Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 10,34-42
»Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač. Ta došao sam rastaviti čovjeka od oca njegova i kćer od majke njezine i snahu od svekrve njezine; i neprijatelji će čovjeku biti ukućani njegovi.«
»Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.«
»Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao. Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku. Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.«
Pavao je naglašavao svoju osobnu slobodu koju ima u Isusu Kristu. U Poslanici Galaćanima reći će kako nas Krist za slobodu oslobodi, da čovjek nikomu i ničemu ne robuje, nikakvim vezama ni poznanstvima, nikakvim – pa ni obiteljskim obzirima. Sve postaje suvišno i ponekada je čak i zaprjeka Radosnoj vijesti. Isus donosi slobodu. Jer postoje i u obiteljima nezdravi odnosi, koji suzuju, zarobljuju, čine čovjeka neurotičnim, gdje su roditelji nešto kao polubožanstva a djeca se diviniziraju, uzdižu i kuju u zvijezde. Djeca ni roditelji u tom slučaju nisu više djeca Božja, nego su sami sebi dostatni i žive samo za sebe, samoživo. I upravo nas za istinsku slobodu oslobađa Isus, na pomalo drastičan način, pogotovo u ovim rečenicama koje čusmo o obiteljskim odnosima, u svome govoru u Matejevu desetom poglavlju.
Tko ima, tko zauzima prvo mjesto u našemu životu? – Jasno, u zemaljskim protežnicama i odnosima nitko nam nije bliži od vlastitih roditelja. Njima zahvaljujemo sve, od života, doma, udomljenosti, njima dugujemo sve što imamo, pa i samu vjeru koju nam oni usađuju s majčinim mlijekom. S roditeljima smo cijeli život povezani. Pupčana vrpca s vlastitom majkom nakon rođenja prekida se i podvezuje, ali čovjek cijeloga života ostaje s vlastitom majkom najsnažnije i najdublje povezan, u svakom pogledu, duhovno i emocionalno. Stoga i Biblija nerijetko upravo tom slikom odnosa majke i djeteta uprizoruje odnos Boga sa svojim narodom. To je naš odnos koji nas veže s Nebom. ‘Pa ako bi koja majka i zaboravila svoje dijete’ – što je i fizički i psihički u normalnim okolnostima i kod normalnih osoba gotovo nemoguće, veli Gospodin- , ‘ja vas zaboraviti niti mogu niti hoću’.
Upravo nas ta misao prenosi izravno u današnje evanđeosko čitanje. Postoji veza, postoji poveznica, tako veli Isus, koja ima prednost čak i pred odnosom roditelj-dijete, naime, to je čovjekov odnos prema Bogu. Bog treba zauzimati uvijek prvo mjesto! Isus Krist se na ljestvici osoba i vrjednota nalazi posve gore, ispred vlastitih roditelja, ispred vlastite djece. Nije li to za nas neprobavljivo, neshvatljivo? Nije li to preuzetno iz njegovih usta? Ne zapovijeda li sami Bog u Dekalogu kako moramo poštivati oca i majku, iskazivati im strahopočitanje? Da, točno! Ali ta zapovijed (‘Poštuj oca i majku da dugo živiš…’) nalazi se tek na četvrtom mjestu među deset zapovijedi ili deset riječi. Prve se tri odnose na moj odnos prema Bogu koji traži moje srce i moje vrijeme. Prve tri iziskuju da uskladimo svoj odnos prema Bogu. Ako je to na mjestu, onda su i ostale u redu, s njima nema u životu problema.
Isus jasno iskolčuje miljokaze i smjerokaze. Tko više ljubi vlastite roditelje ili vlastitu djecu, tko njih stavlja namjesto Boga kao zemaljsko božanstvo, ne može biti Isusov učenik. Isusova je riječ jasna. Zvuči to radikalno, a zapravo i jest radikalno. Ali, kao i uvijek, Evanđelje je poruka slobode. Oslobađajuća poruka. Snažna poveznica između roditelja i djece može biti lanac, mogu biti verige koje nas okivaju, koje nam ne daju slobodno disati niti se slobodno kretati.
