Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 11,42-46
Reče Gospodin: »Jao vama, farizeji! Namirujete desetinu od metvice i rutvice i svake vrste povrća, a ne marite za pravednost i ljubav Božju. Ovo je trebalo činiti, a ono ne zanemariti.«
»Jao vama, farizeji! Volite prvo sjedalo u sinagogama i pozdrave na trgovima. Jao vama! Vi ste kao nezamjetljivi grobovi po kojima ljudi ne znajući hode.«
Nato će neki zakonoznanac: »Učitelju, tako govoreći i nas vrijeđaš.« A on reče: »Jao i vama, zakonoznanci! Tovarite na ljude terete nepodnosive, a sami ni da ih se jednim prstom dotaknete.«
U Mateja imamo sedmerostruki ‘jao’ upućen pismoznancima i farizejima – u jednome dahu (cijelo poglavlje 23.). U Luke imamo trostruki ‘jao’ upućen farizejima i trostruki upućen pismoznancima. Nisu svi farizeji bili pismoznanci odn. zakonoznanci, nisu svi bili temeljito upućeni u Pisma, ali su gotovo svi najistaknutiji i najvažniji pismoznanci pripadali farizejskoj sljedbi. Tu se polagala krajnja pozornost obdržavanju Mojsijeva Zakona.
Cjelokupni je život, od jutra do noći, bio do u tančine reguliran propisima, zapovijedima, zabranama, tako da je na kraju Zakon postao svrhom samomu sebi. Isus započinje s ‘desetinom’.
Misle farizeji i zakonoznanci kako se odnos prema Bogu najlakše rješava novcem, milostinjom, desetinom, zavjetima, ili pak danas, naručivanjem svetih misa, novčanim zavjetima ovomu ili onomu svecu, Majci Božjoj ili pak kakvom zavjetnom kapelicom, onako usput ili u dvorištu vlastite kuće. Dakle, udijeliti nešto iz džepa, novčarke, neki porez, takse, i to, očito, prema njihovu poimanju treba staviti pojedinca u ispravan odnos, stav i poredak prema Bogu. Ili pak određene namirnice koje se kupuju na tržnicama.
Isus jasno zbori kako nečiji odnos prema Bogu ne određuje koliko on novca ili blaga stavlja u hramsku riznicu, niti količina novca određuje bliskost ili udaljenost od Boga. Sjetimo se, ona je sirota udovica onim novčićem ubacila u hramsku blagajnu više od svih ostalih – prema Isusovim riječima – jer je ubacila sav svoj žitak, sve što ima.
Sve se svodi na pitanje što to Bogu zapravo pripada u čovjekovu, u mome životu. Nešto moje, stvari ili bogatstvo, ili pak ja kao osoba, s cijelim svojim bićem? Nemoguće se lišiti odgovornosti ili joj umaknuti dajući Bogu nešto ili plaćajući nekakav ‘crkveni’ porez. Dugujemo Bogu sebe, a ne nešto svoje ili ono što smo stekli, tko zna na kakav, nerijetko i nemoralan, dvojben način, primjerice, pranjem novca ili zakidanjem pravedne plaće.
Farizeji su bili za besprijekornu čistoću židovskih predaja i zakona, nisu htjeli nikakva miješanja s poganstvom, helenizmom, pogotovo ne s vjerskim poganskim praksama. Ali su zapadali u opasnost zanemariti ili zaboraviti ljubav prema Bogu i bližnjemu te pravednost, što im sam Isus spotiče. Ovo, bitno, treba činiti, a ono ne propustiti. Isus im prigovara kako im nedostaje ispravna prosudba, sud (‘krisis’) spram onih kojima treba ljudska i Božja pomoć. Isto tako prosudba spram onoga što je bližnjemu od koristi.
Prva mjesta i pozdravi u sinagogama. Farizeji su među književnicima tražili u javnosti priznanje, poštovanje, htjeli su sloviti i nešto značiti među pukom. Isus to jetkom kritikom žigoše. Uspoređuje ih u konačnici s obijeljenim grobištima na polju ili negdje u vrtu oko kojih se nitko više ne skrbi niti ih održava. Nisu ničim obilježeni, i ljudi po njima gaze. Kako ih ljudi ne zamjećuju, oni koji po njima hode i nehotice se onečišćuju.
Kao da im želi Isus kazati kako su svojim mučnim i sitničavim obdržavanjem propisa i u samim Božjim očima sasma kvarni, pokvareni. To im je skriveno, toga ne zapažaju, a kao posljedica toga oni djeluju, poput virusa ili kvasca, razorno i kvarno na druge ljude, sve oko sebe rastaču, one koji su s njima u dodiru, i ne znajući u što se upuštaju.
Isusovi ‘jao’ imaju šokantan učinak, žele ljude pokrenuti na obraćenje. Ali namjesto obraćenja te Isusove riječi djeluju na slušateljstvo uvrjedljivo, postižu suprotan učinak, naslovnici (adresati) postaju još tvrđi i neumoljiviji protivnici. To će se doskora i obistiniti.
Nakon riječi upućenih i izrečenih farizejima, podiže glas neki pismoznanac prigovarajući Isusu kako i njih pogađa te vrijeđa njegova riječ. Navodno, Isus vrijeđa na pogrdan i preuzetan način i njih, stručnjake u Zakonu, njihovu službu. Isus mu ne ostaje dužan, nego veli, kako upravo na njih misli, na njih, pismoznance! ‘Dobro je da ste me čuli, da ste shvatili da se sve ovo i na vas odnosi. Stoga dobro čujte i počujte! Vi tovarite ljudima na pleća nesnosne, teške terete, koje ni sami ne možete nositi, niti pomažete drugima nositi terete propisa i zakona’.
„Pogotovo vaše častohleplje, pomama za prvim mjestima, službama, taštini“. Govor o obijeljenim grobovima trebao bi ih p(r)otresti iznutra. Sva njihova pobožnost, sve njihovo obdržavanje Mojsijeva Zakona iznutra je mrtvo. Ne dopuštate živjeti ni sebi ni drugima. Vi doslovce gušite život!
Sav ritual i ceremonijal, sve hramsko bogoštovlje, pa i danas naše bogoštovlje, nema li srca, nije li prodahnuto Duhom Božjim, ostaje vanjsko uprizorenje, profana pompa i ritual, „performance“. Zrelo da u određenom trenutku bude pokopano.
Treba ovdje razlikovati između prijetvornika, dvoličnjaka i farizeja. Dvoličnjak zna za svoje stanje, zna on što je u njemu, ali se pred ljudima pretvara i pravi drukčijim. On simulira. Dok za ‘farizeja’ nema spasa. Farizeji ne znaju koliko je i u kojoj je mjeri smrtonosno ono što oni čine. Oni svojim životom prave, podižu Potemkinova sela, pročelja, lažne fasade, dok je iza njih, otraga, pustoš, grabež, prljavština i smrt.
Prisjetimo se trenutka Petrove-Šimunove potresenosti za velikoga ulova. Strah ga i jeza obuze („mysterium tremendum et fascinosum“), jednostavno je poželio da Isus od njega odstupi jer da nije dostojan, obični je grješnik i smrtnik, prah i pepeo. Spoznaje pred Isusom svoju izgubljenost, grješnost, i to biva povodom da ga Isus uzima u svoje društvo. Isus izvodi u njegovu životu snažni prevrat i preobrazbu.
Petar je spoznao svoju šansu, prihvatio Isusovu ruku, i postao za svu potonju budućnost zornim primjerom kako Isus mijenja osobu koja mu se odazove na zov, koja prihvati ruku i ponudu. Pismoznanci i farizeji ne prihvaćaju ispruženu Isusovu ruku. Ostaju po strani i zauvijek žigosani kao ljudi raskoraka i podvojenosti između života i želja, zbilje i mogućnosti.
