Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mk 1,1-8
Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega. Pisano je u Izaiji proroku: »Evo šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da ti pripravi put. Glas viče u pustinji: ’Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!’« Tako se pojavi Ivan: krstio je u pustinji i propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha. Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci: primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Ivan bijaše odjeven u devinu dlaku, s kožnatim pojasom oko bokova; hranio se skakavcima i divljim medom. I propovijedao je: »Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.«
Sa svakim danom nešto svršava, sa svakim novim jutrom nešto novo dolazi, započinje. Nama je to teško definirati, ali to je svakodnevno životno iskustvo. I skoro svakoga dana smo suočeni s toliko razočaranja, osobnih, zajedničkih, jer nam se želje ne ispunjavaju, jer su ciljevi nedostižni, a prema svršetku hodimo. I skupno i osobno. Naprijed moramo, osuđeni smo na neprestani rast i u proizvodnji, i u potrošnji. I na postupno nestajanje. Sanjali smo ili još uvijek sanjamo o predivnom novom svijetu, o besklasnom društvu, planiramo društvo blagostanja, zdravlja, napretka o kome krasnozbore mediji, reklame, cjelokupna promidžba.
Živimo u procesu neprestanoga: imati više, htjeti više, morati ići pod svaku cijenu naprijed. Trpimo stoga od stresa, u trajnoj smo brizi za sebe i svoju budućnost, u strahu da moramo odstupiti svoje mjesto i prepustiti pozornicu mlađima ili sposobnijima. Borba svih protiv sviju vlada posvuda. Sociološki i biološki darvinizam. Zavist truje međuodnose. Srčane kljenuti, slomovi živaca, depresije, samoubojstva, bijeg u drogu, alkohol, svakodnevna su pojava. Postali smo svi žrtve svojih neumjerenih prohtjeva. Neprestance raste potrošnja sedativa, smirujućih sredstava, a istodobno nam reklama nudi sredstva koja pospješuju našu vitalnost, aktivnost, radnu sposobnost. Pitamo se, gdje je prava mjera svemu tome.
Nismo svjesni da kemija i kemijska industrija (ta svi naši lijekovi su u biti proizvodi kemijske industrije) nema ama nikakva interesa da se u nama bilo što promijeni ili stavi na svoje pravo mjesto, jer inače ne bi imala što sutra prodavati. Naprotiv, što nas je više bolesnih, njezina je zarada sigurnija. Vidjeli smo to iz nedavne pandemije. Dnevna politika izbacuje svakodnevno nove idole namjesto starih otrcanih i olinjalih. U biti se malo ili ništa ne mijenja. Ni znanost nema šta bitna ili nova ponuditi.
U takvu duhovnom vakuumu doživljavaju procvat kojekakvi novi mesije. Ima ih na sve strane, u svakom obliku, svake boje. Od najmračnijih, okultnih, crnomagijskih, sotonističkih, do krajnje religijskih izfanatiziranih. Svi prizivlju novi obrat, novu epohu, novo doba, New-Age. Čekaju nešto novo, ili nekoga novoga na pozornici. Ponajmanje Boga povijesti. Možda nekakva Godota, u smislu pisca agnostika Samuela Becketta, ali ni taj nikako da stigne, da se pojavi. Tako ljudi prerastaju u statične likove, promatrače. Na kraju se pitamo: Pa je li to smisao i ispunjenje života, je li to sreća o kojoj su nam toliki toliko desetljeća punili uši? Očekivanoga i obećavanoga nikako na obzorju, ni života a ni povijesti.
Slušamo početak Markova Evanđelja koje ćemo čitati kroz sljedeću crkvenu godinu. Veličanstveni uvodnik, kao u Knjizi Postanka. Teologija povijesti je pred nama. Likovi te povijesti spasenja i filozofije povijesti jesu glavni akter Bog, potom Isus, Ivan Krstitelj, i prorok Izaija kao onaj koji prenosi poruku iz daleke povijesti. On je nešto kao glasnik-anđeo iz davnine.
Ivan Krstitelj je uz Mariju veliki svetački lik došašća. Srednji vijek ga naziva: glas (u) pustinji, vjesnik riječi, prijatelj zaručnika koji pokazuje Janje, novi Ilija, ogledalo svjetla, početak krštenja, svjedok istine. On je okupljao svoj narod za Spasitelja. On je “prorokovao u Duhu, svjedočio evanđelje, služio u krštenju, poučavao ljude, boravio u pustinji, vodio svoj narod na putu svetosti u pustinji. On naviješta dolazak onoga po kome je on došao i također je nagovijestio (svojim mučeništvom) Kristovi mučeništvo. On je dao izvor krštenja onima koji su bili žedni.” Sveti Bernard ga naziva “vjernom Zvijezdom jutarnjom” (fidelis lucifer). On je glasnik obraćenja, moralnoga i egzistencijalnoga. Njegova riječ vrijedi i danas dok čekamo Gospodnji dolazak.
Mi u Crkvi znamo što čekamo i koga čekamo, iščekujemo. I tko je Očekivani. Koji je došao i koji će doći. Samo što se na početku 21. stoljeća premještamo u poziciju jednoga novog početka o kojemu se neprestance govori: Nalazimo se u vremenu novog Adventa koji će prerasti u novo tisućljeće. U znaku Isusa Krista. To nas upravo sili svrnuti pogled na početke Radosnog navještaja. Jer započeti ne može nikako drukčije nego je onda započelo, prije dvije tisuće godina. To nam može uvelike pomoći da danas pripravimo put Gospodinu koji dolazi.
Ivan je shvatio što je i tko je on. Njegovo nije navijestiti nikakav novi mesijanski nauk, nikakvo novo spasenje. Njegovo je samo uprijeti prstom i svojim se životom usmjeriti prema onome koji dolazi. Ne ja, nego On. On dolazi krštavati Duhom Svetim i ognjem.
Ivan zna: Moje je biti cijelim bićem u službi dolazećega. Zanesen je posvema Bogom, i Bog je sadržaj njegova života. Cjelokupni Ivanov život jest smjerokaz, prstokaz prema Isusu Kristu. Njegov je život jedno veliko svjedočanstvo i svjedočenje, a ujedno i poziv na obraćenje. Ne samo riječima nego svojim primjerom. On postaje velikim upitnikom suvremenicima, i onda ali i danas:
Vjernička egzistencija, naime, mora biti upitnička. Mora postavljati pred ljude znak pitanja, mora izazivati na razmišljanje te poticati na obraćenje, na promjenu životnih stavova. Ivan je pokrenuo mase jer bijaše svjedok i jer je ono što je propovijedao životom pokazivao. Nije zastirao svojom pojavom, nego je otkrivao. Nije bacao sjenu, nego svjetlo. Nije krivotvorio, iskrivljivao, nego stavljao na pravo mjesto, u pravi odnos prema Bogu i dolazećem Mesiji. Živio je svoje poslanje, zanesen, potresen, oduševljen jer Bog bijaše sadržaj njegova života i njegovo žarište.
Ivan je živio iz osobne jezgrenice koja za njega bijaše Bog i samo Bog. On mu je bio sve i zato je živio obraćeničkim životom, životom obraćenja. Posvemašnjom okrenutošću prema Bogu. Sve je svoje (u)središtio u Bogu, ne u sebi. Promatrao je i prelamao sve kroz Božju prizmu, iz Božje perspektive, s Božjih zrenika.
Predugo su nas učili i poučavali kako je naša prava sloboda što dalje od Boga, koji prema njihovu naukovanju navodno sputava, zarobljuje, osiromašuje. Vrijeme u kome živimo, pandemija koja nas je zadesila, uče nas upravo suprotnome. Naša je šansa u povratu k Bogu, u obraćenju. Jer Bog je ljubav koja prašta. Onaj tko istinski ljubi, ne zarobljuje, nego oslobađa. Svjedoci smo svi što nam je donio rat u svojim tragičnim posljedicama, koje još osjećamo. Vodio se u ime ideja koje se protive čovjeku i njegovu oslobođenju. Ljudi su još uvijek ostali zatočenici ideja nacionalizma, mita o vlastitoj veličini, vlastitom mesijanizmu, i zbog toga brišu s lica zemlje toliko povijesnih znamena.
Predugo su nam govorili kako je taj Bog čovjekova konkurencija, onaj koji nas otuđuje od nas samih. Zapravo je on jedina istinska sloboda. O njoj je govorio Ivan, nastavio govoriti Isus, a živjeli su toliki svetci. Na nama je to izreći današnjem svijetu, proročkim glasom, a još više svojim životom upravo u postkršćanskoj, postmodernoj epohi i eri koja treba i očekuje ponovni dolazak Isusa Krista na pozornicu ovog svijeta. Mnogi su nas vodili i zavodili i ništa dobra nisu donijeli. Zato je jedini spas osobni i zajednički u obratu, obraćenju prema Bogu koji nam dolazi u Isusu Kristu.
Obraćenje ima i izrazito vjersku dimenziju, a ne dolazi nam besplatno, nego treba vremena u svagdanu i nedjeljom. Ostaje otvoreno pitanje hoće li to biti u obliku osobnog ili zajedničkog čitanja Biblije, meditacije, vremena šutnje ili molitve. No, ne će ići bez traženja novih obveza. Gotovo sva crkvena zvona još uvijek zvone tri puta dnevno kao poziv na molitvu. Tko slijedi njihov poziv u svome svagdanu? Ovdje se također može dobiti duh i snaga za život. Vjera će u budućnosti postojati samo kao odlučna vjerska praksa koja će biti i praksa pobožnosti, u čemu se dokazala, primjerice, krunica. Treba nam zaokret prema onome što nam nudi Novi zavjet, knjiga života.
