Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mk 1, 40-45
Dođe Isusu neki gubavac, klekne i zamoli: »Ako hoćeš, možeš me očistiti!« Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: »Hoću, budi čist!« I odmah nesta s njega gube i očisti se. Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi: »Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo«. Ali čim iziđe, stane on uvelike pripovijedati i razglašavati događaj tako da Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud.
Matej smješta ovu zgodu s gubavcem odmah nakon što je Isus dovršio svoj Govor na gori. Možemo samo predočiti toga bijednika komu je zakon zabranjivao pojaviti se u društvu. Morao se držati na razmaku dobačaja kamena od ljudi ili bilo kakva skupa, a ako bi se slučajno približavao kakvu naseljenu mjestu, morao je nositi čegrtaljke i izvikivati da bi svatko čuo: “Nečist, nečist”. Živio je cijeli život u karanteni. A znamo što je danas karantena u ovoj pandemiji i što to znači biti u „izolaciji“. Nije li to činio, mogao je biti na mjestu kamenovan. Gubom se čovjek izolirao iz društvenoga života, nije više nikomu pripadao. Shvatimo ovaj prizor u svoj njegovoj dramatičnosti i napetosti. Čovjek stavlja sve na jednu jedinu kartu, a ta se zove: Isus.
Samo su pojedinci i veliki ljudi u Starom zavjetu bili sposobni liječiti od gube, poput Mojsija (Br 12,10-15) ili pak prorok Elizej (2 Kr 5). Elizej doduše ne liječi nego savjetuje Naamanu – Sircu okupati se u Jordanu, što je činio i Ivan Krstitelj s onima koji su dolazili tražiti krštenje obraćenja. Oni daju doduše usmene savjete kako se očistiti od gube, dok je za Isusa dovoljna jedna riječ i dodir gubava čovjeka. Sam se onečišćuje, ali vraća čovjeka natrag u društvo. Isus ga reintegrira, vraća mu ljudsko dostojanstvo.
Isus nevoljnika ne odbacuje, ne prekorava, ne odbija od sebe, ne bježi od njega. Vidi sklupčanu bijedu koja samo jedno ponavlja: “Gospodine, ako hoćeš, a tebi je to moguće, možeš me očistiti. Vidim izdaleka da govoriš Božje riječi. Nitko kao ti ne bi mogao izgovarati takve riječi, činiti znakove, davati takve naputke, ako Bog nije s njime. Sad je u tvojoj ruci sve moje. Ljudi će me kamenovati jer sam prekoračio zakon i propise. Stoga mi se smiluj”.
Isus kratko odgovara: “Hoću. Budi čist!” Služi se riječima nevoljnika. Ono što bijednik očekuje, to mu se i događa. Isus ide i dalje. Čak se dotiče bijednika pružajući prema njemu svoju ruku. Prema Zakonu tom se gestom i činom i sam Isus onečistio jer je dotaknuo nečista čovjeka. Sve dok ne dobije potvrdu od svećenika kako je čist, on ostaje nečist za židovsku zajednicu, ne smije sudjelovati u bogoštovlju.
Isus ga žestoko oslovljava i zabranjuje mu govoriti o njemu. Međutim, sretnik se na to ne obazire. Presretan je što je ozdravio, na sav glas širi čudo koje mu se preko Isusovih ruku i usta dogodilo. Čovjek postaje prvim javnim navjestiteljem radosne vijesti – Evanđelja – zbog sreće koju je doživio. Isus je rekao – stvar je dovršena – Jesus locutus – causa finita.
Da Isusu nije stalo što će mu reći slušateljstvo vidi se i na primjeru jednog Zakeja. Također izopćenik iz židovske zajednice zbog svog lihvarenja i suradnje s okupacijskom silom. Možda se nevoljni Zakej i pokušavao osloboditi svih tih nevoljnih spona koje ga vežu uz novac, ali to više nije moguće. Poput ovisnika o drogi ili alkoholu, i on je ovisan o svome novcu i poslu. Traži spas pod svaku cijenu. Traži odnos s osobom koja će ga razumjeti, shvatiti, izvući iz gliba i izopćenosti. Isusovim dolaskom u njegovu kuću sve se naglavačke mijenja. Svladan je ljubavlju i dobrotom te ustaje onako velikodušno za stolom i rasipno dijeli na sve četiri strane…
Što možemo zaključiti iz Isusovih postupaka? Do čega je Isusu stalo? Jednom riječju: Do čovjeka! Čovjek je biće koje ne može živjeti izvan zajednice, bez odnosa s ljudima, s bližnjima. Kategorija relacije, veze, odnosa je bitna u Isusovu poimanju čovjekova zdravlja. Isus se do kraja okreće čovjeku, pruža mu ruku, ali mu je prethodno pružio svoje srce i biće, svoju ljubav. Ta ljubav liječi i podiže, ozdravlja odnose i veze.
