20.8 C
Međugorje
12.08.2222.

Biblijska poruka 1. 8. 2022. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Isus kao uporište i životni sadržaj

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Mt 14, 13-21

Kad je Isus čuo za smrt Ivana Krstitelja, povuče se lađom na samotno mjesto, u osamu. Dočuo to narod pa pohrli pješice za njim iz gradova. Kad on iziđe, vidje silan svijet, sažali mu se nad njim te izliječi njegove bolesnike.

Uvečer mu pristupe učenici pa mu reknu: »Pust je ovo kraj i već je kasno. Otpusti dakle svijet: neka odu po selima kupiti hrane.« A Isus im reče: »Ne treba da idu, dajte im vi jesti.« Oni mu kažu: »Nemamo ovdje ništa osim pet kruhova i dvije ribe.« A on će im: »Donesite mi ih ovamo.« I zapovjedi da mnoštvo posjeda po travi.

On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, izreče blagoslov pa razlomi i dade kruhove učenicima, a učenici mnoštvu. I jeli su svi i nasitili se. Od preteklih ulomaka nakupiše dvanaest punih košara. A blagovalo je oko pet tisuća muškaraca, osim žena i djece.


 

Kroz naredna dva poglavlja kruh je misao vodilja Isusova djelovanja. Dvaput umnaža kruh, k tome učenike na kraju oštro upozorava da se trebaju čuvati farizejskog kvasca. Nakon Pretečine smrti na Herodovu dvoru Isus se povlači u samoću. Isus se nalazi u pustu kraju, u pustinji poučava, i kao da se ovdje ponovno uprizoruje i zorno oživljuje pred našim očima izraelsko putovanje kroz pustinju za Mojsija, mrmljanje naroda te hranjenje manom s neba i prepelicama.

Gospodin ih hoće izvesti u slobodu, ali oni su stalno i jednim okom te jednom nogom na povratku, žele natrag u Egipat, kuću robovanja i ovisnosti. Žele natrag k punim egipatskim loncima. Hoće ponovno u ovisnost iz Bogom darovane slobode.

Razlog Isusova povlačenja s onu stranu Genezaretskoga jezera jest činjenica uhidbe i smrti Ivana Krstitelja, svoga rođaka i preteče. Isus je u sebi potresen: Je li moguće da takav uspravan čovjek, taj stameni hrast, jasan u izričaju, moćan na riječi, snažan, pravičan i pravedan do kraja – padne kao žrtva dvorskih spletki? Kao da Isus veli u sebi: ‘Nema čovjeka, sve je pokvareno, trulo. Treba se spram ljudi i njihova ponašanja preispitati.’

Ali ni u samoći Isusa ne ostavljaju niti puštaju na miru. Ljudi ga traže, suočen s njihovom bijedom, obuzima ga silna sućut. “Sažali mu se nad svijetom!” Njemački je filozof A. Schopenhauer smatrao kako je upravo sućut, sažaljenje temeljna čovjekova životna protežnica i temelj ljudske etike i morala, cjelokupnoga čovjekova ponašanja.

U svojim razmišljanjima o Isusu često smo u napasti zamišljati ga kao neku nebesku veličinu koja se razbacuje svojom moći, svojim božanstvom po galilejskim krajolicima, samosvjestan svoga božanskog podrijetla i poslanja. Međutim, na toliko mjesta u evanđeljima pronaći ćemo njegovo duboko i snažno ćutilo za ljudsku nemoć i krhkost, njegovo znanje o provaliji koja dijeli čovjeka od njegova Tvorca, svijest o ljudskoj bijedi i siromaštvu. On kuša premostiti taj jaz koji nas dijeli od nebeskog Oca.

