U mnoštvu internetske ponude video uradaka pojedinaca koji su nam svaki dan servirani, sami biramo ono što će nam privući pažnju. Tehnologija je postavljena tako da ako se na nekom videu zadržite jedno izvjesno vrijeme, automatizmom će vam se nakon toga videa prikazivati slična tematika, odnosno slični sadržaji.
U mnoštvu gluposti koje možete naći, internet i društvene mreže mogu biti i dobri učitelji, savjetnici i po potrebi tješitelji. Ovisno o tome što tražimo.
Međutim, ja sam “stara škola” koja je ljubitelj čovjeka i njegove prisutnosti, živog razgovora i one dvije ruke koje stisnu kada stisne život.
No isto tako, gledajući u ponudu ove tehnologije prije par mjeseci, pažnju mi privuče video jednoga motivacijskoga govornika, nazovimo ga tako, američkog govornog područja. U videu kaže kako se dopisivao sa svojom prijateljicom, pitao je kako je i ona mu kaže da je imala jako težak tjedan. Na njegov upit zašto ga nije zvala kad joj je bilo teško, rekla je da jeste, da mu je pisala u nekoliko navrata da piju kavu, da svrati, međutim on nije shvatio da je to bio njezin poziv u pomoć. Tada mu je ispričala da su neke studije pokazale da je čovjeku dovoljno osam minuta vremena u društvu prijatelja da se osjeća dobro. Šifra za iduće pozive u pomoć između njih dvoje je bila “imaš li osam minuta?”
Osam minuta gdje taj prijatelj ne mora pronaći rješenje problema, ne mora ništa učiniti, treba samo biti tu. Mnogi od nas kad “šaljemo pozive u pomoć” šaljemo ih u šiframa, jer nismo dovoljno otvoreni da kažemo da trebamo nečiju pomoć, nečiju blizinu, nečije rame.
Postoje ljudi koji će vas čuti i da ne progovorite, postoji i oni kojima trebate nacrtati kako i zašto. Nismo svi jednakih gabarita.
Zamislite da je osam minuta dnevno dovoljno da nekome olakšate neku situaciju? Samo osam minuta moga i tvoga vremena može nekome biti slamka spasa. Da ne govorimo o 16 minuta, 24, 32….
Samo treba imati otvoreno srce, malo mudrosti za prepoznati potrebe drugih, malo, vrlo malo organizacije da se susret dogodi, i mnogo ljubavi.
Neka nas ova tehnologija ne otuđi, da ne pratimo tuđe živote zavaljeni na kauču, nego u živom razgovoru. Da pronalazimo osam minuta za drugoga, jer će i nama nekada te minute biti potrebne. I već su.
Želim vam da imate ljude u životu koji će prepoznati vašu šutnju.
Želim vam da imate nekoga tko će odgovoriti “imam” kad ga zatražite ove minute. I da vam ti živi razgovori budu utjeha, to rame oslonac i te ruke podizač u padovima.
Čovjek je stvoren da bude prijatelj.
Iduća rečenica koju sam htjela ovdje napisati ima samo četiri riječi.
Pronaći ćete je u Svetom pismu, u Mudrim izrekama, 27. poglavlje, 10. redak.
Pročitajte prve četiri riječi.
Ankica Ostojić
