Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 17, 22-27
Kad su se jednoć učenici okupili oko Isusa u Galileji, reče im Isus: »Sin Čovječji ima biti predan ljudima u ruke i ubit će ga, ali on će treći dan uskrsnuti.« I ožalostiše se silno.
Kad stigoše u Kafarnaum, pristupe Petru oni što ubiru dvodrahme pa mu rekoše: »Učitelj vaš ne plaća dvodrahme?« »Plaća«, odgovori. A kad on uđe u kuću, pretekne ga Isus: »Što ti se čini, Šimune? Kraljevi zemaljski od koga ubiru carinu ili porez? Od svojih sinova ili od tuđih?« Kad on odgovori: »Od tuđih!«, reče mu Isus: »Sinovi su, dakle, oslobođeni. Ali da ih ne sablaznimo, pođi k moru, baci udicu i prvu ribu koja naiđe uzmi, otvori joj usta l naći ćeš stater. Uzmi ga pa im ga podaj za me i za se.«
Kad bismo se povodili za današnjim menadžerima i tvorcima javnog mnijenja, nakon ozdravljenja onoga dječaka koji bijaše i padavičar te mjesečar k tomu i opsjednut, te nakon što ni apostoli nisu mogli ništa spram te bolesti, u trenutku kad ‘svijet bijaše sav izvan sebe’ zbog silna djela što ga Isus učini, suvremeni bi ‘izborni stožeri’ i tvorci javnog mnijenja savjetovali Isusu da se prepusti zanosu, da ga nosi valovlje uspjeha, da ga ponese zanos i oduševljenje naroda te da pokuša pridobiti svijet za sebe.
Isus međutim djeluje naskroz drukčije i svim ljudskim očekivanjima usuprot. Prema Markovu Evanđelju on obilazi galilejska sela, ‘nije htio da to itko primijeti’, a on sam uči svoje učenike kako će ‘Sin Čovječji biti izručen u ruke ljudima koji će ga osuditi i ubiti’.
Isus ne želi ni slavu ni pljesak mnoštva ni publike, ne želi skrenuti pozornost na sebe niti želi bilo kakvo priznanje ili pohvale. Ne, u njegovim je očima to golemi promašaj, pa čak i razmišljati u pojmovima ili kategorijama zemaljske slave. Ono što on sluti, što vidi da se nad njegov život nadvija jest da je on stvarna ugroza postojećega stanja u društvu, na svim razinama, od najnižih do najviših. Njima napose, onima ‘gore’.
On je duhovni prevratnik, postojeći poredak okreće naglavačke, zapravo stavlja na prave noge, uspravlja. Nakon trenutnih oduševljenja spram spektakularnih čudesa koja čini taj Galilejac shvatit će oni doskora što je sve u igri i koliki ulog traži od svakoga pojedinca taj osobenjak iz Nazareta. I kad dođe odlučni trenutak, njegovi će ga suvremenici i fizički ukloniti, smrću na križu, a najbliži pristaše će se razbježati glavom bez obzira.
Isus govori o svojoj smrti i uskrsnuću, na silnu žalost svojih učenika. A oni nikako da shvate Isusovu logiku i postupke. On im govori o neizbježnosti progona, patnje i smaknuća, nečasne smrti u Jeruzalemu.
Put u Jeruzalem jest put prema zemaljskom svršetku njegova života i novom početku u slavi. Drugi put govori on o svojoj smrti u Jeruzalemu, ali i o uskrsnuću. Oni ne shvaćaju, ali su u sebi duboko potišteni i žalosni.
U Luke će Isus reći: “Ne dolikuje da prorok umre izvan Jeruzalema!” Kakva je to samo tajanstvena, strašna riječ, kakvi se oblaci nadvijaju nad Učitelja, a oni nikako da shvate što on kani reći i u čemu ih želi poučiti.
On, koji dolazi iz samoga Božjega srca, mora umrijeti strašnom smrću. I to ne bilo gdje, nego upravo u Svetom gradu. Ondje gdje je Hram, gdje je prijestolje Slave nebeskoga Kralja i njegova Oca.
Biti prorok znači sagledavati i znati smisao, znači tumačiti događaje i povijest Božjim očima i s Božjih zrenika i mjerila. U Isusu se dovršava svako proroštvo. On treba proživjeti u svome životu povijest ljudi. On je svjestan svega što nosi u svome srcu, njemu je dodijeljeno da u sebi do kraja proživi ljudsku sudbinu, sudbinu čovječanstva sa svim opterećenjima, grijesima, promašajima. Dolazi iz Božje ljubavi i unosi sve u Božju ljubav, svemu komunicira Božju ljubav.
Sve to pak stoji na crti odjelotvorenja Pisma i proročkih riječi o njemu. Sve je iznutra protkano i isprepleteno, savršena tekstura, tkanje, treba samo dobro čitati i iščitavati, od samoga početka. Isusova sudbina, poglavito pak njegov kraj, odvija se “prema Pismima”. Isusov dolazak u tijelu pretvara se kroz njegovu riječ i čudesa u zorno bogo-zborenje, teo-logija, sve se pretače u navještaj, u riječ, u prostoru i vremenu.
Bog se služi ljudskim sredstvima, kako bi se nastavio lanac djelovanja samoga Boga kroz cijelu povijest, do ozbiljenja zadnje knjige u Pismu, Otkrivenja, kada Bog doslovce uzima svu vlast i moć u svoje ruke, kad je Bog sve i u svemu, o čemu zbori i apostol Pavao u Prvoj Poslanici Korinćanima.
U drugom dijelu riječ je o hramskom porezu koji su morali plaćati svi Židovi, ali i riječ o slobodi djece i sinova. Isus je svjestan svoga bogosinovstva, slobodan je od hramskoga poreza i Hrama te njegovih propisa i zakona, a i učenici su dionici te novostečene slobode uz Isusa. Isus pak ne ustrajava na svojoj slobodi i svome pravu, pa ni učenici ne smiju dati povoda bilo kome za bilo kakvu sablazan ili prigovor.
Isus pita, od koga to ubiru poreze zemaljski vladari. Odgovor je jasan, naime od poreznih obveznika, od podložnika. Jedan je rimski povjesničar zabilježio u svojoj “Historia” o nekome rimskom namjesniku u Siriji ovako: “Došao je kao siromah u bogatu zemlju, a napustio, ostavio je iza sebe kao bogataš siromašnu zemlju!” Čovjek je do maksimuma iskoristio svoje pravo, izrabljivao druge, upravo kao i danas neki bogataši i tajkuni koji su se nepošteno obogatili. Kao da slika sadašnje stanje u svijetu. I ovdje kod nas, ali i drugdje. Ništa nije drukčije.
Isus poštuje pozitivne propise i obveze. Ne želi biti u tome smislu prevratnik.
On naviješta Božje kraljevstvo. Ono je već prisutno i djeluje, poput soli ili kvasca u tijestu svijeta. To Božje kraljevstvo relativizira svaku zemaljsku vlast. A kako je kraljevstvo Božje kraljevstvo pravde, ljubavi, istine i mira, Isus ostaje kod društvenih i građanskih obveza prema društvu i vlastima.
Pavao će reći: “Nikomu ništa ne dugujte – osim ljubavi!” Dužni smo ljubiti sve bez razlike. Vjernik nema što izgubiti na ovome svijetu.
Kršćanska praksa i teologija u prvim su stoljećima definirani krvlju mučenika i kršćanstvo te kršćani, vjernici pronalaze svoj kriterij u mučeništvu. Mučeništvo kao najsnažnije sredstvo evangelizacije i misioniranja ondašnjega svijeta. Ali i današnjega.
Za Isusa je posljednja šansa i mogućnost pripadnosti Bogu na ovome svijetu služenje a ne gospodarenje. Stoga je diakonia dio kršćanskoga poziva.
