Kratku emisiju ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ slušatelji Radiopostaje Mir Međugorje mogu čuti od ponedjeljka do subote u 3 sata, te u 7:10. Ovog tjedna, od 15. do 20. travnja 2024. godine, ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ pripremao je i kazivao brat Marinko Klaić.
Rođen je 1980. u Vojvodini gdje je završio osnovnu i dio srednje škole. U postulaturu franjevački red stupio je 2003. u Samoboru, a doživotne zavjete položio je u Vukovaru 2009. kao brat laik (ne svećenik). Završio je Institut za teološku kulturu pri KBF-u u Zagrebu. Kroz različite je službe do sada boravio u samostanu u Požegi i Trsatu, Palestrini (Rim) te u Pazinu. Od kolovoza 2021. dozvolom svojih poglavara i mjesnog biskupa živi na području Gospićko-senjske biskupije u nekom obliku osame i pustinje, naglašavajući ”ne po kazni već po želji” Ps 27,8.
Ako ste njegove duhovne poticaje propustili u našem programu, donosimo ih i ovdje, na našem portalu.
Duhovni poticaj Živo vrelo 20. travnja 2024.
Učitelji u vjeri, propovjednici, proroci… s društvenih mreža
Često me ljudi pitaju što volim čitati, koga volim slušati i koga pratim u ovom nepreglednom prostoru medija i društvenih mreža? Primijetim u tom pitanju i njihovu potrebu da i sami razluče čemu pridavati veću pozornost i što bi im bilo korisnije za duhovni život.
Danas je tako lako biti prorok te s premalo životnog i duhovnog iskustva, a dovoljno tehničke kompetencije na društvenim mrežama, možete postati popularni učitelj u vjeri, propovjednik, prorok, life coach… Važna je vizualizacija, vanjski prikaz, profesionalnost snimke i zvuka i uspjeh je, koji se računa u lajkovima, zajamčen. Ne čini li nam se da je toga previše? Komu vjerovati? Kako raspoznati prave proroke našeg vremena? Jesu li to oni koji puno viču, koji imaju snagu uzburkati zle duhove, oni koji misle da znaju sve o vašoj prošlosti do devetog koljena unazad, ili oni koji imaju uvid u budućnost?
Slika Ivana Krstitelja može biti od velike koristi i pomoći kod razlučivanja u nepreglednoj ponudi kakvoj danas svjedočimo. Čitamo u Ivanovu Evanđelju: Kad su Židovi iz Jeruzalema poslali Ivanu svećenike i levite da ga upitaju: »Tko si ti?«, on prizna; ne zanijeka, nego prizna: »Ja nisam Krist.« Upitaše ga nato: »Što dakle? Jesi li Ilija?« Odgovori: »Nisam.« »Jesi li Prorok?« Odgovori: »Ne.« Tada mu rekoše: »Pa tko si da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali? Što kažeš sam o sebi?« On odgovori: »Ja sam glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji!« (Iv 1,19-23)
Nijekanjem na prva tri pitanja, Ivan svjedoči dubokom poniznošću da je u svoj toj priči nebitan, sluga beskoristan. Svojom je pojavom zanijekao svaku ljudsku potrebu da bude dobro viđen i prihvaćen. Četvrto pitanje otkriva tko je. Glas koji čuješ, ali ne vidiš, koji dolazi iz pustinje, prostora u kom je prorok duboko usmjeren na Boga. Nije to ugodna fotelja uz prigušujuće svjetlo i mikrofon s krznom koji glas treba učiniti ugodnim. Glas je to koji ima za cilj samo jedno: usmjeriti čovjeka na Boga, pokazati mu put, naučiti ga gdje, kada i kako prepoznati prisutnost Božju, ostavljajući sebe sasvim po strani. Glas koji prije svega svjedoči životom, a kad progovori, govori samo ono što je bitno: Gospodin je blizu.
Duhovni poticaj Živo vrelo 19. travnja 2024.
Obraćenje
Riječ ‘obraćenje’ ima svoju težinu u modernom jeziku i našoj kulturi. Možda i znamo što znači, ali nije to jedna od rado slušanih, pa ni izgovorenih riječi. Čovjek, pa i vjernik sve manje želi da mu netko nameće taj poziv, a propovjednici je sve nesigurnije izgovaraju. Ako toj riječi i dopustimo da odjekne u našim srcima, nerijetko nam je neshvatljiva ili pak ne znamo kako joj se odazvati, kako ju zaživjeti. Zahtjevna je, a volimo reći da je život sam po sebi zahtjevan, pa bolje da si ne otežavamo ovo vrijeme boravka na zemlji. Ali, ako ju poslušamo u izvornim jezicima, grčkom ili hebrejskom, ona zapravo ima oslobađajući odjek. ‘Metanoeite’ bi na grčkom značilo: „Iz temelja promijenite svoje mišljenje; svoj način gledanja“.
U hebrejskom pak ima značenje poziva na preokret, na promjenu smjera, zaokret u suprotnom. Isusov poziv na obraćenje doista je važno shvatiti kao poziv na promjenu i preokret, koji nas pozivaju na slobodu i život dostojan čovjeka. Ne mora obraćenje uvijek biti krvava borba s onim što je u nama loše, iako je ponekad i to neizbježno. Ponekad je dovoljno okrenuti leđa i krenuti svojim, odnosno Njegovim putem. »Došavši k sebi, reče (razmetni sin iz prispodobe o Milosrdnom ocu): ‘Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ‘Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! (Lk 15,17-18). Obratiti se značilo bi ne jesti više ostatke, već sjesti za puni stol s onima koji nam pripadaju. Obratiti se značilo bi, ustati i vratiti se onoj slici na Koju smo stvoreni, na koju nas je Bog oblikovao. Obratiti se značilo bi biti svoji na svome.
Obraćenje će uvijek u duhovnom životu biti put borbe, ali nije to put u kojem se uvijek od nečeg odričemo, u kom se nešto gubi i oduzima, put je to u kojem se neizmjerno puno prima, u kojem se vraćamo kući. Nije čaša polu prazna već polu puna, rekli bi oni koji život znaju gledati pozitivno, a takve su i Isusove oči. Tim očima gledajmo svijet oko nas i život pred nama, pa tako i riječ obraćenje.
Duhovni poticaj Živo vrelo 18. travnja 2024.
Susret s Bogom
Dok razmišljamo o duhovnom životu i što bismo mogli učiniti da on ne bude monoton i dosadan, što je ne rijetko kriva predrasuda i jedan od razloga izbjegavanja života u Bogu, sjetimo se povijesnog konteksta i životnog prostora iz kojeg Isus započinje svoje djelovanje. Čitamo u Ivanovu Evanđelju: Filip nađe Natanaela i javi mu: »Našli smo onoga o kome je pisao Mojsije u Zakonu i Proroci: Isusa, sina Josipova, iz Nazareta.« Reče mu Natanael: »Iz Nazareta da može biti što dobro?« Kaže mu Filip: »Dođi i vidi.« (Iv 1,44-46)
Natanaelova, pomalo podrugljiva, tvrdnja da Nazaret, po sebi nepoznat i neznatan gradić, ne može ponuditi svijetu ništa osobito, zapravo mnogo govori u Isusu. Nazaret je poput onih mjesta s kojih nikad ne bismo očekivali susresti Boga. A Bog kroz čitavu povijest spasenja ima neutaživu potrebu uzimati posljednje mjesto i s njega progovarati čovjeku koji se neumoljivo gura naprijed. I nikako da to shvatimo, da su posljednja mjesta mjesta Božje blizine, mjesta sigurnog susreta s Gospodinom. Nazaret je mjesto Isusova odrastanja, mjesto Gospodinove ovozemaljske obitelji, običan, nepoznat, često puta monoton i ni po čemu poseban u onom vremenu i prostoru. A ipak, mjesto je to u kojem Isus provodi gotovo cijeli svoj život, u kojem ga se moglo susresti u najobičnijim zadaćama svakodnevnog života.
Osvrni se oko sebe, u svom domu, u svom mjestu stanovanja, u svom radnom prostoru, i promatraj sve ono što ti se u tom prostoru čini tako običnim, beznačajnim, jednostavnim i monotonim. To je prostor u kojem Gospodin s tobom rado boravi i u kojemu ti želi progovoriti kad god mu to dopustiš. Možda je danas dan kada trebaš osobito zahvaljivati za obične stvari u svom životu. Jer bez susreta s Bogom u našoj običnoj i jednostavnoj svakodnevnici života, ne ćemo biti sposobni prepoznati ga ni u onim iznimnim i posebnim trenutcima koje je za nas pripremio.
Duhovni poticaj Živo vrelo 17. travnja 2024.
Poznavanje i priznavanje vlastitih slabosti…
Sveti Franjo Asiški je jedan od onih svetaca koji nisu odjeknuli u našem narodu kao veliki čudotvorci poput sv. Antuna ili padre Pia, ali je mimo toga povukao za sobom nebrojeno mnoštvo sljedbenika, što u redovništvu, što u svjetovnim oblicima kršćanskog života. Iako slovi kao sanjar, pjesnik, zanesenjak i veliki pokornik, zadivljuje nas njegova jednostavnost i snaga priznavanja vlastitih slabosti i sposobnost da da prizna kako već sutra može sagriješiti, kako je jednom izjavio dok su ga hvalili. U prilog tomu ide i epizoda o postu braće, usred kojeg je cijelu zajednicu digao iz postelje i natjerao ih da jedu, samo zato jer je jedan od subraće trpio nepodnošljive bolove zbog gladi, a bilo ga je sramota ustati i nešto pojesti. Takvom je odlukom bolesnom bratu sačuvao dostojanstvo, a ostatku zajednice priuštio lekciju o poniznosti i milosrđu. Na koncu je života Franjo i sam priznao kako je previše tlačio pokorom svog brata magarca, oslovljavajući tako svoje tijelo.
Čovjek uvijek može pogriješiti, kako prema sebi tako i prema drugima, ali je važno da toga može i mora biti svjestan. Takav će nas stav uvijek sačuvati u zdravoj duhovnosti, u zdravom odnosu prema nama samima, prema drugima, ali i u poniznosti pred Bogom. Baš kao što čitamo u Jakovljevoj poslanici: Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost. (Jak 4,6) Poznavanje i priznavanje vlastitih slabosti i granica čini nas velikima u Božjim očima, poput onog carinika koji je posramljen molio u hramu ili grešnice na koju se nitko nije usudio baciti kamen. U jednoj se rečenici sv. Franje krije spoznaja i recept zdravog duhovnog života, kojom ćemo završiti i ovo naše današnje razmišljanje. A ta je: “Budi milosrdan prema sebi kao što je milosrdan Bog prema tebi.”
Duhovni poticaj Živo vrelo 16. travnja 2024.
Kršćanski put je put novih prilika
Duhovni život svakog kršćanina zahtjeva kontinuitet, vjernost, ustrajnost i neprestani rast i rad na sebi, redovitu molitvu i uredan sakramentalni život. Bez tog napora smo samo plivači na površini, tekući račun u dozvoljenom minusu ili gosti pred vratima koji nikako da uđu tamo gdje su pozvani. A Bog nas poziva na puninu života, na Gozbu jaganjčevu, na radosnu vijest.
Jedan od većih uzroka površnosti u duhovnom životu jeste naša prošlost koja nas optužuje, koja nam govori da se uvijek lako možemo vratiti slabostima i grijehu koji smo nekad iskusili. Ta posljedica istočnog grijeha ima veliki uspjeh u povijesti kršćanstva i prilično moćno od postanka svijeta odvraća čovjeka od kvalitetnog duhovnog života i života u milosti Božjoj. Svatko od nas može nabrojati, zapravo neizbrojivu količinu poznanika, članova uže i šire obitelji, koji žive kao kršćani od kojih se ne bi smjelo zahtijevati nešto više, a možda smo i sami takvi. Po dobrom starom receptu, ne diraj me ne diram te. A kršćanstvo je upravo vjera koja nam govori da, kakvi god bili, uvijek imamo šansu započeti iz početka. Kršćanski put je put povratka, put nebrojenih novih prilika.
