19.4 C
Međugorje
27.06.2222.

Biblijska poruka 13. 6. 2022. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Sveti Ante padovanski na putu Franjine karizme

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Mt 5, 38-42

Reče Isus svojim učenicima: »Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. Onome tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju.

Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije. Tko od tebe što zaište, podaj mu! I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš.«


 

Sveti Ante Padovanski (1195.-1231.) rođen je u Lisabonu (Portugal), krsnim imenom Ferdinand. Kao dvadesetogodišnjak započinje redovnički život kod Regularnih kanonika sv. Augustina u samostanu Sv. Vinka kod Lisabona, te nakon dvije godine nastavlja u samostanu Sv. Križa u Coimbri. Za to vrijeme proučava Bibliju i otačka djela. Za svećenika je zaređen oko 1219. godine. Godinu kasnije, 1220., susreće se s franjevačkom karizmom u njezinu najizvrsnijem odražaju – mučenicima koji su svoju krv prolili u sjevernoj Africi, a za koje je sv. Franjo kazao kako sad zna da ima pravu braću. Taj susret bijaše mu sudbonosan. Traži i dobiva dopuštenje da prijeđe u franjevački red. Tu mijenja i ime – od sada je fra Ante. Slijedi kratki pokušaj misionarskog djelovanja u Maroku. No, Božja providnost, kroz tešku bolest i nemirno more, odvode ga na Siciliju, pa dalje prema Asizu gdje će na Duhove g. 1221. susresti sv. Franju i nazočiti glasovitom Svefranjevačkome zborovanju.

Nakon toga boravi u Bolonjskoj provinciji u samotištu (eremitažu) Montepaolo kod Forlija. Slijedi znakovita iznenadna propovijed na svećeničkome ređenju u Forliju, nakon koje prima propovjedničku službu s kojom obilazi gradove i sela sijući sjeme života – kako će pisati njegovi životopisci. Od 1223. do 1225. Ante predaje teologiju u Bolonji, a od 1225. do 1227., uz propovjedničku i druge službe, teologiju podučava u Montpellieru, Toulouseu i Puy-en-Velayu.

Godine 1227. vraća se na novo saborište u Asiz te biva izabran za provincijala emilijske provincije (Bolonja) u Italiji, kad će i nastati njegovo glasovito propovjedničko djelo Sermones dominicales (Nedjeljni govori).

Nakon trogodišnje službe god. 1230. odlazi u Padovu gdje će sljedeće, 1231. godine, umrijeti na glasu svetosti. Zapravo, on se dvadesetak dana pred smrt povukao u samotište Campo San Piero, dvadesetak kilometara od Padove, te je umro na putu prema Padovi, u samostanu dell’Arcella 13. lipnja 1231. Sv. Ante je postao svetac čitavoga svijeta, čudotvorac koji je još za života ozdravio mnoge bolesnike. Papa Pio XII. proglasio ga je naučiteljem Crkve.

Iako su se zemni putovi ovih svetaca u vremenskome tjesnacu ozemlja samo kratko susretali, Antina blizina s Franjom potvrđuje se na više mjesta. Posebno snažno svjedočanstvo Antine svetosti ostavljeno nam je u opisu Franjina posjeta samostanu u Napulju u kojem je više godina boravio slijepi brat imenom Robert. U očima su mu bile neke izrasline koje su priječile treptaje i blokirale vjeđe. Kad se ondje sakupilo mnogo braće izvana s različitih strana svijeta, Franjo je u njihovoj nazočnosti spomenutoga brata izliječio. A s njim je bio i Ante.

Pisac ovog svjedočanstva kaže: “Brat Robert je jedne noći ležao nasmrt bolestan. Već je obavljena i preporuka duše. Kad se najednom uza nj našao blaženi otac s trojicom braće savršene svetosti, a to su bili sveti Ante, brat Augustin i brat Jakov iz Asiza. Ovi, koji su ga savršeno nasljedovali za života, tako su ga radosno slijedili i nakon smrti…” (3 Čel 117).

U ispovjedaonici se ubiru plodovi propovijedi

Sveti Franjo ljubio je Crkvu. Posebno po štovanje iskazivao je biskupima. Zanimljivo je da on i sv. Antu Padovanskoga časti tim naslovom. Naime, u pismu mu se obraća: ” Bratu Anti, mom biskupu” (PA 1). Toma Čelanski u svom Drugom životopisu pojašnjava kako je Franjo smatrao da učitelje svete teologije treba većma častiti. – A kad je jedanput pisao blaženom Anti, ovako je dao da se stavi na početku pisma: „Bratu Anti, mojem biskupu!” (2Čel 163). U pouci o Savršenom veselju upravo se govori kako se Franjo osobito obradovao kad je čuo vijest “da su u Red ušli svi prelati iz prekoalpskih krajeva, nadbiskupi i biskupi” (OSV 278).

Uz to što je sv. Ante bio vrstan teolog, vjerojatno je na ovaj “počasni naslov ” utjecala i osobitost njegova propovijedanja i obrana katoličkoga naučavanja protiv heretičkih pokreta. Znamo da se među branitelje Euharistije protiv katara osobito ubraja sv. Ante Padovanski koji je djelovao riječju i različitim čudesima, posebno ono protiv nevjerovanja nekog heretika, kad je njegova mazga, kako je dva dana postila, kleknula na javnome trgu pred sakramentom.

Sv. Ante nam je u poznatim bolonjskim Govorima ostavio bisere propovjedničke literature. A sam je smatrao kako propovjednik mora imati i znanja i pobožnosti, pružati dobar primjer i polaziti kamo god ga se pošalje. Propovijed treba nicati i rasti iz riječi Božje, a ne je nagrđivati raznim pričama i bajkama. Propovjednik, kako ga vidi Ante, treba biti daleko od svakog slavohleplja. Ne treba govoriti o uzvišenosti svog Reda ili o velikom broju svoje braće ili njihovim krjepostima. On mora imati pred očima jedino spas duša, pa stoga treba marljivo slušati ispovijedi jer se u ispovjedaonici ubiru plodovi koji dozrijevaju u propovijedima, kaže on, a kao da danas govori.

Znakovitost susreta ove dvojice svetaca – sv. Franje i sv. Ante – ne zaustavlja se samo na uobičajenim zemaljskim susretima. Ona prelazi granice uobičajenoga i razlama se u okrenutosti prema onostranosti. Kako tematski, tako životvorno. Po svjedočenju zapisanu u Trećoj knjizi Tome Čelanskoga, u kojoj on kaže kako je zapisano i vjerodostojnim izvješćem potvrđeno, “kako je Monaldo, onaj brat koji bijaše glasovit po životu, ponašanju i strogosti, kad je blaženi Ante propovijedao o natpisu na križu, tjelesnim očima vidio blaženoga Franju raspeta” (3Čel 3).

Isti pisac u svom Prvom životopisu spominje kako je “Gospodin Anti prosvijetlio razum da razumije Pisma i da cijelomu svijetu o Isusu govori riječi slađe od meda, meda samotoka. Dok je on braći govorio vatreno i pobožno o natpisu: ‘Isus Nazarećanin, Kralj Židovski’, spomenuti brat Monaldo je pogledao prema vratima kuće u kojoj su se braća našla na okupu, i ondje je tjelesnim očima vidio blaženoga Franju kako uzdignut u zrak raširenim rukama pravi znak križa i blagoslivlje braću. Vidjelo se da su svi napunjeni utjehom Duha Svetoga. Obradovali su se spasenju i bilo im je dovoljno uvjerljivo što su čuli o viđenju i nazočnosti slavnoga svetog Oca” (1 Čel 48).

Sv. Bonaventura, spominjući ovaj događaj, kaže kako je Ante nekoć bio “izvrsni propovjednik, a sada slavni Kristov poznavatelj…”, te pokušava i objasniti tu zanimljivu poveznicu: “Zato smijemo vjerovati da je svemoguća Božja snaga, koja je nekoć omogućila svetom biskupu Ambroziju da bude nazočan kod pokopa slavnog Martina, da bi tako pobožnim sudjelovanjem počastio svetoga biskupa, tako i slugu svoga Franju učinila nazočnim prigodom propovijedi svoga vjernog blagovjesnika Ante da bi tako odobrio riječi istine, napose one o križu, što ga je nosio i kojem je služio.” (LM 10). Na drugom će mjestu još kazati: “Vjeruje se i jamči da to nisu bili plodovi mašte nego prava Božja objava.” (LM 10).

Mala zabilješka iz propovijedi sv. Ante i danas nam može rasvijetliti obzorja. Kaže on: “Riječ je živa kad govori život. Neka zato prestanu riječi, a neka progovore djela. Prepuni smo riječima, prazni djelima.” I kao što je vrijeme satkano od mnogih kairoi kao jedinstvenih vremenskih milosnih trenutaka, tako je moguće da je, na sličan način, i prostor obilježen posebnim Božjim spasenjskim zahvatima – rekao bi Ivan Pavao II.

Upravo tu stvarnost potvrđuju Asiz i Padova koji svjedoče susrete dvojice Božjih ugodnika, čiji zagovor i mi molimo! A Franjo bi nam, vjerujem, i danas kao nekoć Anti kazao: Uza sve što radite, ne gasite duha molitve, kako stoji u Pravilu! Stoga i završimo molitvom koju je Gospi izrekao sv. Ante: “Molimo Te, Gospe naša, nado naša, da nam put osvijetliš – jer si Ti zvijezda mora. Nama očajnima u ovom uzburkanom moru. Vodi nas u luku smiraja i zaštiti nas svojom blizinom od smrti, kako bismo iz ovih nevolja izišli sigurni i pristigli tako vječnoj radosti i sreći!” (Serm. I., Dominica III. Quadr., str. 163)

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne