23.2 C
Međugorje
13.06.2121.

Biblijska poruka 1. 6. 2021. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Čiju sliku nosim – Isusov realizam

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Mk 12, 13-17

Pošalju Isusu neke od farizeja i herodovaca da ga uhvate u riječi. Oni dođu i kažu mu: »Učitelju, znamo da si istinit i ne mariš tko je tko jer nisi pristran, nego po istini učiš putu Božjemu. Je li dopušteno dati porez caru ili nije? Da damo ili da ne damo?« A on im reče prozirući njihovo licemjerje: »Što me iskušavate? Donesite mi denar da vidim!« Oni doniješe. I reče im: »Čija je ovo slika i natpis?« A oni će mu: »Carev.« A Isus im reče: »Carevo podajte caru a Bogu Božje!« I divili su mu se.


 

Čuli smo svima znanu klopku koju postavljaju Isusovi protivnici. Vrijeme kad se ovo odvijalo jest negdje nakon Cvjetnice i prije Pashe, a sve se odvija u Jeruzalemu. Sav je grad uskomešan, nabrušen protiv Rimljana, Pilat je umarširao sa svojim trupama u grad za blagdan kako bi održavale red i mir. Tlo je užareno, politički naboji prisutni, a Isus kao stranac iz Galileje, nalazi se između svih fronti i stranaka. Mrze ga herodovci, isto tako i farizeji, književnici, saduceji, a poglavito Veliko vijeće i svećenstvo. Nepoželjan je u gradu i zato se urotiše svi protiv njega, i dojučerašnji najljući neprijatelji između sebe. Neprijatelj moga neprijatelja moj je prijatelj, tako umuju sve stranke u sebi.

Stoga mu (po)stavljaju stupice, žele ga uhvatiti u riječi. “Smijemo li – trebamo li – davati caru porez ili ne?” Odgovori li Isus s ‘da’, s njime je gotovo u očima naroda. Mesija koji se upušta s Rimljanima, s njima paktira, ne može biti Mesija. Odgovori li s ‘ne’, svrstava se među buntovnike i prevratnike te time podliježe rimskom zakonodavstvu koje s buntovnicima obračunava na krajnje okrutan način, smrtnom kaznom na križu.

Isus se suočava sa svjesnim otporom prema svojoj osobi. Znao se on suočiti s protivnicima, svjesno, jasno, odlučno, oštro, umno, pronicljivo. Zadivljuje nas upravo ta Isusova pronicljivost u odlučnom trenutku, kad odgovara bez okolišanja, pogađajući ‘u sridu’, neovisno o tome je li riječ o pravom ili lažnom, prijetvornom pitanju. Protivnici ga žele uhvatiti u zamku.

Pitanje poreza i poreznog novca nemoguće je odgovoriti s jednoznačnim ‘da’, inače bi sve što misli iole židovski ili domoljubno podignuo i imao protiv sebe. Ne može reći ni ‘ne’ jer bi ga odmah prijavili rimskoj vlasti. Isusov odgovor nije izvlačenje, izbjegavanje, nego je on istodobno i jednoznačan i jasan. Ako je na slici carev, cezarov lik, onda dajte njemu ono što mu dugujete, što je iz njegove carske kovačnice novca. Stvar je davno, odavno već odlučena, pa čemu se onda mrcvariti s izlišnim pitanjima.

Isus odgovara sa savršenom mjerom mirnoće, opuštenosti, slobode i neovisnosti. Ne odgovara apstraktno, nego krajnje konkretno. Istina je konkretna, stvarna. Ona ide u detalje. Stoga je i govorio onako detaljno u svojim prispodobama uzimajući cjelokupnu čovjekovu stvarnost u svoj zrenik i vidokrug. Zato se i smije reći: Ljubav je konkretna. Istina je konkretna. Bog je konkretan. I put do Boga nikada nije put apstrakcije, nego konkretnih, stvarnih koraka.

Traži da mu pokažu novčić – denar. Na njemu je lik Tiberija koji se proglasio bogom, božjim sinom. S jedne strane njegov lik, s druge natpis: Pontifex Maximus – Veliki svećenik. Za Židove – vjerne i odane Zakonu – čista bogohula. Traži Isus da još i pročitaju što piše. Čitaju mu. I jasni Isusov zaključak: Ako sa sobom nosite, u svome džepu, ono što je došlo iz careve blagajne i riznice, što je skovano u Rimu, onda vratite to onomu komu pripada. Dakle, porez caru carevim novcem. – Ali taj car nema nikakvih božanskih svojstava. To je čista bogohula. Ne može on tražiti ono što nije njegovo. Njemu pripada novac, mrtva kovina, i ništa više. Tu su mu postavljene jasne granice, već ovdje na zemlji. Ne može on iziskivati za sebe nekakve božanske, nadljudske povlastice.

