Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 4,5-42
Dođe dakle u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura.
Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: “Daj mi piti!” Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. Kaže mu na to Samarijanka: “Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?”
Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. Isus joj odgovori: “Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.” Odvrati mu žena: “Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?”
Odgovori joj Isus: “Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.” Kaže mu žena: “Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati.” Nato joj on reče: “Idi i zovi svoga muža pa se vrati ovamo.” Odgovori mu žena: “Nemam muža.” Kaže joj Isus: “Dobro si rekla: ‘Nemam muža!’ Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla.” Kaže mu žena: “Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati.” A Isus joj reče: “Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova. Ali dolazi čas – sada je! – kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju.” Kaže mu žena: “Znam da ima doći Mesija zvani Krist – Pomazanik.
Kad on dođe, objavit će nam sve.” Kaže joj Isus: “Ja sam, ja koji s tobom govorim!” Uto dođu njegovi učenici pa se začude što razgovara sa ženom. Nitko ga ipak ne zapita: “Što tražiš?” ili: “Što razgovaraš s njom?” Žena ostavi svoj krčag pa ode u grad i reče ljudima: “Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?” Oni iziđu iz grada te se upute k njemu. Učenici ga dotle nudili: “Učitelju, jedi!” A on im reče: “Hraniti mi se valja jelom koje vi ne poznajete.”
Učenici se nato zapitkivahu: “Da mu nije tko donio jesti?” Kaže im Isus: “Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo. Ne govorite li vi: ‘Još četiri mjeseca i evo žetve?’
Gle, kažem vam, podignite oči svoje i pogledajte polja: već se bjelasaju za žetvu. Žetelac već prima plaću, sabire plod za vječni život da se sijač i žetelac zajedno raduju. Tu se obistinjuje izreka: ‘Jedan sije, drugi žanje.’ Ja vas poslah žeti ono oko čega se niste trudili; drugi su se trudili, a vi ste ušli u trud njihov.” Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila: “Kazao mi je sve što sam počinila.” Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana. Tada ih je još mnogo više povjerovalo zbog njegove riječi pa govorahu ženi: “Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta.”
Korizma je, velimo, vrijeme oslobađanja od suvišnoga, život za bitno. „Za slobodu Krist nas oslobodi“, piše Pavao Galaćanima (Gal 5,1). Gore rekosmo da je potrebno dati se voditi Isusovom rukom, da nas on uvede u pravu slobodu. Srca i duha. Života. Oduvijek su ljudi postavljali granice, međe, zakone. Stvarali prostore u koje drugima ne bijaše dopušteno pristupiti. Isus se nudi kao osloboditelj, kao onaj koji krši ljudske tabue. Iskoračuje iz uhodanoga i učmaloga.
Razgovor na Jakovljevu zdencu – nitko nije bio tamo osim Isusa i žene iz Samarije. Je li prepričavan, je li zapisan? Možemo samo nagađati. To je zgoda koju je lako slušati, ali neke stvari ostaju neshvaćene. Ovdje se susreću dva stranca, muškarac i žena. Dolazite iz svijeta u kojem ste čuli samo loše stvari jedni o drugima. Zločesti su uvijek oni drugi: Židovi – Samaritanci, pogani. Može se zamisliti kontrast između zaraćenih naroda tog vremena sličan je onome koji danas vlada između Izraelaca i Palestinaca, Rusa i Ukrajinaca. Lica prepuna hladnoće, mržnje, prijezira. Ne dolazi do razgovora, niti riječi koja izražava razumijevanje i ljudski susret. To su prizori koji nam ne bi trebali biti nepoznati iz svakodnevnog života: kada je teško međusobno razgovarati, kada ne možete izustiti ni riječ jednostavno jer vas prisutnost druge osobe paralizira.
Iz razgovora sa Samarijankom vidimo kako Isus nadilazi granice nacionalizma koji je prerastao u otvorenu mržnju (Židova na Samarijance, i obrnuto). Zatim nadilazi granice, odn. religijske zabrane (Jeruzalem ili Garizim: zavisno od toga gdje se nalazi, čovjek si stvara svoje bogove i hramove), te na kraju nadilazi Isus i tabue, odnosno granice koje dijele spolove: Razgovara sa ženom, što se nije priličilo u to doba pristojnu muškarcu, napose ne s jednom polupogankom.
Isus krši to pravilo izražavajući potrebu za čašom hladne vode. Ali iza te želje krije se nešto više. Augustin kaže: On žeđa za njezinom vjerom. Ali i ova riječ treba objašnjenje. Vjera koju Isus misli je više od prihvaćanja vjerskih tvrdnja kao istinitih. Pod vjerom misli Isus na odjek onoga što on govori te tko je on? Riječ je ozračju povjerenja u kome ljudi otvaraju svoje najdublje potrebe i gdje sam Isus može pokazati svoju pravu prirodu. Sjetimo se one dobro poznate scene s grješnicom na gozbi kod farizeja (Lk 7). Isus nije odbacio dodir one žene, čak ju je i pohvalio za to jer ono bijaše zahvalnost, bliskost, ljubav.
Isto bi se dalo primijeniti i na ovo današnje vrijeme. I danas, na početku ovoga stoljeća, vladaju isti tabui, ista ograničenja, ista uskogrudnost, nacionalna, vjerska, međuljudska. U ime nekakvih nacionalnih interesa vode se krvavi ratovi, drugi se narodi istrebljuju, u nezapamćenom barbarizmu kakav se ne može pronaći ni u prethistoriji. Da bi čovjek bio do kraja čovjek, mora biti slobodan. A da bi se oslobodio, vrhunska norma u životu mora biti ne nešto, zakon, princip ili običaj, već Netko.
Čemu čovjek živi i u što troši svoje dane, godine i vrijeme? Za ideju nacionalizma, nepodnošljivosti prema drugima, umišljene nadmoći? Da li za standard, punu novčarku, bogat i velik bankovni račun s mnogo znamenki, prepun hladnjak? Otvori li čovjek na Zapadu u bilo kojoj kući hladnjak, prepun je svega i svačega. Jasno, to je preduvjet života, fizičko održavanje energije u tijelu. Od onoga se živi, ali, živi li se za ono? Za jelo i piće?
Sažalijevamo bijednike i prognanike u ratu ili nakon ovih razornih potresa, koji su gladni, žedni, umorni, ispaćeni, žalosni, osamljeni, očajni, prepuni kojekakvih zaraza i bolesti. Sve je to sklupčana bijeda i nevolja, ali nije li negdje duboko u nama sve to nazočno, unatoč prepunih želudaca i tolikih sati dosađivanja pred televizijskim zaslonom?
Upravo to pitanje postavlja Isus Samarijanki na zdencu. Od čega i za što ona zapravo živi? Kao pravi znalac čovjekove duše vodi Isus razgovor s tom nesretnicom. S fizičke zbilje prelazi Isus na egzistencijalnu. Fizička glad i žeđ samo su znameni dublje gladi i žeđi u čovjeku. S empirijskog iskustva prelazi Isus na egzistencijalno, a govoreći Ivanovim rječnikom, Isus prelazi s jedne razine življenja na drugu (Ivan bi rekao: s ‘biosa’ na ‘zoe’: s naravnoga na pravi život!). Isus razgovara na zdencu. I kao da postupno spušta sve dublje i dublje u zdenac i ženu te svoje misli želeći joj očitavati što joj nedostaje. Živi površno.
Da bi pak Isusova terapija bila uspješna, mora pred njim stati i stajati cijeli čovjek, cijela osoba. U pitanju je život i njegov smisao. Cijeli je pak život jedna velika glad i žeđ. Stoga joj Isus savjetuje da dovede muža (jer dvoje njih bit će jedno, jedna cjelovita osoba). Ženin nam je odgovor znan. Sav je njezin život jedna velika potraga i nezasitnost. Požuda i trenutni užitci nisu kadri zadovoljiti čovjekov nutarnji nagon za punim životom, za konačnim smislom svega. Isus, dakle, suočava čovjeka sa sobom. Najprije samospoznaja da bi čovjek došao do Boga. Čovjek, njegovo srce, jest onaj prostor gdje se Bog može iskusiti. Spoznajući Boga spoznaje pak čovjek i sebe. Zato vrijedi ona stara: “Spoznaj samoga sebe”!
