Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 1, 39-56
U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa:
»Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«
Tada Marija reče:
»Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.«
Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.
Dana 1. studenoga 1950. papa Pio XII. u svečanom je obliku proglasio dogmom što je stoljećima sazrijevalo u svijesti kršćanskoga vjerovanja, oslikavano u ikonografiji, umjetnosti Istočne i Zapadne Crkve te slavljeno u glazbi, opjevano u himnima: Uznesenje na nebo, tijelom i dušom, Majke Božje, Majke Isusa Krista, čovjekova brata i Otkupitelja. Ono što Crkva službeno naviješta u svome vjerovanju, u zanosnom obliku zrcali, reflektira našu kršćansku nadu za sve ljude, naime, vjeru u vječni život.
Budući da se kršćanska nada načelno odnosi na sve, ona nikada ne može imati niti otkriti svoje konačno uporište u nama samima, nego jedino u Bogu. Stoga je dogma o Marijinu uznesenju na nebo poput kompasa na našem hodočasničkom putu kroz život i vrijeme, i kao pojedinaca ali i kao zajednice svih vjernika, dapače cijeloga čovječanstva. Dogma o Marijinu uznesenju na nebo izražava ljudskim, ograničenim jezikom i rječnikom ono što je Božja spasonosna volja svima objavila i otvorila a već na Mariji ostvarila. Stoga nam može ponuditi i odgovor na temeljno pitanje našeg ljudskog postojanja: Tko sam, odakle dolazim, kamo idem?
Izvor i slika nade
Jean-Paula Sartrea, poznatog francuskog filozofa egzistencijalista i osvjedočenog ateista, navodno je na samrtnoj postelji upitao prijatelj, vjeruje li u život poslije smrti. Za razliku od prethodno dosljedno izraženog ateističkog uvjerenja kako je sa smrću sve gotovo, kaže se da je neposredno prije smrti odgovorio jednom riječju – doduše vrlo slabašnom – “Peut-être” – “Možda”. Sartre zacijelo nije sam s takvim odgovorom, nego zastupa bezbrojne naše suvremenike, pa čak i kršćane. Čini se da su i vjernici postali vrlo nesigurni u svom tumačenju smrti i onoga što slijedi poslije. Mnogi su skloni vjerovati u nekakve reinkarnacije u ovom ili onom obliku, nakon fizičke smrti.
Drugi vatikanski sabor Mariju je predstavio kao eshatološki uzor i sliku nade. Marija pokazuje kamo smjera naš životni put. Stoga, kad god Crkva hvali i ispovijeda Boga u dogmi, izgovara ona daleko više nego što trenutno zna i može izraziti ograničenim jezikom nas grješnika. Tako smo uz svečani dan Marijina uznesenja i mi pozvani dopustiti da otajstvo Božje milosti, njegova prisutnost u Isusu Kristu, postane stvarnost u nama na način da nas podiže, preobražava i usmjerava prema smislu našega života i sve ljudske zajednice. Budući da su svetkovine uvijek stanoviti usjek u čovjekovu svagdanu, stanka u tijeku vremena, možda i u ove blagdanske sate osjetimo dašak vječnoga, tračak neba. Barok je, naime, u svojoj izražajnosti i umjetnosti želio otvoriti nebo svom svojom naglašenošću i teatralnošću, oslikavajući napose stropove crkava.
Svetkovina nam otvara četiri pristupa i poruke današnjega dana. Naime, Marijino uznesenje dušom i tijelom na nebo slavlje je vječne vrijednosti i trajnog dostojanstva cijeloga čovjeka, od krvi i mesa. Čovjeka – bića stvorena na Božju sliku i priliku. Zatim je slavlje Marijina uznesenja na nebo blagdan Božje alternative našim vrijednostima. Koje su vrijednosti danas dominantne u društvu, što se najviše promiče, a što nam veli svetkovina Marijina uznesenja? Veliki dan naše Velike Gospe jest i proslava posebnog dostojanstva žene. Kontrastna slika žene u odnosu na ono što nam nude mediji. I napokon, Marijino uznesenje na nebo svetkovina je sveopće nade.
Slavlje čovjekova dostojanstva
Uznesenje Marijino dušom i tijelom na nebo slavlje je vječne vrijednosti i trajnog dostojanstva cijeloga čovjeka od krvi i mesa. To je hvalopoj čovjekovoj stvorenosti, zatim Božjem radovanju u svome stvaranju. Popularno se postavlja upitnik, koliko košta, koliko vrijedi čovjek? Nekoliko eura, jer mi smo prvenstveno od vode te nešto elemenata, minerala itd. Mi smo prema Bibliji „od gliba i praha te ćemo se u prah vratiti“. Što je čovjek u usporedbi s beskonačnostima svemira? Za pojedine organe na tržištu se plaća nekoliko stotina do nekoliko tisuća eura. Danas postoji i trgovina organima. Neke tvari u našem tijelu mogu postići mnogo veću cijenu. Budući da je danas gotovo normalno da se sve pretvara u novac, ova nas svetkovina podsjeća i podučava da tim korisnim sredstvom u svagdanu, naime, novcem, ne smijemo mjeriti sve. Tu bi, naime, bio kraj (raz)govora o ljudskom dostojanstvu.
Usred stoljeća kakva nije bilo u svjetskoj povijesti, stoljeća smrti, uništavanja ljudi i uništavanja čovjekova dostojanstva, papa Pio XII. dogmom o Marijinu uznesenju na nebo dao je vrijednost čovjekovu životu, čovjekovu tijelu. Više od šezdeset milijuna mrtvih i ubijenih u onome besmislenom ratu, toliko ubijenih u revolucijama. Tko se njih sjeća? Gdje su zabilježeni? Jedino u Božjem pamćenju i sjećanju. Čovječanstvo ih se ne sjeća, oni su bili obično topovsko meso za kolovođe rata. Koja je, uostalom, cijena stotine milijuna mrtvih u dva svjetska rata te komunističkim revolucijama, koja je cijena milijuna koji su spaljeni, kremirani, zatrpani, uništeni prije nego što su rođeni ili su bili i ubijaju se čak i snagom zakona, donesenih u parlamentima? Što je s milijunima pobačenih? Današnja svetkovina podsjeća nas da se ljudsko dostojanstvo ne može mjeriti novcem. Upitnik je, komu sam ja vrijedan, tko je za mene vrijedan? Tko kaže DA meni, nama? Na ovaj blagdan zahvaljujemo Bogu i slavimo ga jer je vjeran svom stvorenju, jer je sva stvorenja sačuvao u svojoj ljubavi i zapisao se u njihova srca. Izvorna riječ kršćanske vjere jest DA! Fiat. Neka bude! Upravo kao u Marijinu životu.
Svetkovina velike preobrazbe
Marijanska je pobožnost uvijek bila kozmička, neograničena u svojoj afirmaciji svijeta. Bog je izabrao ovu ženu da bude majka njegova Sina. Tako smo i mi izabrani svojim postojanjem i svojim krštenjem. I svaku osobu koju je Bog svojim izborom upisao u srce, čuva za svu vječnost. Bezuvjetno dostojanstvo čovjeka ne ovisi o našim postignućima, nego o činjenici da nas sam Bog bezuvjetno potvrđuje i prihvaća. Bog nas je prvi ljubio.
Dok su mnogi dizali glas protiv Papine odluke i proglašenja dogme, pa i iz katoličkog miljea i teologije, dotle je čin proglašenja dogme o Marijinu uznesenja na nebo označio poznavatelj čovjekove duše C.G. Jung „najvažnijim religijskim događajem i činom od vremena reformacije“. I (pro)slavio je to u svome seminaru na sveučilištu u Zürichu. Čovjek u svojoj osobi ujedinjuje Boga i čovjeka, Nebo i Zemlju, muško i žensko. On postaje jedno sa sobom, dolazi do svoga pravog ja. Kad je prvi Amerikanac stupio svojom nogom na mjesec u srpnju 1969., rekao je kako je to „mali korak za čovjeka, ali velik za čovječanstvo“. U trenutku kad Marija stupa u Nebo, velik je to korak za nju ali još veći korak nade za sve nas.
Stoga je današnji spomendan Velike Gospe blagdan Božje alternative našim vrijednostima. Ne možemo slaviti ovu svetkovinu, a da ne cijenimo sebe i sve ljude i druga stvorenja te im ne odamo puno poštovanje u svojim susretima. Ovaj blagdan možemo slaviti samo otvorenih očiju prema patnji čovječanstva i stvorenja. Istina je da smo egzistencije koje se drže ponad ništavila – da smo ugroženi jer smo svjesni i znamo kakve jezive eksperimente europski nihilizam i danas potiče napose na području tzv. transhumanizma, genderizma, promjene spola, protunaravne hormonske terapije itd.
Iz svijesti o smrti, iz iskustva ništavila, rađa se velika nada, u kojoj se čovječanstvo okreće protiv očaja u nama. Svaka nota te predivne glazbe koju slušamo ovih dana žudi za vječnošću ali također i sva stvorenja, sva ljudska bića žude za otkupljenjem, o čemu govori Pavao u Rim 8. Stoga nas ova svetkovina poziva na veliku preobrazbu. Želi nas obratiti da sve svoje bližnje, bližnjega pored sebe, prosjaka kraj puta, starije, bolesne, osobito one koji su već psihički otpisani, susrećemo s dostojanstvom današnjeg slavlja, naime nadom u konačnu preobrazbu. Marija kliče kako Gospodin ponizne i malene uzvisuje, a moćne zbacuje s prijestolja, ohole otprema praznih ruku. Himan je to Djevice iz Nazareta. I razmislimo o činjenici kako velika svjetska povijest nije ubilježila u svoje ljetopise tu djevojku, kao ni na bezbroj drugih, pa ni njezina Sina, ali u Boga vrijedi druga računica. Bog ne zaboravlja nikoga.
Proslava dostojanstva žene i majke
Današnji dan Velike Gospe proslava posebnog dostojanstva žene. Bog se Mariji do kraja povjerio po svojoj riječi. Bog je postao ovisan o jednomu da te jednostavne djevojke. Da je u sebi krhka i slabašna riječ. Bog se izlaže i prepušta nama ljudima. I upravo u ovom naizgled tako krhkom ali odlučnom da koje ovisi o slobodi ove mlade žene iz Galileje slavimo povijesnu konkretnost apsolutne Božje blizine čovjeku u Isusu Kristu. U ovoj svetkovini također prepoznajemo posebnu Marijinu blizinu Bogu. Bog se ne boji kontakta. Ne boji se za svoju suverenost i jedinstvenost kroz bliskost čovjeku. Božja veličina ne živi od isključivosti, nego u sveobuhvatnom odnosu ljubavi. Ne moramo postati maleni da bismo dopustili Bogu da bude velik. Danas slavimo svetkovinu Marijine proslave. Stoga je današnji dan izazov za sve nas. Svaki nam blagdan (raz)otkriva kako ne odgovaramo nadi koju nam vjera otvara u vremenu i prostoru. Od Crkve Isusa Krista, a i vjernika u njoj, uvijek se očekuje da se mijenja i preobražava.
Konačno, Marijino uznesenje na nebo svetkovina je sveopće nade. Božji povijesni izbor uvijek je konkretan. Zato njegova riječ zahvaća pojedine ljude, u svim njihovim ambivalentnostima i ponorima: Abrahama, Mojsija, Mariju, – ali i mene i tebe ovdje i sada. Božje posebno izabranje uključuje poslanje za sve i svima. Već u prvoj riječi izbora u Svetom pismu Gospodin poziva Abrahama (ali i sve nas danas): Ti ćeš biti blagoslov za sve narode na zemlji (Post 12, 2.3.). Evanđelje po Luki, koje se oduvijek naziva marijanskim, govori o Božjoj dobroti prema ljudima. Današnji nam blagdan daje naslutiti Božju patnju, patnju njegova čovjekoljublja koje traži izgubljenu ovcu, čeka sina i oprašta ubojicama na križu.
Marijin plašt, iskonski simbol Božjeg milosrđa i Dobroga oca, zakriljuje ne samo katolike, prekriva on cijeli svijet te patnju u svijetu koju je Marija iskusila u svom životu. Ona nije samo Kraljica neba i Majka milosrđa, nego žena čije je srce probodeno mačem. Ali u svim prikazima Marije, na svim hodočasničkim mjestima, nigdje nema osvete, nego jedino slike nade i sreće koje nam govore da je Krist nadvladao logiku nasilja u ovom svijetu.