Isus i porezni novčić: Onaj srebrnjak koji je netko od nazočnih farizeja ponudio Isusu na uvid nije puko sredstvo plaćanja. Novac je istodobno i znak vlasti i moći, novac demonstrira pred javnošću značajni komad, dio propagande. Jer, na tome rimskom denaru je carski lik, ali je uokviren slikama i natpisima koji svjedoče o božanskom podrijetlu rimskoga cara te njegovoj sveopćoj moći. Sve govori o njegovu ‘božanskom’ dostojanstvu. A u očima i mislima jednoga istinskoga farizeja i pobožnoga Židova iz toga doba ti su znameni, ti su simboli grozota. I što je još u svemu grozomornije: Takav novčić nema Isus uza se. Isus nije nosio novac uza se, nije ga imao niti mu je trebao. Isus ga nije ni trebao ni nosio, nego se taj bogohulni komadić kovine nalazi s takvom lakoćom i bez imalo grizodušja u džepovima i novčarkama njegovih kritičnih iskušavatelja, koji ga žele strovaliti u propast. Kakva samo sramota pred svima! Isus ih tjera u apsurdnu situaciju!

“Isus skida caru metafizičku aureolu slave s glave. Pred njegovim nemilosrdnim realizmom rasplinjuje se sva ona pusta romantična maskarada koju ljudi izvode već pet tisuća godina sa svojim okrunjenim glavama, sve što nosi ime carske apoteoze i metafizike kraljevstva, ali isto tako i sve što se ‘krsti’ imenom i vlašću ‘po Božjoj milosti’ ili se zove političkom religijom” (E. Stauffer). To i jest onda pravim razlogom da ga se poslije optuži kako taj isti Isus buni narod (Lk 23,5) protiv cara u Rimu.

Ali još nisu pale kocke na drugoj razini, tu ništa nije odlučeno. Nije jasno spram slike koju nosite sami u sebi. Naime, svi ste vi slika i prilika živoga Boga. Kao što ona kovanica nosi mrtvu sliku nekakva cara iz Rima koji ga je dao iskovati u svojim ljevaonicama novca, tako je Bog u svakoga od vas utisnuo svoju bit, svoju sliku. U naša srca i naše biće. Mi smo i ostajemo zauvijek Božje vlasništvo. Mi smo Božji ‘odljevak’. Plaćate li vi Bogu ‘porez’, pristojbe koje od vas traži? I koje ste mu dužni plaćati? Plaćate li na ispravan način? Nakana mi je podsjetiti vas upravo na to.

Isus je realist. Svatko mora i svatko će morati plaćati porez kao podanik neke vlasti. Na tome se ništa ne može promijeniti, u prilikama i odnosima ovoga svijeta. To su zakonitosti svake uprave. Ali što je s kovanicom tvoga života? I ti si nečija kovanica, i ti si iskovan u Božjoj kovačnici, i ti si nečija slika i prilika. Već na prvoj biblijskoj stranici veli se da je Adam stvoren na sliku i priliku svoga Boga. Tvoja životna kovanica ima dvije strane. Na jednoj si ti, na drugoj je sami Bog. Na jednoj moraš plaćati porez caru njegovim novcem, a na drugoj duguješ samoga sebe Tajni svoga života. To je ona bitna stranica u svačijem životu. Tu apsolutnu tajnu nazivamo Bogom. Ta tajna izmiče jednostavnoj računici, na tu tajanstvenu tajnu tvoga života nitko ne može polagati ruku osim Boga jedinoga. Nikakav kralj ni car, nikakav zemaljski gospodar. Ta stranica izmiče ljudskom dohvatu. Čime plaćamo Bogu? Što dajemo Bogu? Koliko dajemo sebe, što dajemo od sebe? Ako već plaćamo carski porez, moramo platiti i Božji doprinos. Nitko od nas ne će to moći zaobići u životu. Srce nam mora prianjati uz tu drugu stranu novčića koji dugujemo Bogu. Tad će biti sve na svome mjestu.  Nosimo u sebi, tako reći, Božje gene i Božji DNK.

