Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 19,1-10
Uđe Isus u Jerihon. Dok je njime prolazio, eto čovjeka imenom Zakeja. Bijaše on nadcarinik, i to bogat. Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od mnoštva jer je bio niska rasta. Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći. Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: »Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.« On žurno siđe i primi ga sav radostan. A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: »Čovjeku se grešniku svratio!« A Zakej usta i reče Gospodinu: »Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.« Reče mu na to Isus: »Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!«
Na zgodu o iscjeljenju slijepca Bartimeja nadovezuje Luka zgodu o susretu sa Zakejem, nadcarinikom, ‘šefom’ carine. Bartimej je progledao, Isus je u društvu grješnika i bolesnika, onih koji su psihički i fizički bolesni i koji ga ponajvećma trebaju, koji ga razumiju i koji njih razumije, dok su oni tobože ‘zdravi’, kojima ne treba liječnika, redovito po strani, usput, razdraženi i izazvani Isusovim postupcima. Isus stalno polarizira i izaziva svoj okoliš. Nikoga on unaprijed ne osuđuje, ne isključuje, ne otpisuje. Daje dijagnozu, nudi terapiju.
Kad se u evanđeljima, napose kod Luke, izriče ili odzvanja riječ ‘danas’, onda se nešto zbilja krajnje ozbiljno događa. Nešto novo, neviđeno, nečuveno. Tako bijaše za Isusova rođenja. ‘Danas’ vam se rodio Spasitelj – Krist Gospodin. Tako za Isusova javnoga nastupa u Nazaretu: ‘Danas’ se ova riječ ispunila, što vam još uvijek odzvanja u ušima; ili pak ona riječ razbojniku s križa: “Danas ćeš biti sa mnom u raju!” Jednako i ova riječ Zakeju: “Danas je došao spas ovoj kući!”
Ova dva ‘danas’ upućuju se ljudima, pojedincima koje je društvo odbacilo, razbojniku na križu, Zakeju, cariniku, sitnu rastom, koji je i zbog toga bio predmetom rugla te podsmijevanja i djece na ulici. Možda je upravo iz prkosa i prijezira svoje okoline postao carinikom, prešao u drugi tabor. Nije on, tako on sada u sebi misli, za njih više sitni čovjek, ‘patuljak’, ‘dogurao’ je on do ‘nečega’ u životu, barem do bogatstva i da ga se ljudi boje.
Nikomu od nas nije svejedno što drugi o nama misle. Ako je nekomu svejedno što drugi misle, onda je i on prema svima ravnodušan. Nije mu stalo do njih, nije ga nikakva briga. Zakej je živio u društvu u kome se držalo do osobnoga dostojanstva. Nije bilo svejedno, nisu odmahivali rukom na to što drugi o njima misle. Išli su u dugim haljinama, nisu se pentrali na stablo, da vide Isusa, kao ovaj Zakej koji je prodao dušu strancima.
U ovome trenutku Zakeju je sasvim i krajnje svejedno što drugi misle, što će reći, kako će reagirati. Međutim, nije mu svejedno zato što je od svih odbačen, što nije ništa značio među svojim sumještanima. Nitko ga ni za što nije pitao, bio je jednostavno crna ovca ili bijela vrana. Do njega se nije držalo. Nitko nije pitao Zakeja za mišljenje ili stav.
Kad se odnekuda vratimo doma, pitamo, je li nas tko tražio, je li tko za nas pitao, gledamo na telefonsku ‘tajnicu’, je li tko zvao, koliko je propuštenih poziva na mobitelu itd. Uzimamo mobitel i pretražujemo poruke, uključujemo internet i gledamo prispjelu poštu. I žalosni smo ako nitko nije za nas pitao, ako nam nitko nije pisao, ako su nam pretinci prazni, ako smo beznačajni, ako nas nitko nije zvao niti se javio.
Smisao života nije u tome da pitamo, nego da slušamo i odgovaramo. Tu i jest smisao riječi od-govornost. Bog pita Adama, gdje si? Pita Kajina, gdje mu je brat? Od-govoriti i odgovornost. I kakvo iznenađenje za Zakeja koji je prodao svoju dušu za novac! Zakeju, vidim te, siđi dolje. Danas moram boraviti u tvojoj kući. On se, vjerujem, i sam u čudu pitao: Zar ja? Zar baš na mene misli? Pa ja sam u sjeni drveta, jedva prepoznatljiv. – Danas moram u tvoj dom, na objed! Tko sretniji od njega?! To je Evanđelje! To je za njega vijest trenutka, radosna vijest života, životni kairos koji se ne propušta. Cijeli je Jerihon bio toga dana na nogama, ali Isus svraća upravo k njemu, grješniku i izdajici, prodanoj duši, tako misle farizeji i književnici. Cijeli grad na nogama, a on – Zakej – sam, usamljen, u svojoj nesreći. Nitko za nj ne mari. Nitko za njega ne pita osim ovoga Nazarenca.
Veliki norveški pisac Knut Hamsun, nobelovac, osjetio je na svojoj koži prijezir okoline. Prije rata ali i za vrijeme Drugoga svjetskoga rata simpatizirao je s Nijemcima, nacistima. Stoga je nakon rata bio kažnjen. Oko njega je u vlastitoj zemlji podignut zid šutnje, prijezira, pa i sa strane službene Norveške. Bio je neko vrijeme na psihijatriji.
I u svome dnevniku opisuje taj svoj pakao, on, skoro 90-godišnji pisac, starac. Veli kako mu bolničarke ne odgovaraju na pozdrav, kako mu ni neki dječak ne želi odnijeti pismo u poštanski sandučić, kako mu svi okreću leđa, ne žele ga vidjeti, kako majke djecu odvlače djecu u stranu kuda on prolazi. Sve su to male zgode s velikim učincima u njegovoj duši. On je sav rastočen jer ga svatko prezire kao izdajicu, suradnika s okupacijskom silom. Svi od njega lice okreću, ne žele mu reći nijednu lijepu riječ.
To je najbolje oružje koje imamo jedni protiv drugih. Drugoga ne primijetiti, drugoga kažnjavati prijezirom, okretanjem leđa, šutnjom. To je daleko teže i učinkovitije od srdžbe ili otvorena neprijateljstva ili pak polemike. Sa svime time mogao se Hamsun nositi, ali ne i s hladnoćom drugih i liječničkim uništavanjem, s pokušajima da mu se oduzme ljudsko dostojanstvo. Isti je pisac napisao kako je čovjek ‘veći od svoje sudbine’. Svaki čovjek ima svoju vrijednost, svoje dostojanstvo, pa i pored vlastite krivnje i unatoč vlastitoj krivnji i vlastitomu grijehu te unatoč svim zastranjenjima.
Upravo nam to zgoda sa Zakejem izvrsno uprizoruje. Čovjek je veći od svoje sudbine. Zakej bježi od svoje sjene, bježi od sebe. I nitko u konačnici nije u takvu položaju da drugi ne bi za nj pitao, da nije pitan, da nema nikakve odgovornosti. Važno je da Netko za tebe pita, da se Netko za tebe brine.
Za Isusa nema izgubljenih slučajeva. Ni Zakej nije izgubljen slučaj. U njega se promijenilo srce, ne vanjske okolnosti. Ostaje on i nadalje carinik, ali s novim srcem i pogledom. Progledao je.
Ne mijenja čovjeka niti njegovo srce nauk, prijetnja, propovijed, nego susret s Isusom. To je odlučujuće i danas. Bogataši ne će nakon propovijedi ili enciklika otvoriti svoje bankovne račune siromasima, nego samo egzistencijalni ‘udar’ milosti, munja Isusa Krista.
Ljudi misle da u trenutku kad zadovolje svoje potrebe, kad se najedu, napiju, stvore obitelj, karijeru, kad imaju dovoljno novca, da ne treba ništa više pitati. Misle da su time odgovorena sva životna pitanja, da u tome život ima svoj smisao.
Međutim, grdno se varamo. Vjera nam veli kako je ljubav smisao života. A ljubav je upravo u tome da netko za mene pita, da se netko za mene zanima, da mu nešto značim. Da drugi za mene pitaju. Bližnji, rodbina, prijatelji. I na kraju sami Bog.
Ako me netko pita, ako netko za mene pita, to znači da i sam moram dati odgovor, da mu nešto vrijedim, da sam značajan. Pitan sam, dakle, moram odgovoriti. I upravo je smisao života u tome davanju odgovora nekomu. Bogu u Isusu Kristu. Trebali bismo slušati Boga koji nas traži, zove, poziva.
Govorimo o glasu pastira. Ovce prepoznaju njegov glas i slijede ga. Bog nas traži u osobi Isusa Krista. To je glas prijatelja. Trebam odgovoriti, oglasiti se. I iskusit ću – upravo kao i Zakej – oprost grijeha kad pronađem blago, kad pronađem životni biser.
Na Zakeju je počinuo Isusov pogled, kao i na onome bogatom mladiću koji se nije mogao odreći svoga bogatstva i otišao u svoj zaborav, anonimnost. Ali, kako samo različni ishodi tih dvaju susreta!?
Još jednom o Zakeju – Lk 19,1-10
Luka evanđelist u svome Evanđelju ima svoje omiljele i teme i riječi, omiljele ideje i prizore koje nam donosi u neprispodobivoj jednostavnosti ali i zornosti. Riječi su to poput: siromah, carinik, malen, grješnik, pogotovo riječ ‘danas’, zatim odlučna Božja volja za čovjekovim spasenjem, gdje Bog ne preže ni pred čim da čovjeku ponudi konačni mir i spas. Tu su i riječi žurba, hitnja, prihvat, spas, spašavanje izgubljenih, radost. Sve ćemo to pronaći i u kratkoj zgodi sa Zakejem, zgodi koja se odigrava u Jerihonu, kroz koji Gospodin mora proći na putu gore prema Jeruzalemu, gradu svojih nadanja i snova, križa, sramote i proslave.
Zakej je carinik, štoviše, nadcarinik, i to veoma bogat. To bi se danas dalo usporediti s poreznikom koji uime države ubire poreze od ljudi. Rimska ga vlast postavila na to unosno mjesto, a pritom se i sam dobrano obogatio. Malo caru, malo više u vlastiti džep. Bitno je bilo da se oduži carskom dvoru i njegovu namjesniku u Judeji, a za drugo nije važno što će se prelijevati na njegov osobni račun. Lihvar i kamatar. Kod ljudi i sunarodnjaka je omražen (inače ime Zakej jest umanjenica od imena Zaharija) jer se na njihovoj grbači obogatio; kao grješnik nema pristupa bogoslužju, javno je prokazan i otpisan. Stoga mu mnoštvo oko Isusa ne dopušta da se Isusu približi, gura ga u stranu, nema on pravo dodirnuti ili biti u blizini toga pravednika i čudotvorca.
Zakej bijaše veoma bogat. Dakle, to je i za Isusa malo zahtjevniji, teži i veći ‘komad’, ‘zalogaj’. Govorio je uporno naglašavao Isus kako će teško bogataši u kraljevstvo nebesko. Neposredno prije ove zgode imamo u Luke izvještaj o onome bogatom mladiću koji mu dolazi i želi steći život vječni (usp. 18,18sl.). Taj se nije mogao odlijepiti od svoga imutka, to ga priječi da se zaputi za Isusom, kao učenik. Isus mu već ovdje na zemlji nudi mogućnost savršena i puna života i sreće, bezbrižnost, neopterećenost zemaljskim, ali na to ne bijaše spreman. Nije se mogao lišiti svoga bogatstva. Svima nam je poznata izreka: „Kako mučno bogataši ulaze u kraljevstvo Božje! Jer, lakše je devi proći kroz iglene ušice, nego bogatašu unići u kraljevstvo Božje“ (18,25).
Na Zakeju se pak očituje da ono što je ljudima nemoguće nije i Bogu nemoguće. Njemu je sve moguće. Kad je vrijeme sazrelo, kad je došlo, onda nema toga što može zaustaviti Božji spasenjski plan. U cijeloj zgodi ima nešto žurno, hitno, nešto što se mora dogoditi, kad Luka veže rečenice s ‘i’.
Događaji se isprepliću, dramatika se povećava. Nešto se u Zakeju događa, odvijaju se čudesni procesi. I to ga pokreće. Tražio je da vidi Isusa. Izvornik navodi upravo tu riječ: „Tražiti!“ To je samo odgovor na ono što se zbiva s Božje strane gdje Bog traži čovjeka i grješnika. To Zakejevo ‘traženje’ samo je jeka onoga traženja s Božje strane. Odjeknulo je u njegovu srcu i ne može se smiriti. „Ako čovjek žudi za Bogom, onda daleko više žudi Bog za čovjekom“ – rekao je sv. Ivan od Križa.
Stoga Zakej trči naprijed, uspinje se na stablo, odakle zvirka, izviruje, ‘kibicira’, nije ga stid postati u očima onih prolaznika i smiješan, biti kao dječak među granama. I unatoč velikomu mnoštvu Isus ga gore među granama i lišćem zamjećuje; vidi Isus pojedinca, vidi osobu i čovjeka u egzistencijalnoj nevolji, vidi onoga komu je istinski potreban, koji ima želju za Isusom. Stoga ga i zove njegovim imenom: „Zakeju! Siđi žurno! Danas moram biti gost u tvojoj kući!“
Isusovim činom dolazi i Božji spas, Božja ponuda do svoga cilja. Zakej prihvaća ponuđeni kairos, pravi trenutak, prihvaća Isusa radostan u svoju kuću, a plod svega jest temeljito obraćenje koje je taj susret proizveo u njegovu srcu. Za Isusova rođenja anđeli navješćuju silnu radost. Radovati se trebaju i učenici jer su im imena zapisana u nebesima. Otac se silno obradovao kad mu se vratio sin iz tuđine, pripremio mu je veliku gozbu sa svirkom i pjesmom.
Za razliku od toga njegovi sumještani ostaju malograđanski uskogrudni, oni su izvan sebe zbog toga što se navratio čovjeku grješniku. I upravo je to ključna točka cijele zgode koju Isus želi opetovano naglasiti. Isusovo poslanje ima tu svoj klimaks, vrhunac. On je došao potražiti i spasiti sve ono što bijaše izgubljeno.
Onaj anđeoski navještaj kako se ‘danas’ rodio Spasitelj svijeta ozbiljuje se ‘danas’ u Zakejevu životu. ‘Danas je došao spas, odnosno Spasitelj ovoj kući!“ Danas se rodio Spasitelj i u njegovoj duši.
Dakle, u ovoj je zgodi cjelovito zgusnuto cjelokupno Lukino Evanđelje, u nekoliko redaka imamo poruku koju je htio donijeti Isus cijelomu svijetu. Bezuvjetnost spasenja, ljubav prema čovjeku, prema grješniku, i čovjekov odgovor na Božju ponudu. Kako stoje stvari s nama i u našem životu?