Marija – ostvarena antropologija
O Mariji je moguće govoriti suhoparnim rječnikom dogmatike i katekizma, ali je ipak zahvalnije govoriti o njoj tankoćutnim rječnikom izričaja o čovjeku i čovjekovu poslanju u svijetu, dakle rječnikom ljubavi i antropologije. U Mariji slavimo ispunjenje čovjekova poslanja na ovom svijetu, u njoj se do kraja orisava i zrcali drama bića koje je svim svojim žiljem utkano u Božji plan i svakim svojim danom ugrađivalo u božanski mozaik po jedan vrijedni kamenčić. Osoba koja se predano (pre)dala Božjem planu spasenja svijeta. Dakle, govoriti o Mariji na nebo uznesenoj znači govoriti o završetku jedne životne psihodrame u kojoj su čimbenici Bog i čovjek, Stvoritelj i stvorenje.
Govoriti o Mariji znači govoriti o Božjem djelu na jednoj osobi, na čovjeku, teološkim ali i čisto ljudskim rječnikom. Jer govor o Mariji, napose na današnji dan, uključuje i teologiju i antropologiju, tj. svi izričaji o Mariji izričaji su o Bogu koji djeluje u povijesti, ali i o čovjeku koji je u punini prihvatio i iskusio spasenje i otkupljenje. Nepotrebno je govoriti o Marijinim povlasticama, privilegijima. Pitamo se, u čemu i po čemu to ona bijaše povlaštena? U patnjama, bolima, križevima, maču boli, nerazumijevanju i sl.? “O vi koji putem prolazite, pogledajte i vidite ima li boli veće od ove moje”: Na nju bi se mogle doslovce primijeniti te riječi iz Jeremijinih Tužaljki (1,12).
Stari istočni oci, kad govore o Mariji, govore ne rječnikom dogmi, povlastica, nego rječnikom himnologije. Zanosnim, pjesničkim rječnikom, hvaleći i kličući samomu Bogu što se pokazao velikim u svome stvoru. Govoreći o Mariji govore i veličaju Boga koji je velik u njoj. Marija je samo prizma, ledac kroz koji se prelama Božje djelovanje za čovjeka i na čovjeku. Marija je najdivnije zrcalo u kome se zrcali Božje djelo spasenja i otkupljenja. U tome nam je Marija najveća, pomoć i putokaz…
U Marijinu životu te u slikama o Mariji Božje djelo postaje zorno i razumljivo. U njezinu se životu Božje djelo uranja u ljudsko svjetlo i riječi. Po tome ono postaje fascinantno, privlačno, dira nas u srce. A čovjekovo srce uvijek iznova traži izražaje i slike kojima bi veličalo Božje tajne, napose tajnu utjelovljenja u Mariji, da bi izrazilo udivljenje pred otajstvom: Bog se zatvorio u krilo jedne žene.
I zato je govor o Mariji uvijek udivljeno promišljanje i slavljenje Božjih silnih djela koja je izveo na čovjeku, u čovjeku i za čovjeka. Stoga je za nas današnji dan poziv otkriti Mariju, ne na nebesima, nego u svome životu, u svome srcu. Mariju kristonositeljicu, Mariju kristoroditeljicu, Mariju vjernu učenicu, supatnicu, suradnicu, slušateljicu Božje riječi. Jednom riječju, Mariju kao uzorak, primjer ozbiljena života, realizirane antropologije. Mariju kao ozbiljenje Božje milosti među nama.
Današnji dan je opreka jeftinom veličanju, profaniranju i prostituiranju čovjekova, napose ženskoga tijela, ovaj nam dan veli da je čovjekovo tijelo posvećeno i određeno za ‘uskrsnuće i život vječni’. Tijelo je, dapače, od Oca stvoreno, Sinom otkupljeno, Duhom posvećeno i – već zauvijek spašeno. Tomu je Marija jamac.
Čovjekovo je tijelo dostojno po Isusovu utjelovljenju nositi u sebi slavu Božju. Na njegovu licu, za preobraženja, zasja Bog u svoj svojoj slavi. Isto se događa u Mariji. Tijelo je propusno za Boga ako mu se čovjek otvori. ‘Premda se naš izvanjski, fizički čovjek raspada, pod utjecajem sudbine, bolesti, patnje i križeva, naš se nutarnji iz dana u dan obnavlja i preobražava u nebesko stanje, dom nerukotvoren, vječan na nebesima’ (usp. 2 Kor 4,16 sl.). Zato je Marija znak i znamen nade i preobrazbe, proslave Boga u tijelu, a ujedno i proslave cjelokupnog Svemira u svome Tvorcu. U njoj je zasjala nada blažene slave koja nas očekuje. I neka nam svijetli na našem životnom obzoru.