Žena je prisiljena na neku vrst samopriznanja, samoispovijedi. Sebe do kraja ogoljuje pred Isusom koji proniče tajne srca. Potrebno je ukloniti te naplavine da bi se otkrila srž. Isus uvodi čovjeka u samo središte njegova bića. Žena je tjerana iz jedne pričine u drugu, iz obmane u obmanu u svojoj životnoj žeđi, u potrazi za sigurnošću, uporištem, skrovitošću, prihvaćenošću. Nemir je bivao sve veći, tijelo sve zbunjenije, i na kraju odbačena od svih. Sve joj to Isus posvješćuje. Susrevši se s Isusom koji je do kraja kao osobu prihvaća i ljubi, otvaraju joj se oči. Pronašla je napokon nekoga tko obične ljude beskrajno nadilazi. To u njoj budi vjeru, povjerenje, pouzdanje. Isus je uosobljuje, preobražava. Ona postaje novim čovjekom, čovjekom koji će ubuduće živjeti sukladno sa sobom, svojim Bogom, svojim sunarodnjacima. Nakon bezbrojnih razočaranja tu je jedan koji ne razočarava.
Potrebno je samo pronaći razloge vlastite nesreće i nezadovoljstva. Treba pretražiti vlastiti život, pojasniti njegove stadije, razgoliti se, da bi se došlo do istinskih religijskih i konačnih životnih pitanja. Tko je vrijedan mog povjerenja, gdje se klanjati Bogu? Isus će reći: U Duhu i istini. Bog je dar. Njega se ne može imati ni svojatati. Taj se Bog daruje u Duhu svome koji uvodi u puninu istine.
Velik je put morala prevaliti ova žena u razgovoru s Isusom. Na početku se činilo kao da razgovor ne vodi nikakvu cilju. Žena se doimala površno, kao i u cijelom svom životu. Tek kad je Isus spušta u dubine njezine duše, srca, zapaljuje se vatra koja će gorjeti i tražiti upravo živu vodu, Duha Svetoga. Tek kad padnu sve maske, kao kod Samarijanke, spoznaje čovjek samog sebe, ogoljuje se, te s uloge koju u životu svakodnevno igra prenaša se u područje bića i bitka. U bitnome je to cilj svega našeg truda u duhovnom životu. Obrat, obraćenje, zaokret. Treba se pred sobom zaustaviti, spoznati samog sebe. Spoznaja sebe je uvijek preduvjet za spoznaju i iskustvo samog Boga.
Kako dospjeti do toga? Samo uz Isusovu pomoć. Vidjeli smo prošle nedjelje kako je potrebno drugovati s njime, upoznavati ga dublje i dublje, dopustiti mu da nas prožme, pa da shvatimo što se u njegovu liku krije. Isus, jasno, ostaje tajna Bogočovjeka među nama, ali nama je živjeti iz te tajne i s tom tajnom. I zalaziti u nju.
Zgoda na Jakovljevu zdencu te o vodi života, životnom eliksiru koji struji iz Isusove osobe treba da nam posvijesti, što se događa i u nama u susretu s Isusom. Priča o čudesnoj vodi koja teče iz stijene trebala bi biti slika onoga što se dogodilo i što se još može dogoditi u susretu s Isusom. U suhoći pustinje, u pustom životu, događa se nešto posve neočekivano: budi se nova nada i otvaraju se nove perspektive. Vrijedi živjeti, vrijedi započeti iznova s Isusom.
Jedna je naša suvremenica izrekla to ovako: “Mnogo se priča, malo kaže, a zacijelo se još manje od srca moli. Za neki evanđeoski tekst obično trebam dva mjeseca. Svaki dan isti odlomak. I onda Gospodinove riječi ljuštim poput lukovice crvenog luka, sloj po sloj. Sve dok ne proplačem zato što je srce ili osjetilo ubod ili oćutjelo blago milovanje”.
Nije li upravo gornji tekst, razgovor sa Samarijankom, u svojoj dužini i dubini, upravo prikladan da ga ljuštimo, da skidamo s njega sloj po sloj, dok nam se ne otkrije njegova tajanstvenost i dubina, i iz njega nam progovori Isus kao Samarijanki: “Ja sam taj koji s tobom govorim”. Pa da onda i mi odgovorimo s njezinim sumještanima: “Sad smo i sami čuli, uvjerili se i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta.
