Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 7,18b-23
Ivan dozva dvojicu svojih učenika i posla ih Gospodinu da ga pitaju: »Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?« Došavši k njemu, rekoše ti ljudi: »Ivan Krstitelj posla nas k tebi da pitamo: ‘Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?’«
Upravo je u taj čas Isus ozdravio mnoge od bolesti, muka i zlih duhova i mnoge je slijepe podario vidom. Tada im odgovori: »Pođite i javite Ivanu što ste vidjeli i čuli: Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje. I blago onom tko se ne sablazni o mene.«
Predočimo si prizor koji ne može biti tragičniji. Čovjek koji se cijelim bićem zalagao za Božje djelo u svijetu, koji je gorljivim, vatrenim riječima naviještao dolazak Mesije, nalazi se u tamnici iz koje mu nema više spasa, iščekuje samo trenutak smaknuća. Htio bi znati je li istina ono za što se iz petnih žila svoga bića zalagao? Ništa drugo nije htio u svome životu nego biti preteča Mesijin, pripravljati mu putove, prijeteći svojim sudobnicima Božjim sudom, pozivljući na obraćenje. Naviještao je obraćenje, jer Mesija je tu, na pragu, kad on dođe, on će ognjem i Duhom krštavati, ne samo vodom kao on. Govorio je o gumnu i vijači, govorio o panju i sjekiri. Taj će Mesija spaliti pljevu u ognju neugasivu. I sad čuje kako je nastupio prorok iz Nazareta, snažan na djelu, nešto kao neki novi Ilija. I nameće mu se misao: Nije li možda to taj obećani, očekivani Mesija? Htio bi se uvjeriti, osvjedočiti, i zato dozivlje k sebi dvojicu svojih učenika i šalje ih k Gospodinu s izravnim upitom: “Jesi li ti pravi, Isuse?”
Knjige i knjižnice su napisane kao odgovor na Ivanov upit iz tamnice, je li Isus konačni, pravi Mesija, Božji Pomazanik ili nije. Možemo dokazivati kako se sve slijeva i uvire u Isusovu osobu, sva obećanja i iščekivanja, pa ipak je kroz cijelu potonju povijest bilo mnoštvo onih koji su sebi svojatali mesijanske vjerodajnice.
Jedan bezbožni Nietzsche za sebe reče kako je on sunce koje će još stoljećima nakon njegove smrti osvjetljavati zemlju. I tako redom, pojedinci su za sebe tražili mesijanska, spasiteljska priznanja. Suvremena pozornica prepuna je kojekakvih gurua, božanskih prosvjetitelja, asketa, jogina, učitelja kontemplacije, donositelja objave i sl., koji od svojih traže apsolutni posluh, podložnost, nastupaju s božanskim autoritetom, svoju mudrost prodaju za skupe novce. I ljudi hrle k njima, u indijske ashrame, čak i vrhunski intelektualci idu jednome Sai-Babi. Koji je bio, nestao, i ostao obični smrtnik.
U minulom stoljeću bijasmo suočeni s totalitarnom, protubožnom komunističkom, u biti mesijanskom idejom i ideologijom, koja je obećavala mir, pravdu, spas, život, samo bez Boga. Raspala se i urušila u sebe. Spram te komunističke ishlapjele ideje pronaći ćemo u izlozima naših knjižara, ali i u oglasnicima naših novina i magazina bezbroj suvremenih mesijanskih obećanja.
Čovjekov duh je nemiran, neistraživ, teži za dubljim, širim i većim spoznajama. Zato je danas pred nama kršćanima i našom vjerom imperativ suočavanja s ponudama s Istoka, Indije, Kine, Tibeta, prastarih ezoterijskih praksa, okultizma, spiritizma, šamanizma, tzv. New-Age pokreta, suvremene gnoze, bezbrojnih lažnih proroka. Svaki od tih suvremenih pokreta nudi stanoviti oblik spasenja, otkupljenja, sreće, smisla. Zato je pred kršćanstvom veliki upitnik glede vlastitog identiteta, jer su golemi prigovori upravo kršćanskoj teoriji i praksi, kako su povijesno zakazali. Opetovano se nameće problematika vjere i religije, žive ukorijenjenosti Isusa Krista u naš život i predanih istina, sadržanih u knjigama.
Na Ivanov upit iz tamnice ne odgovara Isus izravno. Ivan, bezuvjetan u svojim riječima, nepokolebljiv u nastupu, stamen u načelima, besprijekoran u životu, vjerodostojan svakim svojim pokretom, uvjerljiv do te mjere da su se k njemu na Jordan slijevala mnoštva, čeka skončanje u tamnici. Nije se strašio moćnika ovog svijeta, pred kraljevima je zastupao Boga, i zato sad gleda smrti u oči. Čeka kad će Mesija položiti sjekiru na panj, kad će pljevu sažgati a žito pohraniti u svoje žitnice, kad će se početi ostvarivati ono o čemu je sam zborio. Da se možda nije prevario? Zašto pušta Bog da ovako dugo na njega i njegov zahvat čekamo?
U svome odgovoru Ivanu Isus ne govori ni riječi o sebi, već smjera na svoja djela, znakove i čudesa koja čini i u kojima se jasno očituje Božje djelovanje. Jedino na što ih Isus poziva jest da otvore oči, uši, svoje biće, te da prenesu Ivanu svoje vlastito iskustvo, a ne Isusovo svjedočanstvo. Neka se ispitaju i zapitaju je li od Boga ono što svojim očima vide, na vlastite uši čuju, svojim rukama pipaju? Je li to spas koji se od Boga očekuje. Potrebno je samo otvoriti Izaiju 35, podsjetiti se na te riječi i zaključiti kako Bog dolazi dodirnuti i odnijeti svaku nevolju i bijedu, te podariti svoj spas. Ivan sam mora odlučiti i stoga Isus domeće riječ o mogućnosti spoticaja o njegovu osobu i riječ.
Zatim se Isus obraća slušateljstvu. Njima mora biti jasno s kime su se to suočili na Jordanu. Ne bijaše Ivanov nastup nešto za radoznale, egzotične pojedince, pomodare, ljude željne iznenađenja ili senzacija, već ono bijaše Božji zov na Ivanova usta. Potrebno je svesrdno prihvatiti Ivana i Ivanovo krštenje kao nužni predgovor ovomu što slijedi u Isusu.
Isus jasno poručuje Ivanu u tamnici kako se siromasima naviješta Radosna vijest. Jesi li ti pravi ili da čekamo drugoga? Pitanje se ponavlja kroz cijelu povijest. Židovi ne mogu prihvatiti Isusa kao Mesiju. Jednako ne mogu vjerovati budisti ili hinduisti pa ni muslimani u božanskog Otkupitelja, Božjeg Sina.
On jest – tako vele – savršeni čovjek, prorok koji je svojom snagom činio čudesa, liječio, pomagao siromasima i slabima, ali nije božanskog podrijetla. Na Jakovljevu zdencu govorit će Isus Samarijanki o izvorima vode koje struje u vječni život, govorit će o klanjateljima u Duhu i istini, govorit će o vodi koja taži žeđ da čovjek ne žeđa vječno. Bez te vode, živodajne i životvorne, koju pruža Isus i samo on, ostaje i ostat će u čovjeku i čovječanstvu neutaživa žeđ, žarka žudnja koju nikakve zemaljske ponude ne mogu smiriti.
Postoji i postojat će u čovjeku čežnja za vječnim, neprolaznim, besmrtnim, onim što nadilazi čisto zemaljsko. Tko želi utažiti svoju žudnju za Bogom u ovom prolaznom svijetu, stvorit će sebi rukotvorene bogove i za njima će sve nesmiljenije pružati ruke.
Postat će ovisnik raznih opijata, pripadnik kojekakvih sljedbi, u ponudi zamamnih, koje tobože pružaju novu orijentaciju, a sa sobom povlače gubitak osobnosti, smisao za zbilju, zajedništvo i sl. Postat će ovisnici kojekakvih gurua, lažnih autoriteta, kojima se izručuje vlastita sloboda. Tko se odvrati od Boga, od Isusa Krista, stvorit će svoj vlastiti panteon bogova i božanstava i na kraju će svršiti u ništavilu.
“Jesi li ti pravi, Isuse?”, pitamo se svednevice, glede Isusa Krista. Kakav je odgovor u našem životu. Može glasiti samo Petrovim riječima: “Gospodine, komu ćemo otići? Ti imaš riječi vječnog života. Mi vjerujući spoznajemo i znamo: ti si Sin Božji, Svetac Božji” (Iv 6,69), ili s Tomom: “Gospodin moj i Bog moj” (Iv 20,28).