I pred Isusom u jednom trenutku ispitivači postaji ispitanici, pred njih se stavlja veliki upitnik. Upitnik na najvišoj razini. Ostajete dužni odgovor. Isus ih razobličuje. Poruka je jasna: Svi vi nosite u sebi Božju ‘sliku i priliku’. Stoga vratite Bogu ono što je utisnuo u naše, u tvoje i moje srce. I tako ćemo biti Božje vlasništvo, Božja svojina.

Isus tako mirno zaobilazi ovu klopku, s velikom mjerom humora, ali i ozbiljnosti. Što je sa slikom Boga u svakome od nas? Ne zaboravimo Boga u svemu ovome, ne zaboravimo čiju sliku u sebi nosimo. Čovjek ne smije prema Isusovu poimanju nikomu i ničemu robovati. Novac ne smije postati idolom, fetišom, nego ostaje puko sredstvo državne blagajne. Kako sam Isus nije ništa primio od cara ni iz carske blagajne, on mu stoga ništa i ne duguje. On ima samo nebeskoga Oca kao Gospodara i svoga ljubljenoga Oca.

U malo kojem prizoru u Markovu Evanđelju imamo Isusa do te mjere krajnje opuštena. Isus cijelim prizorom i situacijom gospodari, on namještenu smrtnu klopku vješto zaobilazi. Kao da im veli, vrijeme je da potražite Boga u sebi, da skinete sve nanose, naplavine s Božje slike u vama, jer vi ste njegova svojina.

Državna vlast nema nikakvih nadljudskih, metafizičkih ovlasti ni prerogativa, nema na sebi ništa velika, božanstvena, uzvišena, čemu bi se čovjek trebao diviti ili klanjati. Isus gospodari situacijom, nameće svoje misli i svoju taktiku, izbjegava smrtnu opasnost na ironičan način i s velikom dozom pritajena humora. Svojom je riječju ušutkao i farizeje i herodovce u njihovoj prljavoj namjeri.

“I reče Bog: Načinimo čovjeka na svoju sliku i priliku!” (Post 1,26).

O dubino bogatstva, mudrosti i spoznaje Božje! Kako li su samo nedokučive njegove odluke, kako li su samo neistraživi njegovi putovi! Jer tko je spoznao misao Gospodnju? Tko li mu je bio savjetnikom (usp. Rim 11,33). Gospodine, ti se smiluješ onomu komu se želiš smilovati, ti se smiluješ onomu čemu se želiš smilovati. Nije riječ samo o čovjeku koji želi ili trči otraga, nego je riječ i o tebi, našemu Bogu koji je prepun smilovanja (usp. Rim 9,15 sl.).

I najednom, lončarev sud što ga je oblikovao otkliza mu iz ruku…; otklizuje iz ruke koja ga drži i nosi… Kad bi mu se dogodilo da padne iz njegove ruke, onda jao njemu, razbio bi se u tisuće komadića… i bio bi uništen. I ta posuda je svjesna toga pa zbog tvoje milosti ne ispada. Smiluj se, Gospodine, imaj smilovanja: Oblikovao si nas. Mi smo tvoja oranica (usp. Jer 18,6; Post 2,7). Dosada smo još čvrsti, dosada nas je nosila snaga tvoje ruke. Visimo o tvoja tri prsta, o vjeri, nadi i ljubavi. Njima ti držiš zemljanu masu, čvrstinu tvoje svete Crkve. Imaj smilovanja s nama. Neka tvoja ruka ne dopusti da padnemo. Uroni naše bubrege i naše srce u oganj tvoga Svetoga Duha (usp. Ps 25,2). Učvrsti u nama što si oblikovao da se ne odvratimo od tebe, da se ne okrenemo svojoj oranici, odnosno ništavilu.

Za sebe si nas po sebi stvorio i obraćamo se tebi. Oblikovao si nas i stvorio, to priznajemo te se klanjamo tebi i zazivamo tvoju mudrost koja je kadra sve urediti, tvoju dobrotu i tvoje smilovanje da uzdrže sve. Učini nas savršenima ti koji si nas stvorio, učini nas savršenima u punini svoje slike i u sličnosti prema kojoj si nas oblikovao (Vilim od sv. Gverika, 1085.-1148., cistercit, Meditativne molitve).

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne