19.4 C
Međugorje
27.06.2222.

Biblijska poruka 10. 6. 2022. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Srce – izvorište grijeha

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Mt 5,27-32

Reče Isus svojim učenicima: »Ćuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu. Ako te desno oko sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao. Ako te desnica tvoja sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo ode u pakao.

Rečeno je također: Tko otpusti svoju ženu, neka joj dade otpusnicu. A ja vam kažem: Tko god otpusti svoju ženu — osim zbog bludništva — navodi je na preljub i tko se god otpuštenom oženi, čini preljub.«


 

Nakon što je obradio tematiku čovjekove, ljudske agresivnosti prelazi Isus na pitanja glede seksualnoga i bračnoga morala te pokušava i to područje čovjekove egzistencije osvijetliti posve novim zrenjima. Naime, želi prenijeti cjelokupnost toga kompleksa u čovjekovo srce. Kao što riječ “ne ubij”, isključuje bilo koji oblik gnjeva, srdžbe, uvrjede, nepomirljivosti među ljudima, i kao što će svaku od tih čovjekovih reakcija Bog krajnje strogo sankcionirati, isto primjenjuje i na čovjekovu spolnost i bračni moral. Bog vidi u srcu, i nitko se ne može oteti njegovu pogledu, a u konačnici  ni sudu.

Riječ je u odsječku o preljubu, sablazni i rastavi braka. Gdje počinje preljub? Prema starom zakonu a i suvremenom kaznenom pravu vrijedi samo vanjski ostvareni i učinjeni čin. Isus pak pita – što je zapravo u konačnici Božja volja i nakana, te gdje je ta volja? Vanjski je čin samo vidljivi izričaj, odjelotvorenje onoga što se davno već odigralo i dogodilo u srcu, u mislima i mašti. Misao se pretače u žudnju, a žudnja u djelo.

Nijedno djelo ne počinje činjenjem, pukim vanjskim izvršenjem ubojstva ili preljuba. Svaki čin prođe dugo vrijeme svoje ‘inkubacije’, upravo kao i bolest. Nikada se neka bolest ne javlja naprečac, mnogi čimbenici prethode bolestima. Čin se događa nakon spleta mnogih okolnosti, uvjeta, razloga, sklonosti, osjećaja, i tu, u čovjekovu srcu i njegovoj duši, odlučuje se o njegovoj moralnosti ili ćudorednosti.

Što zamućuje moj pogled? Što je spoticaj momu bližnjemu u mome ponašanju? U čemu ga priječim da ne ide pravim putem, da postigne svoj cilj? Isus jasno veli: Zlo se rađa u srcu. Pazi na svoje srce i misli. I oči i ruke instrumenti su srca. Srce se njima služi u činidbi zla.

U Isusu se očituje i više od Mojsija, više od Salomona, Hrama, Jone. Daleko više od prebučnih prevratnika koji bi htjeli naprečac preokrenuti vanjski poredak u svijetu, a u svome srcu ostaju stari, zli, pokvareni, pohotni. Isus se bori za čovjeka pojedinca, za ono što bi stari rekli za “in-dividuum”, nepodvojenu osobu u doslovnom smislu riječi. Nepodvojenu u odnosu na sebe, Boga i bližnjega.

Isus je za nutarnju nepocijepanost, cjelovitost, potpunost, integralnost. Čovjek nije roba, tako ni brak nije roba za potrošnju, pogotovo ne u obliku u kome se danas čovjek nudi, poglavito osobe ženskoga spola. Pa nemoguće je reklamirati bilo koje novo vozilo, bilo koji proizvod iz „kozmetike“, ako se na ‘haubi’ limenoga ljepotana ili uz proizvod ne prsi ili nudi razgoljena ženska osoba. Isus nastupa upravo protiv takva obezvrjeđivanja i opredmećivanja čovjekove osobe.

A to je daleko veće i moćnije od bilo kakve i bilo koje revolucije. Isus je za cjelovitost osobe i cjelovitu odgovornost. Ako je nekima Isusovo poimanje braka i bračne vjernosti nalik represivnom moralu, kad smo suočeni s prilikama gdje se svaki treći brak rastavlja, a govor o grijesima s tog područja u očima je prosvijetljenih suvremenika puko sredstvo da se u čovjeku porode osjećaji krivnje i grižnje savjesti, zašto onda ti isti ne prihvate u ime čovještva i čovječanstva druge Isusove antiteze, npr. one o ubijanju, nenasilju, praštanju, zakletvi? Nije li velika istina da je u svakom sukobu, na užem ili širem prostoru, u domeni osoba ili naroda pa i cijelog svijeta, pobjednik zapravo jedino smrt. Pa i na području spolnosti. Razuzdana spolnost ubija u konačnici sve u čovjeku, usmrćuje dušu. Zorno je to kod suvremene druge pandemije – pornografije.

