Na prvoj godini fakulteta, na kolegiju Komunikologije koju je tada predavao jedan franjevac s kojim sam doslovno odrasla, imali smo mali test. Profesor je zamolio mene da ostanem u učionici,a moje kolege, kojih je tada bilo 20-tak, da napuste učionicu dok ih ne pozove. Tada mi je pročitao vijest iz novina, koja je govorila o prevrtanju tankera na nekom od oceana, bez ljudskih žrtava, ali sa posljedicama ekološke katastrofe zbog izlijevanja velike količine nafte.
Moj zadatak je zatim bio pozvati prvoga kolegu kojemu ću prenijeti vijest kako sam je čula od profesora. Nije bilo mogućnosti da profesor čita opet ili da me napomene na nešto. Ono što sam upamtila tako da prenesem. Kolega je zatim pozvao trećega, prenio mu ono što je on čuo, treći četvrtoga i sve redom dok nismo došli do posljednjeg kolege. Kada je posljednji prepričao ono što je on čuo, vijest je bila sadržaja kako se na nekom mostu preko jezera dogodila prometna nesreća sa pijanim vozačem i žrtvama u drugom automobilu.
Na kraju je profesor ustao i rekao “Djeco draga, upravo ste sudjelovali u stvaranju trača. Trač je ono što jedna osoba prepriča drugoj, druga trećoj, treća opet dalje. Svaka od tih osoba nešto dodaje i oduzima iz priče. Na kraju dobijete neistinu koja je tolikim prepričavanjem postala istina.”
24 godine poslije ovo je jedino predavanje kojega se sjećam.
S godinama učimo kako naše riječi mogu liječiti, a i razboljeti nekoga. Učimo kako jedna riječ nekoga može ohrabriti, nekome pomoći. Isto tako jedna je dovoljna da nekoga ponizimo, razočaramo, uvrijedimo.
Jedno srčano “dobro jutro” mijenja dan. Jedna poruka “mislim na tebe”, “kako si?” mijenja i više od dana.
Ponekad riječ bude jedino što nekome možemo ponuditi, obično su to riječi utjehe, savjet, dobra želja.
„Bit će dobro!“ „Šta god trebaš, tu sam!“ „I to će proći.“
Naizgled, tri jednostavne rečenice, netko bi rekao i svakodnevne, ali rečene u pravom trenutku zacementirale su pojedine ljude u mom životu kao one na koje možeš računati. I riječju i djelom.
Riječima opraštamo, razumijemo, sklapamo prijateljstva, tražimo srodne duše. Što godine više prolaze, shvaćamo da se teško pronalazimo u društvima i mjestima čija nas komunikacija umara.
Biramo ljude s kojima ne moramo birati riječi. Biramo ljude s kojima možemo razgovarati bez riječi.
Matej u 12. poglavlju piše:
“Kako možete govoriti dobro kad ste opaki. Ta iz obilja srca usta govore! Dobar čovjek iz riznice dobre vadi dobro, a zao čovjek iz riznice zle vadi zlo. (…) Doista, tvoje će te riječi opravdati i tvoje će te riječi osuditi.”
Neka nam u obilju srca uvijek bude dobro, da dobro govorimo, dobro činimo, dobru se nadamo.
I riječima se može dobro činiti.
Neka nas sve skupa ovo vrijeme korizme nauči birati riječi, za početak.
I neka naše najčešće riječi budu molitva. Tako smo uvijek sigurni da su nam riječi ispravne.
Ankica Ostojić
