Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 25,1-13
Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Kraljevstvo će nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja. Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika: ’Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!’ Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. Lude tada rekoše mudrima: ’Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!’ Mudre im odgovore: ’Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!’ Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: ’Gospodine! Gospodine! Otvori nam!’ A on im odgovori: ’Zaista kažem vam, ne poznam vas!’ Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!«
Ići nekome u susret! Pogotovo ljubljenoj osobi, prepun ushita, iščekivanja, pa zar ima išta ljepše od toga? Klasična Isusova prispodoba o nerazumnim i razumnim djevicama daje biljeg cijelomu mjesecu studenome, a istodobno i vremenu koje slijedi, adventu, došašću. Tipično “adventski” ugođaj. Iščekivanje susreta s Bogom kao ciljem povijesti i naših života jest jedina realna osnovica koja nas motivira na odgovorno, svjesno, odlučno i evanđeosko djelovanje u svijetu i životu. U cjelokupnoj prispodobi nije govor o djevicama, nego je riječ o kraljevstvu Božjem i o budnosti, odnosno nepokolebljivosti nade da nam Bog dolazi u susret. Da je Bog uvijek kroz cijelu povijest onaj koji traži čovjeka, koji čovjeku ide ususret.
U Isusu Kristu Bog zauvijek uzima režiju u svoje ruke. On vuče konce naših života. I kao jedno od središnjih iskustava Isusova djelovanja u povijesti i našim životima jest da svaka inicijativa koja ima za cilj približavanje, hod prema ovoj jedinstvenoj osobi, u slici zaručnika, potječe bitno od samog Isusa. Tko se trudi da ga upozna, prije ili kasnije uviđa da je spoznat i zahvaćen tim likom. Tko ga slijedi, tko se za njim zaputio, makar i u noć, svakim korakom doživljava da se taj Isus zaputio prema nama, i moguće je i u noći iskusiti njegovu moć. Tko započne ljubiti ga, sve snažnije shvaća i uviđa da je time samo ušao u krvotok ljubavi koja je davno prije prethodila svakomu našem koraku prema Ljubavi.
Živjeti ne znači ići u nekakav nedohod, utopiju ili distopiju, već živjeti u bitnome znači iščekivati, nadati se. Ne utopiji, ne nekakvim nestvarnim snoviđenjima pojedinaca iz filozofije ili politike, već ići prema cilju cjelokupne povijesti, a taj je Bog. Ona će jednom doći na svoj cilj, makar mi ponekad tapkali u mraku ili radili u praznom hodu. Mi znamo kamo naši vlakovi voze, i u kojem su smjeru postavljene tračnice. Znamo tko nas na životnome obzorju čeka kao zora koja se rađa. Jer pred njegovim nogama prestaje cjelokupna povijest svijeta, budući da život nije neka besciljna pustolovina, nego hod sa izvjesnim, sigurnim ishodom. Potrebno je spremati se za taj finale, tu veličajnu završnicu o kojoj Isus zbori u slikama gozbe, svadbenog veselja.
Unatoč svim životnim udarcima, neprilikama koje nas na putu snalaze, mi znamo tko nas u luci očekuje, tko je s druge strane mosta. Odnosno, znamo tko je kormilar na našoj životnoj lađi. Zato i ove mudre, razumne djevice žive u iščekivanju toga trenutka u kojemu padaju zastori i otkriva se smisao svega životnog traženja, čekanja i nadanja. Ne znamo kad će Gospodin Isus doći, ali je izvjesno: Doći će! Prva molitva Pracrkve bijaše: “Dođi, Gospodine Isuse! Maran-Atha!”
U Isusovim riječima postoji, skriva se i ton nalik tužaljki, baladi. Možda ipak može biti sve prekasno. O konačnom ishodu moga života ne odlučuje toliko onaj posljednji, sudnji čas, nego ovo moje “danas i ovdje”. Moj posao, moj život, sve ono što me snalazi u mojoj svakodnevici, odlučno stoji pod jednim osnovnim zajedničkim nazivnikom ili temeljnim predznakom: Sve se slijeva prema konačnici i od konačnog pravorijeka onoga “koji sudi žive i mrtve” zavisi smislenost i besmisao mojega života i djelovanja. A mogućnost promašenosti dana je kao u školskoj zadaći: Prelijepo napisano, ali promašena zadana tema! A kad je jednom roman dovršen, nemoguće ga je ponovno pisati.
Zato ima smisla, pogotovo u dugim jesenskim večerima, upaliti svijeću. Napose u vremenu došašća. Ta mala svijeća samo je vidljivi znak nazočnosti Nevidljivoga, ali Nazočnoga. I ta svijeća znamen je svjetla one luke prema kojoj brodimo u tami života. Ali je ta svijeća ujedno i upitnik: Što je s mojom životnom svijećom? Da se nije utrnula? Što je sa životnim akumulatorima? Vozimo li kroz noć bez svjetala? Dajemo li ikakve životne signale da smo još na životu, i da nas je moguće pronaći? Dokle god u tami pružamo makar i najmanje svjetlosne signale, znak je to Gospodinu Isusu da smo još živi, da mu je moguće doći do nas i podignuti nas. Zato, neprestance naglašava Isus, bdijte i molite, jer ne znate kad će doći sudbinski odlučni trenutak vašega života.
U cijeloj prispodobi nije u žarištu budnost ili pospanost jer su sve pozaspale, nego je bitno biti razuman, postupati razumno ili biti nerazborit te se ponašati kao da Gospodin ne će doći. Opasno je biti ravnodušan prema onome što nas čeka i što će odrediti našu sudbinu. Vratimo se na pitanje koje nam se postavlja ovih tjedana nakon što smo pohodili groblja svojih milih i dragih: Što će biti s nama? Iskustvo prvih kršćana kaže: Naša povijest i povijest čovječanstva završava velikim događajem o kojem sreća vjenčanja i mladoženje daje samo daje samo blijedu sliku. U Isusovoj slici nema zaručnice. Tu su samo oni koji čekaju dolazak mladoženje te koji bdiju i imaju dovoljno zaliha i ulja vjernosti.
Naime, takvo je doba godine kada nas magla i hladnoća tjeraju unutra. Toplinu ne tražimo samo u sobi, idemo do grobova i tamo se susrećemo sa svojom nutrinom. Naš pogled okreće se prema onima koji su nekada bili s nama, a više ih nema. Dobro je ako dopustimo pitanje: Što će biti s nama jednog dana? S čime se suočavamo? Što će biti na kraju? Što nas i tko nas čeka? Svatko mora za sebe odgovoriti.
ULJE NADE ILI BEZNAĐE DOSADE
U središtu cjelokupna Isusova navještaja nije toliko njegova osoba, već proglas Kraljevstva. Ono je tu, stiže, nadohvat ruke. Treba bdjeti i biti spreman dočekati ga. Toliko puta Isus upozorava učenike kako treba biti budan, moliti, kako treba očekivati Gospodnji dolazak. Potrebno je shvatiti Božju prisutnost ozbiljno, potrebno ju je shvatiti u smislu da svakog trenutka može zahvatiti u čovjekovu egzistenciju.
Gospodin dolazi, Gospodin će doći. Hoće li se to izroditi u fanatizam, zanesenjaštvo, kao npr. u Solunu (usp. 2 Sol 2,2;3,11), pa zanemariti svakodnevni posao, jer skori kraj svijeta neposredno predstoji, za možda koji mjesec, ili se prepustiti dosadi, nemaru, jer kraj još nije tu, nije predvidiv, a nije moguće živjeti desetljećima u iščekivanju skore ‘parusije’? Gornja Isusova prispodoba veli kako je moguće biti vjeran, biti u stavu iščekivanja i imati dovoljno ulja vjernosti i nade kroz desetljeća, pa ako treba i stoljeća.
Isus je u svome okružju vidio jasno kako mnogi kojima je govorio o kraljevstvu Božjem zapravo ne vjeruju u njegovo skorašnje ozbiljenje. Kako ne vjeruju u ozbiljenje svih onih mesijanskih obećanja i iščekivanja vezanih uz starozavjetna obećanja. Izvana se činilo kao da obdržavaju propise vjere u izraelskom narodu, štaviše, čak su i revno opsluživali što Zakon propisivaše, ali njihova je žudnja za Božjom vladavinom iščezla.
Isus je nastupio s radosnom porukom kako njegovim pojavkom nastupa odlučno vrijeme, vrijeme konačnih zaruka Boga sa svojim narodom, ali ta poruka, međutim, nije naišla na primjeren odgovor. Iznutra su bili prazni, poput svjetiljki kojima je ponestalo ulja. Njegov je poziv upućen svima da ponovno probude čežnju i nadu jer Gospodin nije zaboravio svoj narod, makar je možda okasnio u ispunjenju obećanja. Opasno je, prema Isusovim riječima, nositi naokolo svoju vjeru kao praznu ljušturu, bez nutarnjeg sadržaja, bez jezgre i u trenutku kad odjekne mesijanski zov, kako je zaručnik na pomolu, kako mu treba poći ususret, ustanoviti da nema ulja i da čovjek ostaje u tami svog beznađa. Čovjek je proigrao svoju egzistencijalnu šansu!