U svakom ratu – a to nam je postalo bjelodano jasno napose u našem domovinskom – smrt je konačni pobjednik na bojnom polju. Nema te ideje ili ideala za koji bi se isplatilo bilo što ili bilo koga ubiti. Dakle, Isus ide mnogo dublje i dalje od svih mogućih mirovnjaka, pacifista, demonstranata, preduhitruje nas za cijelu budućnost. Vidimo, Isus ne uklapa ni u koje poimanje, ni ono od jučer, ni ovo od danas, niti ono od sutra.

Pa i onaj tko se na njega poziva, olako dolazi i sam u sukob s njime. Kamen spoticanja svakome, tko se ne usmjeri prema Bogu i ne mjeri s Bogom, komu Bog i Isus nisu mjerilo. Očito je jedno: Isusu se može reći samo radikalno: da ili ne! U konačnici je pitanje: Što je s mojim i tvojim srcem? Što se u njemu nalazi i kakve se misli tu rađaju? Koji se proces „fermentacije“ i „inkubacije“ u njemu odvija.

Isus u ovome odsječku kritizira postojeće stanje u ondašnjem židovstvu. To bijaše patrijarhalno društvo u kome žene bijahu bez ikakvih prava. Muškarac je prema vlastitu nahođenju imao pravo otpustiti ženu iz braka, pa čak i s najbanalnijih, trivijalnih razloga. Isus vraća dostojanstvo svakoj osobi, napose onoj pogaženoj, poniženoj, onima koji su izloženi samovolji svojih bračnih partnera. On postaje zaštitnikom braka, žene, zaštitnikom zdrave spolnosti. On je uzor čiste i prave ljubavi prema svakome čovjeku i zato treba poći u njegovu školu razumijevanja i ljubavi. Sve vraća na početke, kad je Bog stvorio Adama i Evu te ih združio u nerastavljivo jedinstvo.

Isusove riječi o sakaćenju i samoosakaćenju odražavaju stajalište i nazore onoga doba prema kojemu upravo čovjekovi udovi navode na grijeh. Oči, uši, usne, ruke. U odnosnom tekstu kod Marka (9,45) imamo još i noge. i zašto upravo desno oko i desna ruka? Stvari su posve jasne: Sve što je na desno, s desne strane, bijaše onodobnom čovjeku bolje, važnije, značajnije.

I na taj način želi Isus zaoštriti svoje riječi, dati im dodatni naboj: Bolje je izgubiti jedan ud – ma koliko bio značajan i dragocjen, kao primjerice desna ruka – nego s cijelim svojim bićem biti bačen u pakao. Dakle, iskopati vlastito oko, odsjeći ruku: daleko je bolje biti osakaćen i unakažen, nego biti u opasnosti griješiti i na kraju propasti. Daleko je to od grčkoga ideala harmonične, apolonovske figure, lika. Razlikuju se koliko se razlikuju nebo i zemlja. Upravo u ovome surječju govori Isus višekratno o paklu, naime u pitanju bračnoga morala! Za današnje uši i poimanje gotovo nepojmljivo.

Treba krajnje ozbiljno shvatiti i prihvatiti Isusove riječi o samoosakaćenju. Iskopati oči, odsjeći ruke, udove, odstraniti one udove koji čovjeka navode na grijeh, na požudu. U blaženstvima pak Isus govori o onima koji su čista srca. Takvi Boga gledaju. Nepomućena pogleda, lišena svakoga egoizma, požude, strasti. Imati, gajiti osjećaje Isusa Krista u sebi!

On kao da nam veli, kao da želi reći: Prestani biti pohotnik u srcu koji požudno vreba na bližnjega, na kraju ubijajući samoga sebe, razarajući svoju egzistenciju, umirući od svoje požude. Tek kad se sa sobom izmiriš, prestaje biti problem ono što te muči. Mudrost je to svih velikih umnih i mudrih ljudi koji su ovladali sobom i svojim strastima i pohotnim željama.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne