Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 1, 29-34
Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu pa reče:
»Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! To je onaj o kojem rekoh: Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom jer bijaše prije mene! Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu.«
I posvjedoči Ivan: »Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu. Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: ’Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.’ I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji.«
Minuli su veliki blagdani. Toliko smo toga čuli o Isusu. Trebali bismo se iskreno zapitati: znamo li sada nešto više o Isusu? Razumijemo li ga sada bolje?
Na pitanje tko je Isus u ovom se tekstu što ga čusmo nedvosmisleno odgovara: On je Sin Božji! Ali tu nije kraj stvari. Postavlja novo pitanje: Znamo li tko je Bog? Mišljenja se o tome jako razlikuju. Teolozi nude jedne odgovore, filozofi druge, prirodoznanstvenici treće odgovore o tome tko je i što je Bog i ima li ga uopće. A ima ih koji pod pojmom „Bog“ jednostavno ništa ne misle. Jedino na što se možemo osloniti jest iskustvo onih koji svjedoče da ih je Bog zahvatio, da su se s njime susreli u životu. I koji će potvrditi kako je to nešto najljepše, najdragocjenije što je njihovu životu dalo smisao i preoblikovalo ga. Stoga ni Isus u svojim nastupima nije govorio teoretski, nego je govorio iz praktičnoga života o kraljevstvu Božjem. U slikama.
Ivanovo djelo i poslanje pred-govor su u konačnoj drami koja se odvija na pozornici svijeta u liku Isusa Krista. U Bibliji tako redovito biva. Prije nego se pokaže konačni akter, pojavljuje se na pozornici glasnik, vjesnik, neki ‘angelos’, katkad pravi anđeo, koji predstavlja publici glavni lik cijele priče. On je nešto kao najavljivač prije utakmice ili nastupa neke zvijezde.
Ivan dolazi iz pustinje. Rođak je Isusov, prema Lukinu Evanđelju. Osjetio ga je u majčinoj utrobi. Osjetio je Božju blizinu i zahvat. A pogotovo život u pustinji naučio ga je što znači susresti se s Bogom živim. I sad na Jordanu osjeća, to je taj koga Bog šalje. To je taj koji krsti Duhom Svetim i ognjem.
U potonjim činima te drame nema taj glasnik nikakvu ulogu. On djeluje iz pozadine, ali u sebi nosi bitno značenje. Nije riječ o njemu, makar on prvi nastupa i svojim nastupom zna isprovocirati, izazvati nesporazume. On predstavlja publici pravu osobu, daje svoje svjedočanstvo pred ljudima; tko je taj Isus, jedan od nas, dotad neprepoznat, nezamijećen i nezamjetljiv. Publika treba da zna o kome je riječ, on otkriva tajnu te osobe, da bi zatim netragom nestao s pozornice.
Potrebno je ukloniti sve zaprjeke, sav onaj arsenal božanstava, idola, poravnati sve putove i staze, da bi čovjek bio dostojan stati pred ovog koji dolazi oduzeti grijeh svijeta. Ivan navodi ‘grijeh’ u jednini koji Jaganjac odnosi. Na Jaganjca se koncentrira i sručuje sav grijeh svijeta. Taj grijeh je prema evanđelistu poglavito nevjera, smrtonosna zatvorenost čovjeka pred Bogom. Spas koji donosi ima univerzalno značenje baš kao što je i grijeh sveopći.
Jaganjac u svojoj osobi donosi obrat, mijenja situaciju čovjeka i svih ljudi za sva vremena. Prema evanđelistu Isus je donositelj spasenja cijelom svijetu u svojoj osobi, svojoj smrti i uskrsnuću, a deklarirana zadaća Preteče jest priznati ga takvim pred cijelim Izraelom. Potrebno je uočiti finu razliku između ‘Izraela’ i ‘Židova’ u Ivanovu evanđelju: pod Izraelom se misli na vjerni i Isusu otvoreni dio naroda, pozitivne snage u narodu, dok je Isus u stalnom sukobu sa ‘Židovima’.
U Ivanovu evanđelju Krstitelj ima ulogu autentičnog svjedoka za Krista što bi trebalo potaknuti sve ostale na isti korak priznanja Isusova mesijanstva. Ivan se cijelim svojim bićem hvatao u koštac s nevjerom svog naroda, svojom pokorničkom egzistencijom, molitvom i postom smjerao prema dolazećem i bio živa poruka. Svakome tko mu je dolazio s molbom za krštenje navješćivao je Božje praštanje.
I sad najednom, Duh mu otkriva kako je pred njim onaj tko će s grijehom svijeta zanavijek raskrstiti. Isus zaokružuje u svojoj osobi tu zlosretnu povijest grijeha, opterećenost zlom. Treba se samo prenijeti u Krstiteljevu kožu i srce te premjeriti blaženstvo koje osjeća: Spasitelj je tu. Jer ono što je Ivan činio vodom, kao obećanje oproštenja grijeha, čini ovaj svojim životom, oboružan Duhom Svetim.
Jaganjac je sposoban istinski u Duhu krštavati, podarivati oproštenje, podizati na život, posvećivati grešnike, pale uzdizati te iz grješne mase stvarati Božju zajednicu. U Duhu ima sposobnost odnositi grijeh svijeta. Zacijelo pojam Jaganjac smjera na pashalno janje, na križ. Isusov dolazak na svijet vodi nužno u sukob, krizu. Krizu u dvostrukom smislu riječi, kao razlučbu, odluku i sud. Po prvi put stupa Isus na scenu, ta velika Nepoznanica i Ivan ga predstavlja kao Otkupitelja svijeta. Pisac navodi kako bijaše ‘dan’, jer Mesija radi danju, dok je ‘noć’ vrijeme izdajnika i demona.
Kad Ivan predstavlja Isusa kao ‘Jaganjca koji oduzima grijeh svijeta’, slušateljstvo razumije o kome i čemu je riječ. Godišnje podsjećanje na izlazak iz Egipta, pashalno janje, ‘slugu Jahvina’: sve im je zorno pred očima, proroštva postaju očita, ozbiljena. Isus stoji tu, rješenje je poznato, nepoznanice više nema.
Kako danas stoje Isusove akcije odn. dionice na pozornici ovog svijeta? Svijet bi imao odgovor, kad bi prihvatio Isusa i započeo s njime. Ali, ni danas ne manjka raznih mesija. Mnogi vide samo crno, mnogima se crnje piše. Grijeh i krivnja postaju kozmički, nasilje beskrajno. Nemoć svjetskih ureda i organizacija je bjelodana. Vidimo kako UN na ovim prostorima, a i na cijelom svijetu ne mogu ništa spram sila zla koje postaju sve moćnije.
Gdje je rješenje? U novcu, bogatstvu, revolucijama, socijalističkoj ili inima? Jedno je jasno: Svijet ne može nastaviti ovim smjerom i tempom. Bog ga je drukčije zamislio. Promjene svijeta nema bez promjene i obraćenja čovjeka-pojedinca. To bi značilo liječiti simptome, a ne korijen bolesti. Stoga je potrebno uhvatiti se trula korijena u vlastitu srcu, koje uvijek samo druge optužuje. Ma koliko pojedinci u revolucijama i nakon njih ispisivali na svoje stjegove velikim slovima ‘sloboda’, ‘mir’, ‘jednakost’, kad pobijede, dolazi do novih logora, odmazda, neslobode, jeze. Stoga je pitanje: Tko može izliječiti čovjekove korijene? Samo Onaj koji oduzima grijeh svijeta.
Možda je uputno prisjetiti se ovdje čuvene slike M. Grünewalda u crkvi u Isenheimu. Raspeti na križu, a pod križem prizor s Golgote. U njihovu je društvu i Krstitelj. Dok su drugi likovi shrvani bolju, patnjom, Ivan stoji uspravno, lica okrenuta prema promatraču te dugim i velikim kažiprstom upire na Raspetoga. Kao da nam poručuje: “Gle, to je taj Jaganjac”. To je rješenje svih svjetskih zagonetki. Ivanova se sva egzistencija stapa i prerasta u taj prst, njegovo je poslanje biti pokazatelj na Isusa.
Tu bi Ivanovu ulogu trebali danas preuzeti autentični kršćani, oni koji su pošli za Gospodinom. Koji su ga izabrali za uzor. Na pragu smo nove ere, novog adventa, od nas zavisi hoće li ljudi uprijeti pogled na Raspetoga ili će ga previdjeti. Stoga se kao nikad traži od nas jasno i zorno svjedočanstvo života. Pozvani smo biti svjedocima novoga, preobrazbe. Na našim bi se životima moralo odraziti gdje je pravo rješenje za svijet.
Da bi čovjek bio vjerodostojan, mora na svome tijelu osjetiti patnju svijeta. Solidarizirati se. Nositi na sebi grijeh, pomoći svom Gospodinu nositi terete svijeta. Ljudi će uvijek trčati za onima koji im obećaju raj zemaljski. Na vjernicima je obveza i teret biti svjedocima ove veće istine, veće ljubavi, svjedocima ovoga za koga je Pilat rekao: “Evo čovjeka”.
To je samo logični posljedak onoga Ivanova: “Evo Jaganjca Božjeg”. Živimo u apokaliptičnim vremenima. A knjiga Otkrivenja opisuje Zmaja kako progoni sljedbenike Janjeta na Zemlji, dok istodobno baca pogled u nebeski scenarij, gdje taj isti Jaganjac otvara pečate povijesti. On ima ključeve života i smrti, ključeve smisla. Ivan svoje svjedočenje o Isusu završava priznanjem i vjerovanjem: „JA SAM TO VIDIO: ON JEST SIN BOŽJI!“
On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem – svjedoči Ivan za Isusa. Gore smo govorili kako nam trebaju ne učenjaci ni teolozi, nego iskusnici, vjernici koji su iskusili tko je i što je Isus u njihovu životu. Vrijedi navesti primjer francuskoga genijalnoga matematičara, fizičara, filozofa te njegovo iskustvo Boga. Bilo je toliko snažno da ga nije mogao nikada zaboraviti. Bila je to njegova najdragocjenija životna spoznaja koju je na pergameni ušio u svoju odjeću. A sve počinje riječima: „Oganj! Sigurnost, radost, suze radosnice. Ne bog filozofa. Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev! Bog Isusa Krista kako ga uči Evanđelje“… itd. On je izvan sebe. Od tada se promijenio njegov život, znao je više o Bogu. U njemu je gorjela vatra, energija, oganj, moć koja mu je bila prije strana. Nema više dokazivanja ni razmišljanja. Sumnje su otklonjene, dvojbe isključene. Susreo se sa živim Bogom.
Tako je nekako moralo biti i s apostolima koji su se susreli s Isusom. Bili su fascinirani, opčinjeni onim što je Isus rekao, kako je rekao, kako je na njih djelovao. Dogodilo se nešto životno, egzistencijalno. Tako bismo mogli reći i za preminuloga papu Benedikta koji nam je ostavio svjedočanstvo vjere u vremenu pomutnje i nevjere. U svome troknjižju o Isusu Kristu. Na početku smo pitali, tko je Isus? Možemo to shvatiti samo ako uronimo u njegovo magnetno polje, njegovo zračenje, ako postanemo drugi ljudi, ako nas on zahvati i promijeni. Ne će to učiniti teološka promišljanja, nego suočavanje sa samim sobom i Isusom ispred sebe.
To nam je pomoć i utjeha u životnim traganjima, a ujedno i odgovor izazovima sadašnjeg trenutka. Jer apokaliptična vremena su uvijek bila vremena odluke.
