-8.6 C
Međugorje
09.02.2323.

Biblijska poruka 16. 11. 2022. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Strah kao isprika za učmalu lijenost

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Lk 19,11-28

Kaza Isus prispodobu — zato što bijaše nadomak Jeruzalemu i oni mislili da će se umah pojaviti kraljevstvo Božje. Reče dakle:

»Neki je ugledan čovjek imao otputovati u daleku zemlju da primi svoje kraljevstvo pa da se vrati. Dozva svojih deset slugu, dade im deset mna i reče: ‘Trgujte dok ne dođem.’ A njegovi ga građani mrzili te poslaše za njim poslanstvo s porukom: ‘Nećemo da se ovaj zakralji nad nama.’«

»Kad je on primio kraljevstvo i vratio se, naredi da mu dozovu one sluge kojima je predao novac da sazna što su zaradili.«

»Pristupi prvi i reče: ‘Gospodaru, tvoja mna donije deset mna.’ Reče mu: ‘Valjaš, slugo dobri! U najmanjem si bio vjeran, vladaj nad deset gradova!’ Dođe i drugi govoreći: ‘Mna je tvoja, gospodaru, donijela pet mna.’ I tomu reče: ‘I ti budi nad pet gradova!’

»Treći, opet, dođe govoreći: ‘Gospodaru, evo ti tvoje mne. Držao sam je pohranjenu u rupcu. Bojao sam te se jer si čovjek strog: uzimaš što nisi pohranio, žanješ što nisi posijao.’«

»Kaže mu: ‘Iz tvojih te usta sudim, zli slugo, Znao si da sam čovjek strog, da uzimam što nisam pohranio i žanjem što nisam posijao? Zašto onda nisi uložio moj novac u novčarnicu? Ja bih ga po povratku podigao s dobitkom.’ Nato reče nazočnima: ‘Uzmite od njega mnu i dajte onomu koji ih ima deset.’ Rekoše mu: ‘Gospodaru, ta već ima deset mna!’ ‘Kažem vam: svakomu koji ima još će se dati, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A moje neprijatelje — one koji me ne htjedoše za kralja — dovedite ovamo i smaknite ih pred mojim očima!’«

Rekavši to, nastavi put uzlazeći u Jeruzalem.


 

Napuštajući Jerihon Isus se uspinje prema Jeruzalemu, posljednjoj postaji svoga zemaljskoga života. S njime je mnoštvo koje hodočasti i ide slaviti Pashu u Jeruzalemu, a isto tako i mnoštvo usijanih mozgova i glava koje misle kako će doskora doći do prevrata, progona Rimljana te kako će konačno zavladati obnovljeno Davidovo kraljevstvo, a za neke i Božje kraljevstvo. Sad će se pojaviti napokon i Mesija koji će uspostaviti kraljevstvo u Izraelu, objaviti se cijelom svijetu.

Isus želi otrijezniti svoje i učenike, a i pratnju, pa im ponovno zbori u slikama. Usporedba o povjerenu blagu – novcu – želi nam pojasniti kako još nije došlo vrijeme. Kraljevski sin treba tek dobiti krunu i vratiti se s daleka puta, pa tek kad se vrati, uslijedit će naplata.

Završna misao iz zgode sa Zakejem jest kako je Sin čovječji došao potražiti i spasiti što bijaše izgubljeno (19,10). Ma koliko se činilo da Isusova misija nije uspjela u Galileji i među vlastitim narodom, Isus nije osoba prošlosti. On dolazi, on će doći, on je mjerilo prema kojemu će biti svatko suđen. Kad će doći? To ne zna nitko od ljudi. Zato Isus nudi svomu slušateljstvu ovu prispodobu. Otrježnjuje i svoje učenike koji su mislili kako će doskora, do koji dan, uslijediti prevrat u samome Svetome gradu.

Isus oslikava drastičnim riječima ljudski i svjetski novčarski milieu i njegovo sumorno ozračje. Nimalo pobožno, sve je obojeno kapitalističkim duhom profita i stjecanja. Za Isusa kraljevstvo Božje nije samo pobožna, bezbolna, intimna stvar, nego je ono uporni, tvrdi i temeljiti rad na promjeni svijeta.

Gospodar dijeli sav svoj posjed svojim slugama koji trebaju djelovati svaki na svoj način, prema svojim sposobnostima i umijeću. Ishod njihove zauzetosti i djelovanja vidimo na kraju, za polaganja računa.

Do toga konačnoga sviđanja računa sluge moraju odgovorno upravljati s gospodarevim blagom, imanjem. Sve cilja, sve smjera prema trećemu sluzi koji, premda nije učinio ništa loše, nije spiskao, nije prokockao imanje svoga gospodara, ali ipak zavrjeđuje da ga gospodar oslovi sa: Zli slugo! U čemu je njegova zloća i krivnja?

On se od svoga gospodara u srcu odvojio, distancirao, odmaknuo. Ona ima krivu optiku, na gospodara gleda zatamnjenim, crnim naočalama. Njega je samo strah, u njemu nema povjerenja, njemu je vlastiti gospodar stranac, on jest i ostaje prema njemu na veliku odmaku. A kako, prema vlastitim riječima, smatra svoga gospodara strogim, i s njime se osobno na kraju postupa krajnje strogo i neumoljivo.