Daleko je od njega bilo kakva primjesa ili natruha samohvale ili umišljenosti. Njegova veličina jest upravo u tome što je kušao prosijavati i zračiti sunce koje je za sve ljude. Isus nikada nije bacao sjenu između sunca i ljudi kojima je ono potrebno, već je bio do kraja prozračan za poruku Neba ovoj Zemlji te je nju cijelim svojim bićem veličajno posredovao. Imao je za sve sućuti, imao je sažalno srce.

Sućut ćemo zapaziti već u životinjskom svijetu. Delfini znaju ranjene iz svoje obitelji nositi na svojim leđima stotinama kilometara na valovima. Slično imamo i kod ptica, pa i kod životinja, napose kod sisavaca. Majke čuvaju svoju mladunčad i brane od opasnosti, nekada čak i po cijenu vlastitoga života i žrtvovanja. Kad ždrijebe padne u provaliju, majka za njim skače, nekada čak i u sigurnu smrt. Taj je osjećaj u njima rastao kroz milijune godinama, u srcu svakoga pojedinoga živoga bića, to živi i u ljudskim srcima. Milosrđe i smilovanje, sućut – to je bitna značajka Isusova života, to je bitna protežnica i u samome Bogu.

Isusu je žao čovjeka u svim prilikama, makar je čovjek prepreden i podao, nepopravljiv, spreman na podlo ubojstvo veličine i velikana poput Ivana. Makar u čovjeku vlada zakon grijeha, Isus ima za sve sućuti. Gleda ljude samilosnim očima. On ima sućuti s čovjekom.

Na drugoj strani, nije li povijesno iskustvo kako najviše boli zadaju oni koji su najvećma propatili, kako najviše razaranja naniješe čovječanstvu oni koji bijahu iznutra ponajviše razoreni? Osvećuju se za zlo naneseno njima, čak i u najranijem djetinjstvu.

Razoreni postaju razarateljima, zavedeni zavodnicima, pokvareni pokvarenjacima i kvariteljima. To je logika grijeha, širenja grijeha u svijetu. I zato se veli: Isus izliječi sve njihove bolesti.

S Isusom im nije nimalo i nikada dosadno. Ljudi bi zaboravili na sve. Gladni i žedni Božje riječi, pravoga nauka koji hrani dušu i srce kao da zaboravljaju fizičku glad. Čovjek se u Isusovu društvu osjeća zbrinut i neizmjerno obogaćen. Isus hrani cijela čovjeka. Isus čini čudo u pustinji, hrani pet tisuća ljudi. S onu stranu jezera Genezaretskoga, na brdu, na današnjoj Golanskoj visoravni. Prije umnažanja kruha redovito Isus veli kako mu je žao naroda i onda ga poučava mnogočemu! Najprije Božja riječ, a onda kruh za tijelo.

Isus učenicima jasno veli: “Dajte im vi jesti!” To je uloga i zadaća učenika u kršćanskoj povijesti. Isus gotovo ironično pita: “Koliko kruhova imate?” Kao da je cijelu situaciju htio svesti ad absurdum. Ljudskom logikom posjedovanja nećemo nikada doći do cilja. I ovdje se postavlja stalno prisutni upitnik: Biti ili imati. Jer, što je moguće učiniti sa sedam kruhova i nešto riba?

Isus kao da želi reći: Prestanite računati u kategorijama posjedovanja, imanja, u kategorijama računanja. Nekad su daleko učinkovitije prazne ruke, ali puno, otvoreno srce, nego bogat stol ili dar bez srca. Srce je nenadomjestivo, napose u obiteljskim odnosima. Prazne ruke, ali istodobno srce prepuno ljubavi, sućuti, dobrote i razumijevanja znaju stvarati čudesa.

Koliki su obogaćeni primjerom svojih najbližih, roditelja, učitelja, odgojitelja? Ne toliko davanjem, koliko jednostavnim životom, razumijevanjem, lijepom riječi. Toliko se puta u vlastitim ispovijedima optužujemo kako nismo bili dovoljno ljubazni, prijateljski, razboriti, dobri, radosni, susretljivi. Pa unatoč tim propustima, ako čovjek iole zrači tim krjepostima, a Pavao bi rekao plodovima Duha (usp. Gal 5,20), to je već veliko obogaćenje za ljude s kojima živimo. To se onda na kraju vraća doslovce u pregrštima i košarama zahvalnosti i priznanja. Makar na kraju i u obliku posmrtnog slova, nad otvorenim grobom.

Ne živi se samo od pšenična ili ječmena kruha, danas vole reći, integralna brašna, nego od svake vrsti kruha koji čovjeka nasićuje, usrećuje i obogaćuje. Ne živi se od kruha, nego od ljubavi. Svatko je od nas upravo čudo ljubavi Očeve, proizišao iz Božjih ruku. Ljubav preobražuje sve, pretače strah u pouzdanje, siromaštvo u bogatstvo, nevolju u sitost, bolesti u zdravlje, nemoć u sreću, žalost u radost.

I danas se to čudo obnavlja među nama.

Danas su onodobna brda naši oltari – uzvišeni žrtvenici, uzvisine (alta ara). I na njima nudimo Gospodinu nešto malo svojega – kruha i vina – kao ovaj dječak pet kruhova i nekoliko ribica – da postanu tijelom i krvi Kristovom. Događa se tu pretvorba koja smjera prema drugoj pretvorbi u čovječanstvu i svijetu.

To je u konačnici smisao svake euharistije, da budemo jedno s Gospodinom i da nas on upotrijebi za svoje djelo u svijetu. Isusu nije ništa odveć maleno, neznatno. Treba sve promatrati Božjim očima i kroz Božju prizmu. Ljudi su kadri biti nevjerojatno bogati samo kad bi svoje ruke ispunili darovima sućuti, milosrđa, ljubavi. Svijet bi bio posve drukčiji. Upravo kakva ga je Isus zamislio i kakav je izlazio ispod njegovih ruku. Ni on nije imao u rukama ništa, imao je samo prazne ruke, a ipak je hranio i nahranio tisuće!

 

UPORIŠTE I ŽIVOTNI SADRŽAJ – HRANA IZ ISUSOVIH RUKU

Danas je gotovo tragikomično promatrati kako naši suvremenici, oni prominentni, tzv. celebrities s jedne strane traže javnost, leće kamere i svjetla pozornice, a onda istodobno proklinju tu javnost što ih ne pušta na miru.

Žive u stanovitoj paranoji i shizofreniji, podvojenosti. S jedne strane ne mogu bez fotografa, kamera, televizije, a s druge strane, sve ih to na kraju dođe glave, ni danju ni noću nemaju mira ni odmora. Oni su poput teniske lopte koju igrači prebacuju preko mreže i na kraju ni sami ne znaju gdje su ni tko su. Život kao trajno loptanje.

U Isusa nije tako. On uzima svoje apostole nasamo, želi biti s njima u samoći, u pustinji. Želi samoću, odmor, tako piše u Markovu Evanđelju. Za njega međutim, nema odmora. Ljudi su se domalo strčali sa svih strana. Jednostavno žele biti s njime, žele se izliječiti od svojih bolesti.

Isusu je žao naroda, ima s njime sućuti, prihvaća ih. Isus ne živi kao političari ili imena s pozornice od pljeskanja mnoštva, od zanosa publike, od veličanja. Ti naši suvremenici u konačnici su ono što o njima pišu mediji, što se ‘trača’, prepričava, po žutom tisku. Oni su divljač koju ‘papparazzi’ love na sve strane i zarađuju svoje novce od krišom snimljenih diskretnih fotografija.

U Isusa nije tako. Njegov je život u ritmu disanja, udisanje i izdisanje, udiše snagu neba, a izdišući dijeli zdravlje i sreću ljudima. U samoći traži taj predah koji se ne može dobiti u masi.

