Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mk 8, 11-13
Istupiše farizeji i počeše raspravljati s Isusom. Iskušavajući ga, zatraže od njega znak s neba. On uzdahnu iz sve duše i reče: »Zašto ovaj naraštaj traži znak? Zaista, kažem vam, ovome se naraštaju neće dati znak.« Tada ih ostavi, ponovno uđe u lađu pa otiđe prijeko.
Ni sami učenici još ne shvaćaju tajnu i poslanje Isusove osobe. I njihovo je srce, unatoč tolikim znakovima i čudesima koja je Isus među njima i s njima činio, još uvijek zatamnjeno i zastrto nevjerom. Pogotovo nas ne iznenađuje nevjera farizeja. Oni ne traže ‘čudo’, nego neki znak na nebu ili s neba, neku neobičnu prirodnu pojavu kojom bi se Isus među njima ovjerovio kao konačni Božji poslanik, kao onaj za što se izdaje ili čime se pravi pred javnošću. Ne traže pak oni znak da bi Isusu vjerovali, nego da bi ga, kako se veli, ‘iskušali’.
Naravno, u sebi vjeruju kako Isus ne će položiti tu kušnju, taj test, ‘ispit’. Sami je zahtjev po sebi besmislen, jer nikada nije nikakav znak nikoga vodio prema vjeri. Vjera nije egzaktna, empirijska sigurnost, životni aksiom, nego je ona u bitnome povjerenje osobi. Vjerujem osobi, ne znaku! Ona je poput lađe u koju čovjek mora kročiti zajedno s Isusom kako bi prešao na drugu obalu. Poziv na pokoru i obraćenje ima trajnu vrijednost, on po sebi ostaje za sve ljude i vremena. Zaokret. Treba vjerovati, a vjera je uvijek iskorak iz uhodanoga.
Nepomirljivost stajališta – Isusa i farizeja
U ovome traženju znaka po prvi put izbija otvoreno neprijateljstvo između Isusa i farizeja; ono što je negdje u podsvijesti tinjalo. Oblaci su se zgušnjavali, trenje je trajno prisutno i iz njih je morala sijevnuti munja, udariti grom. Sve sada izbija na površinu. I onda upozorenje s Isusove strane učenicima: Čuvajte se farizeja, farizejskog kvasca, čuvajte se toga otrova koji truje sve oko sebe. Kao što kvasac zahvaća cijelo tijesto i iznutra ga prožima, i prema sebi ga oblikuje, tako je i farizejsko ponašanje nešto kao ‘kvasac’ koji se širi, truje, prodire u sve pore života i društva. Od njega traže nešto što bi nedvojbeno, bez ikakva prizvuka laži, jamčilo kako on ima božanske ovlasti.
Farizeji su Isusovim nastupom krajnje uznemireni. Ima on uspjeha kod običnih ljudi, kod maloga čovjeka, i tu leži opasnost po njih. Oni s Isusovim pojavom gube svoju bazu. Isus im nastupa i djeluje opasno, odudara od njih, ne ide Bogu njihovim putem, nego naviješta nekakva bliskoga, drukčijega Boga koji se svakome smiluje, koji ljubi, poziva i prašta. Pa čak i grješnike i one koji ne opslužuju u sitnice i tančine Mojsijev Zakon. Ne drži se ovaj Isus predaja starih, krši subotu, opasan je kao heretik, zašao je taj Nazarećanin Isus s pravoga puta i zavodi ljude.
Isusovi postupci – veliki upitnik našoj praksi
Isus svojim postupcima neizravno stavlja pod znak pitanja sve njihovo, sve njihove svete predaje, sve što čine; on im je krajnje subjektivan i svojeglav, ničim se nije legitimirao. Da, to što on govori, ide i sjeda u čovjekovo srce, lijepe su to riječi, ali to još nije dovoljan znak da bi bilo i ispravno i pravovjerno. Isus ispada posvema iz njihovih gabarita i okvira, gotovo se nikada ne poziva niti navodi Pismo, ravnodušan je prema mišljenju rabina, ni s jednim se od njih ne savjetuje niti mu to treba. Ni njih uopće ne pita za bilo kakav teološki savjet. S njime se ne da teološki raspravljati. Što im u tim okolnostima i takvu stanju preostaje? Zahtijevati od njega bjelodan, nedvosmisleno jasan znak. Sad kad više ne vrijede riječi, trebaju govoriti ‘činjenice’, znak s neba, kao završna legitimacija, ovjerovljenje.
Smisao traženja čudesa jest u Isusovu ovjerovljenju. Svede li s neba nekakav kozmički znak, oni će mu, navodno, povjerovati. Nastupi li kao konačni vođa, pučki tribun i osloboditelj koji oslobađa Izraela od stranaca, onda je pravi. Isus odgovara u ‘Amen’-obliku. Zaista, kažem vam! Na drugom će mjestu Isus govoriti o znaku proroka Jone ili pak o kraljici Juga.
Ovo traženje znaka slično je đavolskoj kušnji u pustinji, nakon što je Isus četrdeset dana propostio. Pristupa napasnik i traži od njega znak. Dakle, i ovdje gotovo dijabolička, zaplotnjačka kušnja Božjega Sina. Ovdje doduše nije riječ o čudu koje bi Isus učinio na zahtjev Napasnika, nego znak od samoga Boga, kako bi se očitovao svima kao Božji poslanik.
Isusov uzdah – duboka molitva
Isus duboko uzdahnu! Taj je uzdah molitveni vapaj, što ćemo pronaći i na drugim mjestima (usp. 1,41; 3,5; 7,34). Taj duboki uzdah imali smo i neki dan, kad je Isus izliječio gluhonijemu osobu, prije nego je rekao „Effatha“! To je duboka molitva, uzdah prema Nebu! Traženje znaka očituje njihovu tvrdokornu duboku nevjeru. Sami su krivci svoga stanja. Drugi dio odgovora koji započinje s ‘Amen’ dade se protumačiti kao sud nad njima. Božja pojava niti dolazak ne događa se niti se odvija u apokaliptičkom ozračju kakvo bi htjeli farizeji, nego u trijeznom svagdanu, u Isusovoj osobi, u konkretnom povijesnom surječju, u događanju i procesu koji traži od čovjeka obraćenje i vjeru. I samo se u vjeri i povjerenju Isus otvara. Isus se objavljuje onima koji mu vjeruju, mnoštvima on ostaje neprepoznat.
Zgodu ćemo pronaći i kod Mateja i u Luke. Ondje Isus govori o zlom i preljubničkom naraštaju, nevjerničkom i otpadničkom. Njihovo je traženje znaka izričaj slijepe nevjere, zaslijepljenosti, otpora prema Isusu. Oni traže znak, a zapravo su se davno već odlučili protiv Isusa. Tražit će od njega znak i kad bude na križu, da s njega siđe. Tolika su Isusova čudesa promašila svoj cilj. Promašit će uvijek cilj, zatvori li se čovjek iznutra. Uvijek će čovjek zatvoren unutra, u srcu, tražiti znakove, pronalazit će stotine isprika i prigovora da nekomu ili nečemu ne (po)vjeruje.
Nova slika Boga i čovjeka
Isus daje čovjeku slobodu odluke. Ne, ne želi siliti nikoga vidljivim znakom da dadne svoj pristanak. Bog poštuje čovjekovu slobodu, daje mu mogućnost da sa svoje strane kaže svoj ‘ne’ ili ‘da’. Neka ‘super-stvar’ prema onome uzorku što ga ponudi Sotona u pustinji Isusu možda bi ljude bacilo na koljena, ali ne pred Sinom Čovječjim, nego pred Sotonom (usp. Mt 4,9). Uskrata znaka – kao sud za nevjernike – ostaje za vjernike trajno upozorenje da se ne zaputimo krivim smjerom i putem.
Živjeti kao Isus znači živjeti s posve novom slikom Boga i čovjeka. To će reći, kako je ubuduće nemoguće živjeti bez Boga, lijepoga, dobroga, bez Božje dobrote i ljubavi. Bog je sadržaj svega, on je život, pojam života i sreće, pojam punine radosti. Isus je svime ispao iz okvira i kategorija svoga vremena i zato je morao onako nasilno sići s pozornice. Dirnuo je u žilu kucavicu svoga vremena, društva, religije. To mu neprijatelji nisu mogli oprostiti.
Katekizam Katoličke Crkve o čudesima
A o vjeri i znakovima veli Katekizam Katoličke Crkve: „Razlog da vjerujemo nije u tome što se objavljene istine čine istinite i razumljive u svjetlu našega naravnoga razuma. Mi vjerujemo ‘zbog autoriteta samoga Boga objavitelja, koji ne može prevariti niti prevaren biti’. ‘Ipak, da bi poslušnost naše vjere bila u skladu s razumom, htio je Bog da se unutarnjim pomoćima Duha Svetoga pridruže također i vanjski dokazi njegove Objave’. Tako su čudesa Kristova i svetih, proroštva, širenje i svetost Crkve, njezina plodnost i trajnost ‘najsigurniji znaci božanske Objave, prilagođeni spoznaji svih’, ‘razlozi vjerodostojnosti’ koji pokazuju da pristanak na vjerovanje nije ‘nipošto slijepi pokret duha’ (I. vatikanski sabor).
Vjera je sigurna, sigurnija od svake ljudske spoznaje, jer se temelji na samoj Riječi Boga, koji ne može lagati. Doduše, objavljene istine mogu se ljudskom razumu i iskustvu činiti nejasnima, ali ‘sigurnost koju daje božansko svjetlo veća je od sigurnosti što je daje svjetlo naravnoga razuma’ (Sv. Toma Akvinski). ‘Deset tisuća poteškoća ne tvore ni jednu jedinu sumnju’ (Bl. Kard. Newman). Vjera traži razumijevanje (sv. Anzelm). Tko stvarno vjeruje traži da bolje upozna onoga u koga vjeruje i da bolje shvati ono što je on objavio. A prodornija će spoznaja opet izazvati veću vjeru, sve žarču ljubavlju. Milost vjere otvara ‘oči srca’ (Ef 1,18)… Tako po riječi sv. Augustina: ‘Vjerujem da razumijem, i razumijem da bolje vjerujem’“ (br. 156-158).
