Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 5, 13-19
»Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze.«
»Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.«
Kršćanski zakon usavršenje Mojsijeva»Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude. Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom.«
Blagdan je svetoga Bonaventure, svijetloga lika iz 13. stoljeća. Jedan od najljepših izdanaka na velikom franjevačkom stablu, sv. Bonaventura, prozvan također drugim utemeljiteljem Franjevačkog reda, veliki teolog i mistik, zaljubljenik u Krista i Franju. Njime su se bavili kroz potonja stoljeća mnogi teolozi. U novije doba veliki Romano Guardini, koji je napisao doktorsku disertaciju, ali i habilitacijski rad upravo na Bonaventuri, te Joseph Ratzinger, koji je pisao svoj habilitacijski rad da bi bio promaknut u sveučilišnog profesora upravo na Bonaventuri.
Napisao je Bonaventura mnoštvo spisa, što većih i što manjih. Njegovi su mali spisi istinski biseri duhovne literature, pjesnički, prepuni snažnog iskustva Boga, zanosni. Serafski Doktor – Doctor Seraphicus, kako su ga nazvali u Crkvi, i danas može biti za nas nadahnuće kako se duhom zaputiti do Boga, kako prigrliti Drvo života ili pak biti nakalemljen na Mistični trs.
“Gdje je tvoja knjižnica?” pitao je sv. Toma Akvinski učenoga franjevca Giovannia di Fidanzu, zvanoga Bonaventura. Ovaj je odgrnuo zastor. Toma se začudio jer je namjesto bogate zbirke knjiga, bijaše to u doba kad još nije bilo tiskara, ugledao raspetoga Spasitelja te je shvatio: Pravu mudrost i znanje te vodstvo u životu pruža samo raspeti Krist!
Bonaventura se rodio oko god. 1221.u blizini Viterba. “O buona ventura!” – “Sretna li proviđenja!” navodno je rekao teško bolesni sv. Franjo Asiški kad je vidio malog dječaka koji je bio također teško bolestan kao dječak, te je ozdravio na zagovor svetoga Franje. Tako je dobio i ime Bonaventura.
Sv. Toma Akvinski prozvan je “Doctor Angelicus”, dok je Bonaventura nazvan “Doctor Seraphicus”. Svaki se od njih, na sebi svojstven način, trudio kako učiniti plodnom staru grčku filozofiju u kršćanskim protegama, za kršćansku teologiju. Obojica su pedesetih godina trinaestog stoljeća poučavali teološke znanosti na tada čuvenom Pariškom sveučilištu.
Za razliku od Tome Bonaventura je tražio za Sveto pismo apsolutni autoritet. Pismo je “vrt u kome nalazimo hranu korisnu za život” i trajno je upozoravao glede razvodnjavanja i krivotvorenja Evanđelja. Uviđao je kako se Kristova poruka razvodnjava s pomoću filozofije. Činilo mu se da od vina postaje voda. Dogodi li se to, onda bi to bilo najlošije čudo!
Znamo naime kako je Gospodin Isus pretvorio vodu u vinu, a ne obrnuto. Uzgorito i oholo znanje čini čovjeka rastresenim. Znanje ne otkupljuje. Ono zarobljuje i zbunjuje dušu tražitelja. Stoga je Bonaventura odvraćao od studija Aristotelove Metafizike makar je veoma cijenio njegove etičke spise, Nikomahovu etiku. Ne mora vjera preuzimati razum, nego razum treba biti prosvijetljen kršćanskom vjerom, ‘lumen naturale’ treba se dati voditi ‘Lumen Christi’, svjetlom Kristovim.
Bonaventurini spisi sadržavaju značajke mistične spiritualnosti, poglavito pak njegov spis nastao god. 1259. na La Verni, mjestu gdje je Franji Gospodin utisnuo svoje rane, “Put duha k Bogu”. Čovjekovu dušu zanosi blaženi nemir dok promatra nebeske zbiljnosti. Čovjekov se duh treba kloniti svjetskih zavođenja askezom i istinskom poniznošću.
Podmukli su oni moćni sufleri, šaptači koji smatraju kako je samo prividni duhovni život dostatan. Bog ne gleda na ono što je vrijedno pred svijetom, ne mjeri Bog prema plemenitosti podrijetla, družini vremena, prema velikom broju dobrih djela, nego prema većem žaru i snažnijoj ljubavi pobožnoga duha, ispunjena dubokom željom za Kristom.
“Kad ćemo te vidjeti, kadli pronaći, kad ćemo se pred tvojim licem pojaviti? Dosada je radovati se bez tebe, a blaženstvo je radovati se s tobom, kao i plakati s tobom. Sve što je tebi protivno, nama je teret, a sve što ti se sviđa naša neugasiva čežnja”. Molitelj stupa svjestan svoje nedostojnosti uspravna srca putem ljubavi, ispunjen pouzdanjem u spasiteljsko smilovanje Boga koji podaruje poniznoj vjernoj duši vječni spas.
U uvodniku svoga spisa veli Bonaventura kako poziva štioca na žarku molitvu po Kristu raspetome, kako ne bi mislio “da je dostatno čitanje bez nutarnjeg pomazanja, umovanje bez pobožnosti, istraživanje bez divljenja, pažljivo motrenje bez radosti, radinost bez poštovanja, znanje bez ljubavi, darovitost bez poniznosti, studij bez Božje milosti, prodornost uma bez božanski nadahnute mudrosti”.
Moli također čitaoca da se “više cijeni nakana pisca nego samo djelo, više smisao riječi nego upotrijebljen izraz, više istina nego ljepota govora, više poticanje osjetila nego izobrazba uma”.
I na kraju, napustivši sve i slobodan od svega, uzdignut nad sebe i nad sve stvari, s neograničenim i potpunim zanosom svoje čiste duše uzlazit ćemo u nadbitni sjaj božanskih tmina.
“A ako tražiš kako se to može dogoditi, pitaj milost, ne nauku, želju, ne razum, vapaj molitve, ne napor učenja, zaručnika, ne učitelja, Boga, ne čovjeka, tamu ne jasnoću, pitaj ne svjetlost, nego vatru koja potpuno raspaljuje i izvanrednim unutarnjim pomazanjima i najžarčim osjećajima prenosi se u Boga. Taj je oganj Bog, njegovo “ognjište je Jeruzalem”, a Krist ga je zapalio žarom svoje plamteće muke”.