Kada su svetog Antuna pustinjaka upitali tko je pravi monah, a mi bismo mu mogli nadodati pitanje, tko je pravi kršćanin, on je odgovorio da je to onaj koji svaki dan započinje iz početka. I sveta Terezija Avilska veli da: “Tvoja prošlost ne određuje tvoju budućnost. U Božjim rukama, svaki dan je novi početak.” U ovim se izrekama svetih i mudrih ljudi krije istina o snazi duhovnog života, o izvanrednosti kršćanskog puta. Istina o tome da je Bog svjestan slabosti čovjeka, ali da nije to ono što ga toliko zanima, već naša raspoloživost da koračamo za njim i s njime. A raspoloživost se upravo očituje u tome, da svaki dan započnemo iz početka. Bog nema sposobnost umaranja od tvojih padova, to je tvoja karakteristika, koja te treba potaknuti da radiš na sebi, a On te čeka raširenih ruku poput milosrdnog oca, ne sjećajući se da je jučer išta bilo krivo kod tebe, samo ako znadeš reći: kajem se, oprosti, molim te i hvala ti.
Duhovni poticaj Živo vrelo 15. travnja 2024.
Molitva kao neizostavna potreba
Zimu smo polako prepustili zaboravu, a proljeće je uzelo maha i naša svakodnevnica ne zaustavljivo juri prema ljetu. Ubrzano radimo, a to za mnoge vjernike znači i sve manje vremena za molitvu, za osobni susret s Bogom. Mnogi u našim krajevima zimu posvećuju aktivnijem sudjelovanju u zbivanjima oko Crkve i župe, a kada dođe ljeto, potrebe duha ostaju po strani i čeka se prva kiša nakon svetkovine Male Gospe te povratak redovitoj misi, molitvi i zajednici u župi. Još je gore od toga zanemarivanje osobne molitve.
Brzo pronalazimo opravdanja, posla je sve više a sezona je pred vratima i slično tomu. Shvaćanje molitve kao neizostavne potrebe za higijenom duše i odmorom u Bogu doprinijelo bi da čovjek manje sagorijeva i da korača kroz život sigurnijim koracima znajući da Bog sudjeluje u svim našim životnom aspektima. Sveti Franjo Saleški je jednom rekao: Svaki dan odvoji si pola sata za molitvu, osim ako imaš puno posla – u tom slučaju odvoji si jedan sat. Još je hrabriju preporuku izgovorila Majka Tereza, zahtijevajući od svojih sestara dva sata klanjanja pred Presvetim umjesto jednog, upravo poradi umora nakon teškog dana. Hrabre su to i zahtjevne preporuke na koje bi smo najradije odmahnuli rukom, jer vremena je u ovo doba uvijek malo.
Ipak, valjalo bi ovaj savjet malo ozbiljnije razmotriti i lukavo umnožiti vrijeme posvećeno zdravlju vlastita duha i duše. Molitva ima tisuću oblika, zapravo onoliko koliko ima i molitelja. A prilika za molitvu ima nebrojeno više. Pa kada vremenu pred ekranom ukrademo desetak minuta, još toliko uzmemo vremenu za mobitelom, i još toliko ukrademo snu, evo nam već dragocjenih pola sata više za biti pred Gospodinom u tišini, pa makar i uz kavu, uz jednostavni uzdah zahvalnosti i nekoliko riječi predanja nadolazećeg ili proteklog dana. Bog ne pita toliko za sadržaj naše molitve koliko za vrijeme, našu raspoloživost, našu otvorenost da budemo tu pred Njim i Njemu dopustimo da bude tu u nama. Pokušaj, svaki dan, u isto vrijeme i vidjet ćeš da je Bog prisutan i u tvojim najužurbanijim trenucima dana, onda kada mu se najmanje nadaš i na Njega najmanje misliš.
