Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”biblijska poruka dana” u programu radiopostaje mir međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra tomislav pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 19, 31-37
Kako bijaše Priprava, da ne bi tijela ostala na križu subotom, jer velik je dan bio one subote, Židovi zamoliše Pilata da se raspetima prebiju golijeni i da se skinu. Dođoše dakle vojnici i prebiše golijeni prvomu i drugomu koji su s Isusom bili raspeti. Kada dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni, nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda.
Onaj koji je vidio svjedoči i istinito je svjedočanstvo njegovo. On zna da govori istinu da i vi vjerujete jer se to dogodilo da se ispuni Pismo: Nijedna mu se kost neće slomiti. I drugo opet Pismo veli: Gledat će onoga koga su proboli.
Općenito je danas uvjerenje kako je srce najugroženiji čovjekov organ. Ne samo u fizičkom odnosno tjelesnom već i u duhovnom smislu. Sveprisutan je infarkt, kljenut srca, ali i kljenut ljubavi, infarkt, (s)lom međuljudskih odnosa, gdje se odvija borba sviju protiv svih.
Blagdan Srca Isusova nema ništa zajedničko s nekakvom sentimentalnošću, romantikom ili idiličnom lirikom. Govoriti o Srcu Isusovu nije nikakav „sentiš“. Danas je svetkovina i slavlje probodenoga Srca Isusova. Isus Krist je veliko srce, srce u samozataji i samoponiženju. Na današnji se dan proživljava i ponavlja drama Velikog petka. Dan je ovo otvorenosti, topline, razumijevanja, praštanja, bezgranične ljubavi. Blagdan sveopće zauzetosti, angažmana Boga za ovaj svijet. Srce je žarišna točka Isusova bića, beskrajno more u kome se slijevaju srca svih ljudi.
Svetkovina najuže povezana s pashalnim misterijem. Iz probodenog Srca izviru sakramenti Crkve, rađa se život. Zrno koje umire donosi obilan rod u obliku novog naroda Božjeg. Tekstovi koji se donose na današnji blagdan redovito su usko povezani kristološkom i pneumatološkom protegom. Voda života koja struji i izvire iz boka Spasiteljeva jest Duh Sveti, on je onaj izvor u pustinji koji daje da zaživi novi život.
U Starom se zavjetu na 26 mjesta govori o “Božjem srcu “. Srce je organ Božje volje. Bol koju to srce ćuti zbog ljudskog grijeha razlogom je zašto dolazi na svijet potop. Ali s druge strane, spoznaja kako je čovjek slabo i nemoćno biće, okrenuto prema grijehu i zlu, razlogom je da Bog ubuduće neće ponoviti takav sud na čovjekom. To se ponavlja poslije kod proroka Hošeja. Bog opozivlje svoju vjernost, ali na kraju mu se “srce i utroba prevraćaju, gori od sućuti za svoj narod” (Hoš 11). To poglavlje u Hošeje neki su prozvali “starozavjetni himan ljubavi”, u usporedbi s 1 Kor 13.
Taj starozavjetni slijed, u kome se Božje srce doslovce lomi i puca zbog čovjeka, obraća sud u smilovanje i na kraju pobjedu odnosi “milosrdna ljubav Boga našega” nad pravednošću kojom bi morao kazniti čovjeka. Ma koliko Izrael otpadao od svog Boga, nijekao svoje iskone, Bog ne može mimo nitionkraj svojih obećanja, ne može zanijekati sebe ni izabranje Izraela.
Bog u Kristu preuzima na sebe sudbinu odbačene i razorene ljubavi, on zauzima mjesto grješnika, ide na križ,a probodeno Srce na križu ispunjenje je starozavjetnog proroštva.Svi starozavjetni antropomorfizmi, ma koliko mjestimice bili radikalni, poprimaju upravo u utjelovljenoj Riječi, Isusu Kristu, svoju žarišnu točku, najdublju dubinu. Isusa je strah, on se srdi, raduje, nada, koleba, srce mu puca, žalosti se i plače. Njegov život je jedna trajna muka, patnja, a patnje nema bez sposobnosti trpljenja, bez osjećaja, empatije, bez ljubavi.
Govoriti o Srcu Isusovu znači pokušaj da se zaviri u nutarnji život samog Boga. Znači promatrati i čitati Božji ‘životopis’. U svijetu obezdušenu i bešćutnom postoji jedno srce koje kuca i sve prihvaća, ljubi, sve poziva. “Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni…” I “koliko sam puta htio skupiti tvoju djecu kao što kvočka kupi svoje piliće pod krila… ali vi ne htjedoste”. Isusova je ljubav iznevjerena i razočarana – to je konačnica našeg odgovora Isusovu zovu. Stoga se njegovo Srce cijepa na križu, puca od boli.
Srce Isusovo –spas je i spasenje u slici srca i ljubavi. Blagdan velikog zova i neodziva, neodgovaranja na ljubavni zov. I današnji nam dan kaže: Postoji jedan – Isus – koji je sebe razdao i razdajući se zapalio svijet: “Došao sam baciti oganj na zemlju…” Što nam zapravo mogu o Bogu reći filozofija, znanost, pa i religije? Samo toliko da Boga ne poznajemo. Što mi znamo o Bogu svojim vlastitim moćima? Ništa. Zato nas Isus mora suobličiti sa svojim srcem. Njegovo srce mora gorjeti u našim grudima, on nam mora podariti sama sebe, da bismo upoznali njega. “Samo se srcem dobro vidi i zna”, govori Mali Princ.
Iz Isusova Srca potekle su rijeke i riječi Božje ljubavi kojima je samo jedno cilj: Naš spas i sreća. U Isusu biva vidljivo da je Bog srce svijeta i svemira te da u tome srcu ima mjesta za sve i svakoga, jer to je srce mjesto praštanja i pomirenja. Srce je to u kome noći postaju dani, tama svjetlost, jer se sve preobražava u ljubav. Srce Isusovo srce je Boga u svijetu i svijet će pronaći svoje srce samo u ovome srcu te svoga Boga u Bogu Isusa Krista.
Na to je smjerao i veliki teolog ljubavi sv. Bonaventura kad je napisao: “Isusova tjelesna rana smjera na njegovu duhovnu ranu… Gledajmo kroz vidljivu ranu nevidljivu ranu ljubavi”. Isus spasava svijet otvarajući svoje srce i biće ljudima. Razdajući se. Srce spasava, ljubav spasava dok se razdaje. Tako ćemo pronaći u Isusovu srcu središte, srčiku svog kršćanstva, ponuđenu na promatranje, prihvat i uzvraćanje ljubavi. To srce poziva naše srce. U njemu je izrečeno sve što Bog ima reći svijetu.
To nas srce poziva na aktivni angažman u svijetu. Na razdavanje. Ne na grčevito hvatanje za sitne vlastite interese ili probitke, već u ljubavi koja se posvema dijeli. “Ne samo za sebe živjeti, već se drugima razdavati. Biti od koristi svijetu” –izrekao je svoj program sveti Franjo. A on je kao nitko bio Kristu suobličen, pa i tjelesnim ranama. Konačno, i velikom ranom na srcu..
Srce Isusovo pred svakog od nas stavlja jasni upitnik: Što je s mojim i tvojim srcem? Da ga nismo jeftino prodali? Da ga nismo možebit nizašto razdali i prokockali? Ljubav je nemoguće bilo čime kupiti ili platiti niti zapovjediti. Ona se može samo razdavati. Na tu ljubav moguće je odgovoriti samo istinskom ljubavlju i predanjem.