Zgoda s umnažanjem kruha i Isusovim hodom po vodi tvori i tvarno središte, središnji dio Matejeva Evanđelja. Ono ima dvadeset i osam poglavlja, a današnja se radnja odvija točno u četrnaestom poglavlju. Ovo je ključ da shvatimo Isusovu osobu, tko je i što može u svojoj pojavnosti. Zgode s umnažanjem kruha i hoda po vodi poticaj su nam da se i mi osobno upustimo u Isusovu osobu, ne u nekoga tko je prošlost i nešto od jučer, nego kao osobu koja je tu i danas, među nama, koja daje životu uporište.

Što se čovjek više upušta u tu osobu, što joj se netko više približava, to se više u svakome od nas ozbiljuje zbiljnost te jedinstvene pojave, upravo kao na velikim svetcima. Oni su nasljedovali Gospodina, zapravo je Gospodin sam bio njihov nutarnji pokretač. U njima se ozbiljuje povijest i objava.

Nemoguće je tražiti ili ići u potragu za Isusovom osobom hodeći unatrag, retrogradno, nego samo hodeći naprijed, tako da sve ono što se nekoć dogodilo, ima odjeka – konkretnoga, stvarnoga – i u mome životu. Nalog je to ići stalno naprijed, oblikovati život i budućnost, a ne prekapati povijest. Marija je na grobu Isusovu bila okrenuta unatrag, a Isus je bio ispred nje i smjera na novo, budućnost. Novi život.

Budućnost kao ponavljanje prošloga u mome životu, upravo kako je to Isus želio. On je živio iz povezanosti s vlastitim Ocem, ali je živio i povijest svoga naroda, povijesnu objavu koja se dogodila u povijesnom događaju, izlasku iz Egipta i pustinji.

Kao što je nekoć Mojsije s narodom bježao od faraonove srdžbe i bijesa, i ovdje u Mateja imamo novoga faraona u liku Heroda koji je dao ubiti Ivana. Isus se sklanja s učenicima u pusti kraj, pustinju, upravo kao i Mojsije.

Mojsije je upravio svoju poruku kao Božju riječ faraonovu dvoru kako je to činio Ivan na Herodovu. Riječ je Božja odjekivala iz Ivanovih usta i to ga je došlo glave.

Pred faraonom kao i Herodom nema spasa osim u bijegu. I na putu kroz pustinju narod postavlja Mojsiju pitanje: Od čega se živi u pustinji, gdje je hrana u pustinji? Ponajprije se živi od sigurnosti koju daje Božja ruka! I njegovo obećanje.

Prisjetimo se robovanja u Egiptu. Trebalo je smoći snage i doći pred faraona i tražiti slobodu. Čista pustolovina i vratolomija. Mojsije se osmjeljuje tražiti za narod slobodu. Narod kreće, dolazi do Crvenoga mora. Nema povratka natrag. More se otvara, strah je pobijeđen, neprijatelji potopljeni. I onda pitanje preživljavanja u pustinji. Problem gladi. Od čega živjeti u pustinji?

Mojsije daje odgovor: Svako jutro bit će dovoljno za sve, čovjek živi iz Božje ruke. Bog daje svoje mane (‘Što-je-to?’) svakomu dovoljno. Zaštićen rukom i silom nevidljivoga. Tako to bijaše onodobno, kad se Bog objavio narodu – u Mojsijevim danima.

Isusova osoba sintetizira, kristalizira i personalizira u sebi sva onodobna iskustva. I ono što se tu, kod Isusa oblikuje, temeljno je pravilo za sve nas, temelj naše cjelokupne egzistencije. On se sklanja u pustinju kao nekoć i Mojsije, bježi od gnjevna kralja.

Isus ne želi biti drugi Ivan; i Isus je progonjen, osamljen, ali i u samoći nije sam. On je tražen, željen, za njim, u bespuće i pustinju, u bezavičajnost i samoću hrle tisuće. Ne žele više kao Izraelci u Obećanu zemlju, ta već su u njoj i toliko im je puta to prisjelo, nego da budu od svojih bolesti izliječeni.

Dakle, ne više zemlja, nego osoba. Zemlja ne može podariti čovjeku identitet, nego samo nutarnja cjelovitost, integralnost, posvemašnje zdravlje koje podaruje Isus u svojoj osobi.

Isus se nalazi na drugoj strani Genezaretskog jezera. Ni jednom riječju ne izvješćuje evanđelist, što je to Isus ondje govorio puku. Ali su ga ljudi slušali, hranili se njegovom riječi, od rana jutra do kasne večeri visjeli su o njegovoj riječi. To bijaše njegov način kako čovjeka ‘nahraniti’, Božjom riječi! Ne živi se samo od kruha, nego od svake Božje riječi iz Isusovih usta.

Spušta se večer, ljudi su izgladnjeli. Apostoli bi htjeli otpustiti svijet, ali to Isus ne dopušta. Tek što je okupio narod, učenici bi ga htjeli otpustiti, rastjerati. Isusu je do zajedništva, do novoga Božjega naroda, novoga Izraela. Oni bi htjeli da svatko ide potražiti za sebe jelo, da se svatko samo za sebe brine, da se svatko brine za svoju glad i žeđ.

Isus ima pred sobom drukčiju viziju. Dajte im vi jesti! To je početak novoga hranjenja, nove pravične razdiobe. Učenici imaju prazne ruke. Čudo praznih ruku. To je čudo Majke Tereze. To je čudo sv. Ivana Marije Vianneya koji je čudom stvorio brašno za svoje sirotište. To je čudo koje Isus danas od nas očekuje. Isusova nas riječ mora moći pokrenuti, moramo pokušati živjeti Isusovu riječ i dijeliti s potrebnima. Dajte im jesti!

Nakon što je nahranio pet tisuća ljudi, Isus se povlači u osamu, na molitvu. Isus je sam pred svojim Bogom, sa svojim Bogom. To je sila iz koje on živi, to je moć koja mu ulijeva snagu i energiju, to je snaga njegovih čudesa. Dolazi odatle, onamo se uvijek iznova vraća.

Tu, u samoći, između Neba i Zemlje, otvara mu se novi obzor, počinje iznova obnovljenom snagom za druge živjeti. Iz njega izlazi snaga koja je liječila sve. Čovjek se ne pita više, što mi je činiti, nego tko sam to ja, što iz mene struji u svijet.

Toliko se puta pitamo, što možemo ponuditi drugima. Što više osim ljubavi! Biti tu za čovjeka upravo kao što se sisavci brinu za svoje mlade ili kao što kvočka brani i hrani svoje piliće. Prizor iz zoološkoga vrta. Velika ženka orangutana i dvoje mladunčadi.

Majka se prostrla na tlu kao velika strunjača, s gustim dlakavim krznom, a mladi skaču, oko nje, vrte se, preskaču s grane na granu, padaju po njoj, čupaju je za ruke, noge, za nos. I ona sve to dopušta. Jednostavno, njima je dovoljno da im je majka tu i oni su zaštićeni, životinjski sretni. Naučili su to majmuni kroz milijune godina, kako iskazivati mladunčadi nježnost, kako biti tu, satima i danima. Neumorno.

Kako je pak nama ljudima teško kad treba nekomu nešto dati, darovati! Što smo manje tu, prostorno, srcem, to više pokušavamo tvarnim darovima kompenzirati, nadomjestiti manjak svoje ljubavi, vremena i odanosti. Nemoguće je materijalnim stvarima nadomjestiti manjak, deficit ljubavi. Trebamo samo ukloniti prepreke i mostove koji nas od drugih dijele, i sve će se posložiti i staviti na svoje mjesto.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne