Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 19, 25-27
Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalena.
Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: »Ženo! Evo ti sina!« Zatim reče učeniku: »Evo ti majke!« I od toga časa uze je učenik k sebi.
Danas se Crkva sjeća, dan nakon Uzvišenja Svetoga Križa, Blažene Djevice Marije Žalosne – ili Sedam žalosti BDM, Marija-Gospa Žalosna, Mater Dolorosa. U veoma je uskoj svezi s jučerašnjim blagdanom Uzvišenja Kristova križa.
Dok se u onome “Evo drvo križa!” slavi Kristov križ kao znamen pobjede i drvo života, dok vjernici zahvalno i bijući se u prsa promatraju Kristov križ, dotle danas imamo pred sobom Mariju kao su-patnicu, su-putnicu, na neki način i su-otkupiteljicu, Mariju kao Majku, utjelovljenje Crkve i uzor istinskoga vjernika. „Evo drvo križa – Evo ti, Majke!“ Jedno drugom korespondira.
Sedam žalosti BDM označava puninu patnje. Sedam je broj punine, savršenosti, ali se u pučkoj pobožnosti povezuje i s pojedinim fazama Marijina života. Blagdan je uveo za cijelu Crkvu papa Pio VII. god. 1814. Sedam žalosti su:
Prikazanje Isusovo u Hramu,
Šimunovo proroštvo i mač boli koji će joj probosti srce. Taj mač boli bijaše nadahnuće za nebrojene umjetnike koji su slikali i oslikavali Mater Dolorosa s mačem u srcu, jednim ili sedam mačeva. I Srce se Marijino slikovito prikazuje u pravilu uz Srce Isusovo.
Bijeg u Egipat – Bijeg pred ubojicom Herodom u tuđu zemlju, pomor betlehemske djece bio bi druga žalosna postaja u Marijinu životu i životu svete obitelji.
Treća postaja bila bi Marijina bol za Isusom kad se kao dvanaestogodišnjak izgubio, a ona ga sva zaplakana i tužna, tražila i našla u Hramu.
Četvrta Marijina bol jest susret Isusa i Majke na križnome putu;
peta bi bila Isusovo razapinjanje,
šesta Isus mrtav u Marijinu krilu – Pietà – i
sedma bol Isusovo polaganje u grob.
Marija Patnica, Marija Dolorosa, Žalosna Gospa vezana je uz njezinu supatnju s patnjom vlastitoga Sina. Prema Ivanovu Evanđelju Marija je pod križem i ondje joj Isus predaje učenika Ivana za sina, a Majku Ivanu za majku.
Marija se sama pita. Ima samo jedan upitnik: Zašto? Zašto je moj Sin na križu? Pa komu je zlo učinio ili nanio? Nije ni mrava zgazio? Pa “prošao je zemljom čineći svakome dobro i to samo dobro!” Liječio je svaku bol, nemoć, prihvaćao u svoje društvo sve, bio prijatelj svakomu? –
U tome trenutku kroz njezinu glavu prolazilo je tisuće ‘Zašto?’ I mi se danas pitamo: Zašto je morao ovako svršiti ovaj koji bijaše istina u osobi? – Jer ljudi nisu htjeli istinu, htjeli su da im se pusti Baraba, razbojnik i ubojica, a Život su smaknuli.
Jedan od veoma čestih motiva u slikarstvu i kiparstvu jest Pietà, Majka Marija s mrtvim Sinom u krilu. Tu je Marija identifikacijski lik za sve patnike i ožalošćene, jednom riječju: Majka boli i patnje! Na genijalan način izrazio je to slavni Michelangelo. I samo je to svoje djelo iz mladih dana ‘signirao’, stavio svoj potpis. To je njegov mladenački rukopis, Pietà.
Marijinu bol obuhvaćaju i sva ona otuđenja koja je doživjela i od vlastitoga Sina. Već na putu u Hram kao dvanaestogodišnjak on se odvaja od obitelji, na svadbi u Kani on je odbija, ali ipak čini čudo, a potom za javnoga djelovanja imamo redovito napeti odnos Isusa s rodbinom. Njemu je do Božje volje, a ne do rodbine, prijatelja ili klanske pripadnosti. Pa ipak Marija se ne da smesti, ona ostaje pri onome što je kazala anđelu: “Neka mi bude po tvojoj riječi!” (Lk 1,38), i na svadbi: “Što vam god rekne, učinite!” (Iv 2,5).
Marija nam u svojoj boli nudi mogućnost poistovjećivanja, u njezinim bolima imaju svoje mjesto sve naše patnje i boli. Tu možemo smjestiti sve svoje žalosti i razočaranja jer i naše duše probadaju toliki mačevi nerazumijevanja. I i smo tuđinci ovdje kao i Marija u Egiptu, i mi se osjećamo stranci, nezaštićeni, bezimeni, odbačeni, gurnuti u stranu, toliko puta smo i mi u koži i bjegunca i azilanta koji traži utočište. Pa rat je na ovim prostorima nedavno završio, a još su mnogi daleko od svojih domova. Marija može pomoći da iziđemo iz svih tih nevolja svagdana.
I nama se često događa kao i Mariji u krugu vlastite obitelji, neshvaćenost i odbačenost, a i na križnom smo putu nerijetko, promatramo kako nam najbliži moraju trpjeti nesnošljive boli ili bolesti, a stojimo pred tim nemoćni – nemoćni pred neminovnošću smrti, upravo kao i Marija na Kalvariji. I Marija ondje na križu pokapa sve svoje nade i očekivanja.
“Rascviljena Majka staše, pokraj križa uzdisaše!” – ili pak: “Stala plačuć tužna Mati, gledala je kako pati”, ili pak: „Stala Majka pod raspelom, pod raspetim Sinka tijelom”, sve su to prepjevi onoga veličanstvenog himna “Stabat Mater dolorosa” franjevca Jacopone Todija iz 13. stoljeća. Više od četrdeset svjetskih znanih i znamenitih skladatelja pokušalo je taj himan uglazbiti, himan nenadmašan u svojoj ljepoti, izražajnosti, dojmljivosti.
Obljubljena je u našem narodu Žalosna Gospa jer naša povijest bijaše povijest trajnoga Getsemanija i Kalvarije; i upravo su u Mariji nalazile naše majke, bake, prabake, naše vjernice snagu i utjehu za svoje patnje i križne putove. Ljubav se uvijek očituje snažnijom od bilo koje druge sile.
Svi bismo mi na kraju svoga života htjeli biti od Marije prihvaćeni, obujmljeni, htjeli bismo da nas ona prihvati. To je i razlog zašto tako rado molimo krunicu, zašto molimo najčešće molitvu Zdravomarijo. I svaki put morali bismo biti svjesni kako izgovaramo: “Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grješnike sada i na času smrti naše. Amen”
