Liturgija Uskrsnog tjedna kroz koji koračamo uvijek nam donosi prekrasne susrete Uskrslog Isusa i njegovih učenika. Susreti su to koji krijepe našu vjeru, ulijevaju nadu našem vremenu i odgovaraju ne samo na pitanja Isusovih učenika u onoj prvoj Vazmenoj osmini, nego i na sva propitkivanja nas koji vjeru u Uskrsnuće živimo u ovom aktualnom trenutku ljudske povijesti. Vjera u Isusovo Uskrsnuće tako još jednom postaje temelj svega što činimo.
Ovih dana ta je vjera u Isusovo Uskrsnuće doživjela jedan osobiti izražaj u ljubavi i odanosti koju Crkva Božja pokazuje prema preminulom Svetom Ocu, papi Franji. Oči cijele Crkve uprte su tako u odar na kojem leži Namjesnik Kristov, Petar naših dana. Zajedno s očima Crkve i oči svijeta gledaju prema Rimu; oživljavaju se stare tradicije, iz riznice duhovnog nasljeđa izvlače se drevni običaji vezani uz smrt pape – i sve nekako kao da je zastalo pred tajnom Božje prisutnosti u Crkvi i po Crkvi u svijetu koji i danas jednako treba onu poruku što je odjeknula u Zoru trećega dana. Podsjeća nas to na stvarnost naše vjere i na našu kršćansku obvezu u preobrazbi svijeta. Odgovornost je to na koju nas je često podsjećao i papa Franjo.
Jedan od osobito lijepih susreta u ovome tjednu poslije Uskrsa je onaj susret kojeg su žene doživjele po odlasku s groba Isusova, a koji nam sveti Matej opisuje u svojem evanđelju: U ono vrijeme: Žene otiđoše žurno s groba te sa strahom i velikom radošću otrčaše javiti njegovim učenicima. Kad eto im Isusa u susret! Reče im: »Zdravo!« One polete k njemu, obujme mu noge i ničice mu se poklone. Tada im Isus reče: »Ne bojte se! Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti!« (Mt 28,8-10) U ovoj sceni žene kojima je prvo objavljeno Uskrsnuće Isusovo ne idu prema grobu, nego odlaze s groba. U tom njihovom odlasku očituju se dvije stvarnosti: radost i svijest da ovu čudesnu vijest moraju podijeliti s drugima. Uskrs nas naime nužno vodi u stanje radosne odgovornosti za svijet, za Crkvu i za one oko nas. Iz Uskrsa izvire i naša kršćanska misija koja nas tjera da Krista donesemo do krajnjih granica svijeta.
Papa Franjo to je dobro razumio. Ovih se dana mnogi javljaju različitim mišljenjima o preminulom Svetom Ocu. Ipak, jednu stvarnost nitko ne može zanemariti: Franjo nas je podsjetio da nam je kao Crkvi poći i prema onima koji nisu u našem krugu noseći im radost Uskrsnuća, radost evanđeoske poruke kako je to tako lijepo i izrazio u svojoj apostolskoj pobudnici Evangelii Gaudium – Radost evanđelja. A evanđelje nam svjedoči što se događa onima koji sa spremnošću odgovore na ovaj poziv: oni naime nisu sami u svojim nastojanjima, nego im u svim naporima ususret dolazi Uskrsli Krist, kao što je ono na pola puta susreo i žene koje su pošle javiti svijetu vijest o njegovu Uskrsnuću.
Oči svega svijeta s pravom su ovih dana okrenute prema Rimu. Upravo ondje odlazi sa scene svijeta osoba koja je uvijek po snazi svoje službe duhovni autoritet čovječanstva, svjetionik u nemirnim danima i moralni korektiv naše civilizacije. Papa Franjo je u mnogočemu bio upravo to. Molimo se da će i sljedeći papa znati jednakom snagom, onom Božjom koja je utkana u karakter njegove službe, znati svjedočiti da Isusovo Uskrsnuće određuje i nas danas i da nas – kada živimo misionarsku dimenziju Uskrsnuća – Krist susreće na pola puta.
Zato naše stare tradicije jesu lijepe, zato naši drevni običaji i način na koji Crkva žaluje za Svetim Ocem privlače pozornost svijeta. Naši su običaji i naše tradicije više od pukoga folklora, oni su prožeti vjerom u Uskrsnuće, vjerom u kojoj se u molitvi opraštamo od pape Franje, pape koji je toliko dobra učinio i našem Međugorju, pape koji je iznad svega Crkvu podsjećao da mora biti u službi radosti evanđelja. U istoj vjeri, vjeri u Uskrsnuće Isusovo, nastavljamo moliti za izbor novoga pape koji će nas trajno voditi prema grobu Isusovu i od groba prema svijetu kojemu treba navijestiti Uskrs.
Fra Antonio Musa