Ponekad su roditelji do te mjere posesivni, da djecu čine ovisnicima o sebi. Pogotovo majke u odnosu na sinove, i onda svoju snahu smatraju ugrozom vlastitoga ja i odnosa prema sinu. Tako se narušavaju odnosi u braku i među supruzima. Ponekada roditelji, pogotovo očevi mogu i znaju biti pravi nasilnici, tirani. Obiteljski interesi postaju nerijetko obiteljski egoizmi i iskorištavanje drugih u osobne svrhe. Obiteljska čast zna biti ona stezulja koja nas sputava u svemu, a obiteljski konflikti znaju se izroditi u ratna poprišta, što se nerijetko događalo kroz povijest. Znamo kakve su strašne ratove vodile pojedine obitelji, jedna protiv drugih ili mafijaški klanovi, mafijaške obitelji.
Kako divno zvuče Isusove riječi o slobodi! Treba biti i u obitelji slobodan, ničemu i nikomu ne robovati. Stavimo li Boga, stavimo li Isusa na prvo mjesto, tada roditelji nisu više idoli ili polubožanstva, a djeca nisu mali bogovi, koji prerastaju ponekada u male tirane. Stavimo li Boga na prvo mjesto, tada smo svi pred Bogom braća i sestre, jednaki u odnosu na druge. Isus nam je donio tu slobodu, to oslobođenje. Zna to biti nerijetko krajnje teško i bolno, pogotovo za izbora zvanja. Roditelji bi htjeli jedno, a sin želi drugo, i nikako se onda složiti.
Isusovo je oslobođenje daleko radikalnije. Svi mi daleko više visimo i ovisimo o sebi nego o roditeljima. Sebe diviniziramo, obožavamo, stavljamo u lijepo svjetlo. Sebični smo i samodovoljni, nerijetko spremni zaboraviti sve oko sebe samo da se nama ugodi. Zaboravljamo zbog svoje ugode i bližnje, i vlastitu obitelj, roditelje, djecu! Egoizam je nerijetko daleko snažniji od obiteljskih poveznica.
Uzmimo samo odnos prema starim roditeljima u suvremenom društvu. Koliko ih puta smještamo u staračke domove samo da bismo mogli biti slobodniji, da bismo mi mogli uživati, imati svoj provod, ne morati se brinuti za njih, mogli provoditi godišnje odmore negdje u egzotičnim mjestima. Važnija nam je vlastita ugoda nego obveza ljubavi prema roditeljima. To je istinski test naše vjere i ljubavi.
Isus jasno veli: Tko želi svoj život sačuvati, izgubit će ga! Tko ga želi dobiti, izgubit će i ovdje i u vječnosti. Tko stavlja sebe u žarište svega, u centar svijeta, na kraju ostaje sam. Gorka je to i otrježnjujuća riječ iz Isusovih usta. Stoga: Tko ne uzme svoj križ i ne slijedi mene, ne može biti moj učenik… Ljubav prema roditeljima, prema bližnjemu, prema samima sebi, ljubav prema Bogu – sve to uspijeva u mjeri u kojoj prihvaćamo životni križ, u kojoj mu izričemo svoje ‘da’, ukoliko smo spremni ići za Isusom, do kraja. Bez križa i odricanja, bez istinskoga služenja, nema istinske ljubavi nigdje, ni u braku, ni u obitelji. Uspjet će nam to samo uz Božju pomoć koju nam je sam Isus obećao, zajamčio. I čega se onda bojati?
SVETI BENEDIKT – ZAŠTITNIK EUROPE – utemeljitelj zapadnoga redovništva
Danas je svetkovina svetoga Benedikta, opata, utemeljitelja reda benediktinaca, oca zapadnoga monaštva, zaštitnika Europe.
Rodio se oko god. 480., nakon raspada Zapadnoga rimskog carstva u današnjoj Umbriji, a preminuo god. 547. u Montecassinu. Poslan na školovanje u Rim s četrnaest godina odlučuje se na bijeg iz Rima, zbog nemorala i pokvarenosti u samome gradu, povlači se u samoću, u blizini Subiaca.
Živi kao pustinjak-eremit; neki mu monah donosi monaško odjelo i brine se za hranu. U samoći provodi pune tri godine. Otkrivaju ga pastiri i odmah je pukao glas o njegovoj svetosti. Dolaze mu redovnici iz obližnjega samostana Vicovara i mole ga da postane nasljednik njihova preminula opata. Prelazi u Vicovaro. Monasi su protiv svoje volje prihvatili njegovu stegu i strogost i zato su odlučili dokrajčiti njegovu tiraniju. Htjeli su ga otrovati, ali je preživio. Napušta ih i vraća se u svoju špilju u Subiacu.
Vremenom se oko njega okuplja mala zajednica monaha, njih dvanaest. On postaje prvi opat, ‘pater’, otac. S nekoliko najvjernijih ide na jug i god. 529. utemeljuje samostan u Monte Cassinu koji postaje matičnim samostanom svih benediktinaca. Napisao je pravilo u koje je utkao rimsku stegu i duh Kristov, duh Evanđelja. Pravilo nadmašuje u svemu sva dotadašnja pravila. Od redovnika traži trajni boravak u samostanu, u opatiji, za razliku od mnogih lutajućih monaha i asketa kojih bijaše onodobno u izobilju. Traži odvrat od svijeta, odricanje od privatnoga vlasništva, traži čistoću, poniznost i šutnju. Zahtijeva od redovnika bezuvjetni posluh opatu.
Benedikt je uronjen u ozračje molitve, ona je bila osnovni temelj njegova života. Bez molitve nema iskustva Boga. Benediktova duhovnost nije bila neka duhovnost bez doticaja sa stvarnošću. U nemirima i pomutnji svoga doba, on je živio pod Božjim pogledom i svoj pogled upravljao Bogu, ali pritom nije nikada gubio iz vidika svakodnevne dužnosti i čovjeka s njegovim stvarnim životnim potrebama.
U svojem Pravilu opisuje on monaški život kao “školu služenja Gospodinu”. Započinje riječima “ausculta fili” – što će reći, ‘po-čuj, sinko’, a završava “et pervenies” – i ‘stići ćeš do cilja’. Poslušaj ove riječi, i zajamčen ti je na kraju životnoga puta život u vječnosti. Dakle, prva riječ Pravila „ausculta“ – a posljednja „pervenies“, počuj, slijedi, otvori svoje uši – i prispjet ćeš u vječni život.
Cijeli je dan oblikovan geslom ‘moli i radi’, ora et labora. Prema riječima Psalma 119,164, “sedam puta na dan pjevam tebi hvalu”, i on je podijelio dan tako da se redovnici okupljaju sedam puta na dan na molitvu (i na jedno noćno bdjenje). Slobodno i radno vrijeme uređeno je prema Pravilu. “Lijenost je neprijateljica duše, i stoga se braća moraju baviti nečim, čitanjem svetih knjiga i radom”. U svemu se treba slaviti i proslaviti Bog.
Djelo ovoga sveca i na poseban način njegovo Pravilo pokazali su se nositeljima istinskog duhovnog vrenja koje je tijekom stoljeća i izvan granica njegove domovine i vremena, promijenilo lice Europe, stvorivši nakon raspada političkog jedinstva novo duhovno i kulturno jedinstvo koje je davala kršćanska vjera koju su prigrlili narodi europskog kontinenta.
Pavao VI., proglašavajući 24. listopada 1964. sv. Benedikta zaštitnikom Europe, želio je odati priznanje veličanstvenom doprinosu koji je taj svetac svojim Pravilom dao oblikovanju europske civilizacije i kulture.
Ne treba smetnuti s uma da se u godini kad on podiže i otvara samostan na Monte Cassinu, god. 529. zatvara poganska Platonova Akademija u Ateni. Zatvorio ju je car Justinijan. Jedno doba nestaje – antika, pogansko doba -, a novo, kršćansko, Kristovo doba u kulturi i civilizaciji rađa se prema mjerilu i pravilu Evanđelja i Isusa Krista.
Današnja Europa – koja je netom izašla iz stoljeća duboko ranjena dvama svjetskim ratovima i nakon sloma velikih ideologija, fašizma, nacizma i komunizma, koje su se pokazale tragičnim utopijama – traga za vlastitim identitetom.
Neosporno je da za stvaranje novoga i trajnog jedinstva važnu ulogu imaju politička, ekonomska i pravna sredstva, ali je potrebno također pokrenuti etičku i duhovnu obnovu koja crpi snagu iz kršćanskih korijena kontinenta. Bez te životne limfe čovjek i nadalje ostaje izložen opasnosti da podlegne napasti da bude otkupitelj samoga sebe: utopija je to koja je, na različite načine, u Europi 20. vijeka prouzročila, kao što je istaknuo papa Ivan Pavao II., “nazadovanje bez presedana u izmučenoj povijesti čovječanstva”.
U Benediktovu životu i radu te u djelovanju njegovih monaha imamo trojinu – molitva, Biblija (knjiga) i plug (sredstvo kultiviranja zemlje sve donedavno). Dobar poticaj svima nama.