Tijekom svog javnog djelovanja, nakon stoljeća šutnje, Isus mora konstatirati kako njegov narod, namjesto da prihvati željenu poruku i bude sretan s Božjeg pohoda, odbacuje Božjega glasnika. Pogotovo muči Isusa što to čine oni učeniji, ugledniji, imućniji, i zato vremenom dolazi do značajke, crte suda i osude, sudbonosnog zatvaranja vrata na svadbenoj gozbi.
Isus je nastupio prepun nade i optimizma, kako se ispunilo vrijeme, kako je kraljevstvo Božje tu, kako se treba otvoriti životnom i životvornom Duhu Gospodnjem, što je sam Isus iskusio na Jordanu. Nada se ispunila. Bog je tu. Besmisleno je dalekozorom gledati u budućnost i izvirivati kad će se pojaviti. Otvorite oči i na svoje se oči uvjerite. Ali je ovdje još i više nego što oči mogu vidjeti. Prošlost, sadašnjost i sutrašnjost slijevaju se u ovo jedno danas. Vrijedi napregnuti sva osjetila, biti budan, ponašati se sukladno imperativu trenutka. Ne poput brutalnog sluge koji zlostavlja sudrugove jer je gospodar daleko, budući da će gospodar doći poput tata u noći (usp. Mt 24,45-51: prispodoba koja neposredno prethodi današnjoj!).
U našoj prispodobi sve djevice čekaju dolazak zaručnika. Sve su u napetu iščekivanju, ali unatoč tome polovica njih ostaje isključena i osuđena. Normalno je da su sve od umora pozaspale, to sam Gospodin dopušta, ali nije normalno da svima ponestanu zalihe ulja. Višestoljetna obećanja i očekivanja uvjetovala su da je cijeli život postao beživotni klišej, vanjština, prazni ritual, iznutra prazan i bez sadržaja. Zato ljudi nisu sposobni pravilno reagirati kad nastupi vrijeme ispunjenja. To je Isusovo svakodnevno porazno i otrježnjujuće iskustvo u dodiru s narodnim prvacima. Čovjek ostaje rob svoje svakodnevice, svagdanjih briga oko ‘jela i odijela’, nije mu do bitnih životnih problema i stvari, već se bavi koještarijama i prolaznostima. Stoga ga na kraju stiže osuda i isključenje sa slavlja.
Otkako je Bog u Isusu Kristu jednom zauvijek uzeo konce i sudbinu svijeta u svoje ruke, cjelokupna povijest čovječanstva i razvoj svjetskih zbivanja slijevaju se prema žarišnoj točci – Kristu kao Omegi svjetskih tokova. Time je jasno kazano kako povijest ne srlja u zrakoprazni prostor ili ništavilo, već se slijeva prema Onome koji će doći. Stoga kršćanski živjeti znači izvorno nadati se. A tko se nada, tko očekuje Krista, ne bježi od odgovornosti, ne živi ni u kakvu drugom svijetu. Međutim, u ovome svijetu živi drukčije od ostalih i živi za svijet drukčije od drugih. On živi i umire u iščekivanju susreta s Isusom Kristom.
Fašistički i komunistički propagandisti znali su reći: “A kad jednom nestane nas s pozornice, zalupit ćemo vratima koja nitko više neće moći otvoriti.” Međutim, onaj tko vjeruje u Krista i njemu se nada, zna da je Isus krizna točka svake ovozemaljske ideologije i ovozemaljskog raja, i da on ni pred čijim nosom ne zatvara vrata, ako ga čovjek slijedi. Oni koji su Kristovi pomažu ovomu svijetu upravo ondje gdje je taj svijet najnesretniji, najbeznadniji, poput Majke Terezije koja sa svojim Misionarkama ljubavi i milosrđa čini upravo to: da čovjek bez nade ne skonča svoj život u beznađu i vlastitom izmetu na ulici. One i toliki neimenovani sveci pokazuju smjer. Nadati se Kristovu dolasku znači ne prepustiti svijet besmislu, nesreći, grijehu, mržnji, ubijanju.
Tako Isusova osoba u cjelini i pojedinostima zadržaje dvostruki značaj. S jedne strane ima u zreniku čovjekov sadašnji povijesni trenutak, da s druge strane zadire u vječnu sudbinu svakoga pojedinca, značenje koje on izražava u simboličnim slikama i prispodobama. Potrebno je usvojiti oba motrišta i prema njima usmjeravati svoj život i djelovanje. Njegov konačni dolazak nalazi se s onu stranu povijesti, ali je model za taj dolazak dan u njegovoj povijesnoj osobi i povijesnom događaju.