Čini se kao da gospodar i za nagrade ali i za kažnjavanja postupa samovoljno, čisto voluntaristički. Zahtijeva, traži ono što zapravo i nije tražio – barem ne izričito. Može biti donekle sretan da je ovaj treći sluga sačuvao netaknuto blago, da nije uništio niti devalvirao njegovu glavnicu. Ali gospodar upravo zbog toga nije sretan. On je očekivao barem u najmanju ruku kamate, očekivao je da sluga založi ili uloži novac, da stekne s njime novi kapital, kao ona druga dvojica. Zato i nagrađuje one koji su uložili s dobitkom, dvostrukim.

Stoga mora biti veoma strog prema onome koji prema njegovim kapitalističkim mjerilima nije ništa učinio, koji je zakazao, nije ‘profitirao’. I već na samome početku kao da zna što koji od njih može, pa ovome trećemu povjerava samo jedan novčić. Unaprijed želi isključiti poslovni rizik ili burzovni slom kod nespretna i nesnalažljiva sluge. Danas bi kazali, loš, nesposoban „broker“ na burzi.

Prema predloženoj slici Bog je nešto kao vrhovni novčar, bankar, i u njega vlada zakon ponude i tržišta. Nema tu (sa)milosti. To upravo sluga i zna. Zna da je gospodaru stalo samo do profita, dobitka, pod svaku cijenu. Stoga se plaši ići u bilo kakav oblik investicije ili rizika, ne želi ni u kakvo dioničarsko društvo. Zna da gospodar žanje gdje nije sijao, zgrće gdje nije vijao. Upravo ga gospodar hvata u njegovoj riječi: Trebao je sijati da bi gospodar mogao požnjeti. Sluga je trebao imati makar malo mašte pa da umnoži povjereni kapital do njegova dolaska.

S čime gospodar računa kod nas, svojih slugu? Možemo reći, s našom zrelošću, odlučnošću, s našim povjerenjem i odgovornim ponašanjem. Vrijeme nam je ograničeno i ne smijemo ga (po)trošiti uludo. Treba se radikalno odlučiti. Sluga je trebao znati volju i narav svoga gospodara i sukladno tomu djelovati. Slutiti što on očekuje. Ponekad se s očiju i usana odčitava volja, bez ijedne riječi. To je daleko više od pukih zapovijedi ili zabrana.

Sluga treba činiti volju svoga gospodara. Budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji. Vjera ne smije biti za nas neko sporedno zanimanje, nešto što se nas ne tiče. Bog od nas očekuje silne stvari u životu i svijetu. Odgovorni smo za talente koji su nam povjereni. Život nije nikakva čekaonica budućnosti gdje se nalazimo pred vratima čekajući da nam se otvore.

Jasno, gospodar zna da nisu jednake sposobnosti u svih, da inteligencija, snaga ni odvažnost nisu u svih iste. Ali što (se) od nas očekuje? Barem povjerenje ili kakva takva odanost prema njemu i njegovim dobrim nakanama s nama. Sluge moraju učiniti gospodareve želje svojim željama, moraju se jednostavno s njime poistovjetiti. Raditi kao da je on tu. Isus je to svojim životom jasno pokazao. Otac moj djeluje – i ja djelujem. Ono što čini Otac, to čini i Sin! (Iv 5,17.19). Isus preuzima na sebe rizik, on prepušta ljudima punu slobodu, nitko nije prisiljen.

Svatko od nas tko se egzistencijalno s Gospodinom upusti, mora biti spreman na rizik. Tko učini njegove želje i planove vlastitima, na pravom je putu. Kao što je Isus sa svoje strane Očevu volju učinio svojom voljom, u svemu se podvrgavao Ocu i do kraja ispunio njegov plan, tako Isus očekuje i od svojih, da učine njegovu volju svojom voljom. Zna da ne može ostati sa svojima u fizičkom (ob)liku zauvijek, zna da će doskora trpjeti i otići fizički između njih, ali od svojih očekuje upravo to: Spremnost, odlučnost, pa čak i životni rizik.

Samo onaj tko Gospodinove misli, nakane, ideje i interese učini i svojima, Gospodinove ciljeve svojim ciljem, radi pravilno i biva na kraju nagrađen. Isus je založio svoj život, ali nam je preko križa omogućio Uskrs i Duhove, dao Crkvu kao mjesto svoje prisutnosti. Gubitak postaje dobitkom za sve ljude.

I ako smo već svjesni – a morali bismo to biti – kako mi nismo gospodari svoje egzistencije, svoga života, nego da nam je sve samo povjereno, da raspolažemo samo povjerenim blagom i talentima, onda je na nama založiti se prema mogućnostima i sposobnostima, izbiti iz života ono najbolje što se može. Dati se nositi sigurnošću kako je nad nama Ruka koja nas vodi, Oko koje nas prati i blagoslivlja. Oko će moje bdjeti nad tobom, veli se već u psalmima.

Iz usporedbe je jedno jasno: Suprotnost, oprjeka vjeri jest strah. Strah za sebe, strah pred strašnim gospodarom koji od čovjeka iziskuje nemoguće, naime, da činimo u svijetu Očeva djela. Strah da ne izgubimo ono nešto malo tobože svojega, što ionako nije naše. A u pitanju plodotvornosti vjere, o rastu Božjega kraljevstva, najbolja je slika zrna koje umire i donosi plod.

Tko se odrekne sebe i svoga života, tko založi i investira svoj život u Božje djelo u svijetu, za Božju obitelj, ne samo da ne će izgubiti, nego će dobiti stostruko. Investirati nam je u Božju Crkvu, Božje djelo! To je najbolja moguća novčarska kuća u ovome svijetu. Naime, zajedništvo svetih, mjesto gdje se ozbiljuje božanska nevidljiva zbiljnost.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne