni koji prepoznaju Božju volju u konkretnim povijesnim okolnostima i vrše je (usp. Mt 7,21sl).
Nije dovoljno prihvaćati obrede i propise, već se treba otvoriti Božjem zovu i zaputiti se odlučno na posao u Božji vinograd. Vinograd je metafora za kraljevstvo Božje u ovom trenutku. Najavljeno u Ivanovu dolasku, ozbiljeno u Isusovoj osobi, poprima svoje konkretne oblike i obrise. Isus upućuje posljednji zov da se vođe naroda predomisle i okrenu novomu. Poziv na obraćenje!
Isusove su riječi gotovo bismo rekli posljednji pokušaj da svatko prepozna i vrjednuje svoj stav pred Bogom koji je Otac svih. Nitko više nije sluga ni rob, nikomu ne bi smjelo biti teško dati se svim srcem na Božje djelo obnove i spasavanja svijeta. Isus želi u svakome aktivirati i posvijestiti sinovstvo koje nosi u sebi. Ako nas već Otac oslovljava sa “sinko”, onda ne bismo smjeli zauzetost u njegovu djelu shvatiti kao tlaku ili robovanje. Stariji sin se upravo tako ponaša. Zna da je po dužnosti obvezan izvršiti očev nalog i stoga spremno izgovara svoj “da”, ali ne odlazi na zadatak. Drugi sin prepoznaje u očevoj molbi služnički posao te na očevu nesreću izgovara svoj “ne”, ali se potom predomišlja i kaje zbog neposluha te odlazi na posao. Postaje mu jasno da ga otac nije pozvao kao slugu, već kao sina u svoj vinograd i ispunja njegovu volju. Stariji sin se najprije čini kao da prepoznaje na što smjera očev nalog i prividno pristaje, ali na kraju, nažalost, ne odlazi na posao, dok mlađi prepoznaje u ponudi samo zamorni posao i ništa više, pa stoga izgovara najprije svoj “ne”. Poslije mu postaje jasno što je onaj nalog i ona ponuda. Neponovljiva životna šansa koju realizira u posluhu i otvorenosti prema ocu.
Isus veli zorno i očito: U ovom trenutku treba odložiti služnički mentalitet i raspoloženje te realizirati sinovski odnos na koji nas sve Bog u Isusu poziva. Kraljevstvo Božje je jedna silna i neponovljiva ponuda koju treba prihvatiti i aktivno se u nj uključiti, prihvatiti poziv te oslobođena i radosna srca zaputiti se u Gospodnji vinograd i u njemu obaviti zadati posao. Isus svima želi otvoriti oči: Nemoguće je samo riječima pristajati uz propise i obrede, a to je opasnost koja vreba u svakoj religiji.
U židovskoj je to doživjelo upravo u Isusovo vrijeme svoj vrhunac. Sve bijaše poput svjetiljke bez ulja, tijela bez duha, obreda bez srca, vanjštine bez nutrine. Ni trunka od onoga što naviješta Isus, kako će se pravi klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini (usp. Iv 4,23). U cijeloj prispodobi težište i naglasak su na ponašanju onoga koji najprije veli “ne”, a onda se predomišlja. To predočava Isus svome slušateljstvu i stavlja kao primjer prepoznavanja znakova vremena danih u vlastitoj osobi. Ništa odnosno malo je učinjeno preuzimajući samo predaje i propise Zakona kako to čine farizeji. To je prema Isusovu poimanju najbolji i najlakši put promašiti sveukupnost Božje volje.
Isus želi svomu slušateljstvu, a time i nama uprisutniti bezuvjetnu spremnost na vjerovanje kao prihvat Božje ponude u njegovoj osobi. Kroz cijelu povijest Bog je djelovao i otvarao ljudima nove i nepoznate putove gdje ga i kako prepoznati. Trebalo je samo ostaviti uhodane oblike vjerovanja, mišljenja, osjećanja, otvoriti se novomu i nepoznatom. Upravo kao što veli Poslanica Hebrejima, biti stalno na putu, spreman u svakom trenutku podignuti vlastiti šator i krenuti u nepoznato, za Isusom predvodnikom i dovršiteljem naše vjere. Napustiti uhodane predodžbe i stajališta. Pogotovo je u vjeri opasno ako se ona pretvori u obrede, religijske šablone, propise. Ljuštura bez jezgre, forma bez duha, funkcija bez srca. Vremenom mora nužno uslijediti otuđenje.
Slično se dade promatrati npr. u braku, ali i inače u običnom životu. Život nije medeni mjesec. Jednako ni religija nije neprekinuti “aleluja” ili “hosana”, neprestano i nepomućeno slavlje. Unatoč najljepšoj glazbi za nekog bogoštovnog čina zna se dogoditi da srce i duh budu daleko od bitnoga, što bi morala biti vjera, naime, odnos osoba, povezanost srca, ljudskog i Božjeg. Tragedija farizeja bijaše upravo u tome što su se prihvatili vanjštine, a srcem bijahu daleko od biti odnosa čovjek – Bog.
Kad se vjera pretvori u puko obdržavanje propisa, kad se ne računa s iznenađenjima i novim porukama, dogodi se da čovjek previdi takve likove kakvi bijahu Ivan Krstitelj i sam Isus Krist. Propisima se podiže zid između sebe i Boga tako da prihva-ćanje vjerskih propisa postaje vremenom odbacivanje samog Boga i zastiranje njegova lica.
Koja je onda prednost carinika i bludnica prema Isusovu poimanju? Nipošto u tome da su oni to što jesu, što tako reći ‘profesionalno’ griješe ili što bi zbog svog grijeha i otuđenosti od Boga i sebe bili možebit idealna pretpostavka da se postane kršćaninom i dobrim vjernikom, već u tome jer su prepoznali znak vremena, jer su vidjeli novo u Isusu Kristu, ponudu spasenja i ljubavi s Božje strane. Bili su mrtvi pa su oživjeli, izgubljeni pa su se našli u Isusovu društvu i okrilju. Jednom riječju, susret s Isusom bijaše im nezaboravan. On im je preobrazio život.
To je ujedno i poziv nama da tražimo Isusovu blizinu i društvo u svakodnevnim zgodama i poslovima. Da otkrivamo Božji rukopis, dešifriramo, dekodiramo njegove poruke u svim zgodama i nezgodama, pa i u ovim epidemiološkim nevoljama i stradanjima. Vjera nije, kako su mislili farizeji, posjed, već neprestano zapućivanje prema Gospodinu koji nas s druge strane pozivlje da se odvažimo na iskorak u novo.
Danas smo u opasnosti poistovjetiti svoje kršćanstvo s bogoslužjem, svesti naime vjeru na obrede i običaje, molitve i pobožnosti, misu i sakramente. Ako bi se to dogodilo, onda se Isusovim dolaskom ne bi ništa bitno izmijenilo u odnosu na Stari zavjet. Samo bi se staro zamijenilo novim. Isus je naviještao i živio kraljevstvo Božje kao Božje smilovanje i praštanje, izmirenje i ljubav, napose za one koji su ugroženi i unesrećeni. Isus je imao svoj križni put. Zato poziva svakog da nosi svoj križ, a naš je narod upravo ovih godina na velikom križnom putu i umiranju.
Jasno, ne smijemo se odreći svog bogoslužja, ali ono mora biti odraz nutarnje-ga snažnog naboja vjere, pouzdanja i ljubavi te u životu poticaj na posvemašnje zalaganje i čovjekoljublje. U protivnom, bit ćemo optuženi iz samih Isusovih usta kao i njegovi suvremenici, za koje je rekao, navodeći proroka Izaiju: “Ovaj me narod štuje usnama, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuje naučavajući puke ljudske uredbe” (Mt 15,7 sl.).
ŽIVOT KAO PLOD JEDINSTVA TEORIJE I PRAKSE
Jedan se učeni rabin ovako izrazio: Najveća čovjekova krivnja nije u grijesima koje čini. Kušnje su naime velike, protivne sile sablasne i strašne. Najveća njegova krivnja jest u tome što je čovjek svakog trenutka kadar za obraćenje, ali se ne obraća. U današnjem evanđeoskom odlomku mlađi sin, nakon prvotnog neposluha, mijenja svoj stav neposluha. Mijenja pamet i stav vlastitog srca, izvršava očevu volju.
Isusov se život bliži klimaksu. Protivnika je previše, konačni je sukob neizbježan, kraj je neminovan. Obruč se oko njega steže i to mu daje povoda da svojim protivnici-ma napokon rekne primjerenu istinu koja ih slijedi. Ako on osobno i nije bogzna kako vrijedan njihove pozornosti, zašto nisu poslušali preteču Ivana, zašto nisu suočeni s njegovom riječi i osobom promijenili život?
Isus ne trpi prijetvornost ni licemjerstvo. Stoga tim ‘pravednicima’ suprotstavlja bludnice, carinike i grešnike. Oni će ih preteći u pravednosti, svetosti i na putu u život. Oni kojima za života bijahu strani Mojsije, Proroci i Pisma, koji nisu marili za obdržavanje propisa, ali su imali u sebi nepokvaren osjećaj i ticalo za ‘kairos’ koji ponudi Bog i njima u Ivanovoj i Isusovoj osobi.
Riječi su teškog prijekora, gotovo bismo rekli osude. Moramo neprestance imati na umu da su Isusovi najžešći protivnici upravo ljudi iz religijskog ‘establishmenta’, vjerski službenici, oni koji služe Bogu i Božjim ‘interesima’ ovdje na zemlji. Iskrivljena religijska praksa najveća je zaprjeka s kojom se Isus suočava ovdje na zemlji.
Oporba na koju Evanđelje nailazi u biti je snažnija u našoj vlastitoj kući, u vlastitome srcu, dublje je ukorijenjena u nama samima nego izvan nas. Za Crkvu i Božje djelu u svijetu opasniji su oni koji su se u Crkvi udomili, uhljebili, koji su se ugodno namjestili i ostvaruju sebe i svoje istine i interese, a ne zahtjeve Evanđelja i Isusa Krista. Takvi se najžešće opiru promjenama jer je njima u Crkvi ‘lijepo’, ugodno. Takvi su najžešća opozicija Isusu, i onda a i danas. Evanđelje je uvijek najporaznija kritika svega postojećeg, uhodanog. Ono je izazov rutini i učmalosti. Ljudi spontano vapiju za novinom Evanđelja. Tko želi novo, nove putove i metode, naići će na otpore onih koji su se ‘uhodali’ i ‘udomili’. Svatko od nas ima lice i naličje, pa i u vjerskoj praksi.
Ni danas nisu najljući Isusovi neprijatelji neprijateljske ideologije, već sami kršćani koji su u Crkvi pronašli nekakvu tobože čvrstu poziciju, koji su sebi stvorili svoj moralni kodeks, kavansko kršćanstvo koje nikoga ne obvezuje, ništa ne nudi, nikoga ne izaziva niti usrećuje. Kršćanstvo u kome se vjeruje iz običaja i gdje je vjera skup nešto malo metafizike i folklora, malo molitava koje se izgovaraju gotovo besmisleno, ne zna se što se govori, a to se onda prenosi iz naraštaja u naraštaj, a vezano je uz božićne i ine običaje iz života (za sakramente kršćanske inicijacije, svadbi, pokopa). Zato je Isusova riječ živi izazov na konačno premišljanje i odluku.
Isus ovdje hvali carinike i prostitutke. Vidi on bijedu koja definira njihovu životnu priču, a ne njihove grješne postupke; više ga zanima njihova patnja nego njihovi grijesi. Upravo njihova dvojbena, čak očajna životna priča bila im povod da se obrate. Potreba je ta koja ih pokreće, osjećaj izopćenosti, prijezir, usamljenost koja im otvara nove prilike. U njima se dogodila promjena koja je zahvatila cijelo srce. Obraćenje koje tražimo ne može se postići praćenjem nečijih poziva ili donošenjem prijekih odluka. Obično se brzo zaborave. Naprotiv, obraćenje je proces. To je nešto što ne činimo mi, ali nam se događa, izvana nas zahvaća. Najvjerojatnije se javlja kada smo uznemireni, izgubili oslonac, kada više ne znamo što učiniti, kada smo svjesni da nam je potrebna pomoć.
Ta temeljita i sveobuhvatna promjena ne počinje pitanjem: Što mi je činiti? Nego: Od čega bolujem? Od čega patim? Tada može biti da nas nešto uzburka kao oluja, da nešto osjetimo kao sol u hrani, nešto djeluje kao kvasac u brašnu i kao sjeme koje raste u polju.
Obojica braće suočena su s pozivom. Njihovo je stajalište i opredjeljenje suprotstavljeno. Međutim, negdje iza Isusovih riječi nazire se u pozadini lik trećeg sina koji izriče svoje jasno ‘da’ svomu Ocu i koji se sukladno tome u životu tako i ponaša. Njemu je svako ‘ne’ Ocu strano i tuđe. Taj treći sin je pretočio i stopio u sebi u jedno teoriju i praksu. Taj je jasna oprjeka onomu koji neprestance sve niječe.
O tome trećem Sinu govori današnji odlomak Poslanice Filipljanima. Sin Božji izgovara, ulazeći u ovaj svijet, svoj jasni ‘da’ Ocu, Očevoj volji i poslanju. On jedinstvo riječi i djela zapečaćuje svojim pristankom na križ kao zadnju neminovnost do koje ga je doveo njegov izričiti, nedvosmisleni i poslušni nastup. Isusova prispodoba nalazi u njegovu vlastitom životu jasnu potvrdu te u njegovoj spremnosti na konačnu žrtvu posvemašnje ispunjenje Očeve volje. Zato Isus ostaje mjera i mjerilo poslušnosti te trajni izazov da spoznamo svoje pravo poslanje i prihvatimo svoj život kao Božji dar i nalog za rad na Gospodnjoj njivi.