Zamislimo samo što bi se dogodilo da se Isus nije sagnuo i pisao po zemlji u slučaju one preljubnice, dodirnuo ovoga bijednog gubavca, da nije odgovorio stotniku, da nije navratio u Zakeja. Sukladno židovskom Zakonu sasvim normalan postupak jest stav prijezira prema tim pojedincima. Međutim, u dušama tih ljudi svijet bi se i nadalje samo još više urušio, bili bi prikraćeni za bitno, ostali bi u svojoj propasti i grijehu, u svojoj smrti i izolaciji. Isključeni od spasenja i milosti, život bi im bio propast.
Isus svojim postupkom stvara nove odnose, novi Savez, u svojoj osobi i krvi. U čemu se to sastoji? Bog nas naime ne otpisuje, već upisuje u nas i naša srca nove riječi, neizbrisivi pečat Isusa Krista. Ono što je na Golgoti dovršeno samo je zadnji dokaz do koje mjere Bog misli s čovjekom ozbiljno i kako mu nitko nije nevažan. Svatko nosi na sebi njegov biljeg i ljubav.
Stoga će Isus zapovjediti svojim učenicima: “Liječite bolesne i navješćujte, tj. dajte im živo iskustvo kako je kraljevstvo Božje među vama, kako je već započelo i ubire svoje plodove”. To će reći, svatko tko se s vama susretne, mora iskusiti na sebi kako (s)padaju lanci i okovi staroga, kako se rađa novo, kako je sloboda koju Isus donosi divni Božji dar. Nitko nije niti smije više biti ovisnik o silama zla i tame, već svatko treba da se ponovno uključi u krvotok Božje ljubavi. Spoznati svoje ljudsko dostojanstvo i živjeti ga u novini života. Pokazati mu ljudsko lice, čovjekoljublje, u svemu što činimo.
Većina je ljudi zauzeta osnovnim brigama za život i preživljavanje. Što jesti, što piti, u što se odjenuti, tko će nam ublažiti boli? Sve su to opravdana i legitimna prava koja današnji čovjek stavlja pred vjernika koji kuša živjeti Evanđelje. Nemoguće je riješiti probleme novcem, karitasom, materijalnim zbrinjavanjem.
Treba uložiti srce i svoje biće, prihvatiti čovjeka, izvući ga iz osame i životarenja. Upravo kao što su učinili apostoli pred Hramom: “Srebra i zlata nemam, ali što imam, to ti nudim: U ime Isusa Krista ustani i hodaj”. Tvoja smo braća. Siromašni i bijedni kao i ti.
Ti čovječe, prosjače, pored puta, nisi za nas škrabica za milostinju u koju treba ubaciti novčić, ti nisi medicinski slučaj, ti nisi stvar koja se nosa i premješta s mjesta na mjesto, već si osoba kao i mi. Ti se moraš uosoviti na svoje noge, moraš koracati, hodati, slaviti Gospodina. Podigni svoj pogled gore, ne obaraj ga k zemlji.
Stvoren si da gledaš prema nebesima (pa to zapravo i znači grčki izraz za čovjeka, „ho anthropos – onaj koji gleda gore, prema nebesima“). Zašto ti je duša u prašini kad je moguće da imaš udjela u životu koji nudi Isus Krist? On je sloboda i osloboditelj, oslobodit će te i podariti novo ime, budućnost koja nosi njegov predznak. Što nam pak više treba u ovome kratkom životu?
“Isusu se sažali nad gubavcem, ispruži svoju ruku – dotače ga i ozdravi: – Siromasi žeđaju za vodom, ali i za mirom, istinom, pravdom. Goli su i trebaju haljine, ali i ljudsko dostojanstvo te sućut s grješnicima. Siromasi, (pa i današnji stradalnici u ovome potresu), nemaju skloništa, trebaju krov nad glavom od opeka, ali i radosno srce, sućutno i prepuno ljubavi. Bolesni su i treba im liječnička skrb, ali i ruka pomoćnica i prijateljski osmijeh.
Ti rubni, odbačeni, zatočeni, alkoholičari, umirući, osamljeni i ostavljeni; svi oni koji žive na rubu, nedodirljivi i gubavi…; svi koji dvoje ili su zbunjeni, koje nije dotaknulo Kristovo svjetlo, koji žeđaju za riječju i mirom Božjim, koji su žalosni i potišteni…; svi koji su teret za društvo, koji su izgubili svaku nadu i svaku vjeru u život; svi koji se više ne mogu smiješiti i koji su zaboravili prihvatiti malko ljudske topline, gestu ljubavi i prijateljstva – svi su nam ti utjeha. Okrenemo li im leđa, okrenuli smo leđa Kristu” (Bl. Majka Tereza, u pismu iz 1974.)
