Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 9, 1-8
Isus uđe u lađu, preplovi i dođe u svoj grad. Kad gle, doniješe mu uzetoga koji je ležao na nosiljci. Vidjevši njihovu vjeru, reče Isus uzetome: »Hrabro, sinko, otpuštaju ti se grijesi!«
A gle, neki od pismoznanaca rekoše u sebi: »Ovaj huli!« Prozrevši njihove misli, reče Isus: »Zašto snujete zlo u srcima? Ta što je lakše reći: ‘Otpuštaju ti se grijesi ili reći: ‘Ustani i hodi?’ Ali da znate da je vlastan Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe.« Tada reče uzetomu: Ustani, uzmi nosiljku i pođi kući!«
I on usta te ode kući.
Kad mnoštvo to vidje, zaprepasti se i poda slavu Bogu koji takvu vlast dade ljudima.
Zgodu o iscjeljenju uzetoga donose sva trojica evanđelista, i Matej, i Marko, i Luka. Kod Marka je daleko dramatičnije opisan prizor kako četvorica donose na nosiljci, čak skidaju krov i spuštaju uzetoga pred Isusa. Dosada smo vidjeli kako Isus čisti gubavca od gube, kako kroti prirodu, kako ruši demonsku silu nad čovjekom. Lomi đavolsku moć. Isus ima ovlast opraštati i grijehe. To je središnja poruka ove zgode o iscjeljenju uzetoga, paraliziranoga.
Isus, vidjevši njihovu vjeru, reče uzetomu: Sinko, opraštaju ti se grijesi! Ne poziva Isus uzetoga da se ispovijedi, da prizna svoje grijehe, da se kaje za počinjeno. Mi i ne znamo što je čovjek u životu zgriješio, u čemu je njegova stvarna krivnja. Dovoljna je samo Isusova nazočnost koja ulijeva snagu i podiže. Isus se očituje onomu tko mu vjeruje preko čuda. Čudo u duši i na tijelu jer je Isus u svojoj pojavi božansko čudo među nama.
Isus nije podignuo svoju ruku niti je upro svojim kažiprstom u grješnika. Nije mu spočitnuo nikakav prijestup niti mu je ugonio u dušu novi strah ili krivnju, već djeluje upravo suprotno svim našim očekivanjima, ali usuprot i našoj svakodnevnoj praksi. Ni nama nije jasno u čemu se sastojao grijeh ovoga uzetoga, pod kakvim je osjećajima krivnje živio i svoj život tavoreći čamio, što je uzrokom njegove paraliziranosti.
Znamo koliko toga danas ljude paralizira, radno mjesto, sustav u kome živimo, obitelj, djeca, koliko je nutarnjih i vanjskih prisila koje čovjeka jednostavno zarobljuju i blokiraju da je nesposoban za bilo što. Ljudi ne mogu nositi svoje terete, pod njima padaju. Ovdje pak nakon ozdravljenja bolesnik uzima svoju postelju i zapućuje se svojoj kući. Ne mora biti više nošen, nestalo je uzetosti. Uzetosti bića i bitka, uzetosti egzistencije kao takve.
Nakon Isusove riječi o oprostu grijeha pismoznanci su krajnje uznemireni. Prema njihovoj predaji jedini Bog ima ovlast opraštati grijehe. A čovjek koji si prisvaja tu moć, huli, obični je bogohulnik. On izaziva samoga Boga. Navlači na sebe prokletstvo. Uzima sebi Božje povlastice.
Ako ovaj Isus ima pravo opraštati grijehe, onda su suvišne sve one žrtve koje se prinose u Hramu u Jeruzalemu za oprost i okajanje grijeha. Onda je suvišan i onaj jarac koji se šalje u pustinju da odnese grijehe naroda. Pitanje je ovdje zapravo o životu i smrti. Odlučno i izazovno. Kao da im Isus veli: “Pa gospodo, u krivu ste! Zašto snujete i smišljate zlo u svojim glavama i srcima?” Oni pak misle samo ono što su kroz svoj odgoj i odrastanje naučili. Odjednom je jedan tu koji za sebe kaže da može oprostiti grijehe!
Isus im veli kako su u krivu, kako loše misle u svojim glavama i srcima. A jer loše misle, ne mogu shvatiti veličinu Isusove osobe. Nemaju odgovora ni nakon što Isus čini čudo na njihove oči. Isus liječi cjelovita čovjeka, i duh, i dušu, i tijelo. Vanjska paraliziranost bijaše samo odraz nutarnje uzetosti zbog grijeha i grješna života.
Kao što smo već rekli, Isus je najavio u Govoru na gori novi poredak, novo stvaranje, novi svijet. U službi je stvaranja novoga svijeta, i tome služe vidljiva čudesa koja čini na pojedincima. “Gle, sve činim novo!” – sažeto bi mogla glasiti poruka Isusovih čudesa.
Isus dovodi svoje slušatelje u nedoumicu pitanjem: “Što je lakše?” Očito je daleko lakše reći kako se nekome grijesi opraštaju, jer je to nemoguće ispitati, kontrolirati, verificirati, ovjeroviti mjernim instrumentima ili osjetilima. Tko može zaviriti u dušu i srce? I daleko je teže reći: “Čovječe, uzmi svoju postelju, i hodaj!” Učinak se tu dade smjesta ovjeroviti i verificirati. A ako uzeti ne ustane, Isus se osramotio pred publikom.
Isus jednostavno i nije očekivao odgovor od svojih slušatelja, a nije ga ni dočekao niti mu je trebao. On je stjerao svoje kritičare u kut, u apsurdnu situaciju, i želi ih iz toga izvući. Želi da prošire svoje obzore, da bolje pogledaju što se to zbiva s njegovom osobom i u njemu, pod njegovim rukama, te da prepoznaju Božji prst. Skreće pogled i na uzetoga koji ustaje, ali i na sebe kao Sina Čovječjega koji ima ovlast praštati grijehe.
Isus je prenio tu ovlast na apostole. Sjetimo se zgode iz Djela apostolskih kad Petar i Ivan ozdravljaju uzetoga pred Hramom. “Srebra ni zlata nemam, ali ono što imam, to ti dajem: U Ime Isusa Krista – Nazarećanina, ustani i hodaj” (Dj 3,6).
Isus daje ovlast i opraštanja grijeha ali i ozdravljivanja. Nemoguće je ono Isusovo pitanje podijeliti polovično, na ‘da’ i ‘ne’. Isus ima ovlast opraštati grijehe, ali isto tako liječiti i ozdravljivati. Isto čini i Crkva.
Pavao će reći Korinćanima kako Isus nije istodobno ‘da’ i ‘ne’, nego je on završno Božje ‘Amen’ – ‘da’, na slavu Boga Oca. On je cjelovitost u osobi, Bog i čovjek. Ne može se istodobno vjerovati i ne vjerovati, biti malo vjernik i nevjernik. Ili jesi – ili nisi. Kršćanstvo nas jasno stavlja pred izbor: Ili – ili. Nema parcijalnoga kršćanstva, parcijalne, djelomične vjere.
I zaključak: “Takvo što ne vidjesmo još u svome životu!” – A Isusova ovlast opraštati grijehe temeljna je protega njegove Crkve. To konstituira Crkvu kao Crkvu. To omogućuje svakome tko vjeruje svakodnevno u životu iznova započeti. Crkva je zajednica pomirenih, onih kojima je oprošteno. To znači danas se izručiti Božjem djelovanju i njegovoj riječi.
