Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 7,24-30
Kad Ivanovi glasnici odoše, poče Isus govoriti mnoštvu o Ivanu: »Što ste izašli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izašli vidjeti: Čovjeka u mekušaste haljine odjevena? Eno, oni u sjajnoj odjeći i raskošju po kraljevskim su dvorima. Ili što ste izašli vidjeti? Proroka? Uistinu, kažem vam, i više nego proroka! On je onaj o kome je pisano:
Evo, šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom.
Kažem vam: među rođenima od žene nitko nije veći od Ivana. A ipak, i najmanji u kraljevstvu Božjem veći je od njega.«
Sav narod koji ga je slušao, pa i carinici, uvidješe pravednost Božju: pokrstiše se Ivanovim krstom. Naprotiv, farizeji i zakonoznanci ometoše što je Bog s njima naumio jer ne htjedoše da ih Ivan krsti.
Ivanovi su učenici otišli. Ne znamo s kakvim dojmovima, ne znamo uopće ni za reakciju samoga Ivana u tamnici, je li ga Isusova riječ utješila, ohrabrila ili pak obeshrabrila. Ivan je očekivao i prizivao skori sud, prizivao Božju osvetu i gnjev, pročišćavanje Izraela, čišćenje panja, okresivanje, obrezivanje, obraćenje. Dakle, ne znamo kako je Ivan prihvatio Isusovu poruku. Ali nam Isus jasno veli, kako bismo morali mi prihvatiti ono što se u Isusu nudi. Ovdje se Isus obraća onima koji su išli Ivanu, koji su primili od njega krst, koji su ga upoznali, čuli na svoje oči i uši. Zapravo je veliki upitnik, što su oni na Ivanu tražili i od Ivana očekivali. Što su oni kod Ivana u biti našli? Trstiku koja se pred svakim vjetrom povija? Upravo to ne. Isus postavlja ironično pitanje. Ivan ne bijaše trstika koja se svakoj modi priklanja, koju svaka novina privlači, koja se povija pred duhom vremena i mode.
Ivanova veličina bijaše u tome što je on neposredno upro prstom u Mesiju. Njegova je uloga ona međaša, razdjelnice. Dijeli staro od novoga. Do njega traju Zakon i proroci, odsada vrijedi samo Radosna vijest i Isusova osoba. Ivanova veličina je upravo u tome što on služi i sav, cijelim svojim bićem, postaje znakom. Cijelom je svojom pojavom Ivan bio poruka, i riječju, i načinom života, hranom koju je uzimao, odijelom kojim se odijevao. Lik koji je došao iz pustinje, koji naviješta svomu narodu obraćenje. Tu nema govora o trstici koja se na vjetru savija ili ljulja. Dok se masa ravna prema svojim željama i prohtjevima. Jednom bi ovo, drugi put ono.
Ivan je posljednji od starozavjetnih proroka. Završna riječ i podvlačenje crte u proročkom starozavjetnom nizu, ispruženi i uprti prst na samoga Mesiju. Bog mu je dodijelio specifičnu ulogu u povijesti spasenja. On je onaj ‘anđeo’ o kome govori prorok Malahija (3,1) koji stoji pred Mesijinim licem. Njegova se pojava i služba dade usporediti sa službom glasnika, anđela, jer bijaše Glasnik u pojavi. Dok ističe Ivanovu ulogu, Isus koristi prigodu uputiti oštre kritičke riječi svojim suvremenicima koji su Božji plan sa sobom onemogućili, koji su pokušali Božji plan s Ivanom također obezvrijediti. Nisu se pitali što im je činiti da odgovore Božjim planovima pa da se na njima ispuni Božja objava.
Isusovi su slušatelji vjerojatno morali dati pristanak na Isusove riječi. Oni se s jedne strane zanimaju za Ivana, njegovu sudbinu, on je pokrenuo mnoštva, zatalasao Izrael svoga vremena. Stoga Isus i veli kako je u njemu daleko više od proroka. Riječ o trstici i mekušastim haljinama vjerojatno je aluzija na Heroda koji je imao u Tiberijadi svoju palaču, koji je dao kovati i novac sa svojim likom, a na drugoj strani kovanice bijaše utisnuta trstika. Zacijelo su još bile u opticaju u to doba pa je i to dobrodošla prigoda Isusu skrenuti pozornost na ta dva kontrastna lika, Ivana i Heroda. Ivan je svojom glavom platio svoju postojanost, dok je Herod kukavica, u svemu ovisan o Rimljanima, svojim gospodarima. On se pravi da ima vlast koju zapravo nema. On je nazovikralj, po milosti Rima.
Danas se uvelike promiče political correctness, priklanjanje svakomu trendu. Osvajaju svijet i mnoštva oni koji zastupaju primjerice u politici mišljenje koje je svakome prihvatljivo. Tko je za mir, za zaštitu okoliša, za promicanje svačijih prava. Tko bi zapravo bio protiv toga?! Ali kad se dođe na vlast, onda se provodi realna politika, politika mogućega. Onda se zastupa mišljenje kako se mir može braniti samo lovom na teroriste, svrgavanjem nehumanih režima, slanjem borbenih trupa u krizna žarišta, da se okoliš može spasiti samo rastom gospodarstva. I svi se onda dive njegovoj fleksibilnosti, spremnosti ići ukorak s vremenom i trendovima, dive se njegovoj pragmatičnosti, spretnosti kako promiče upravo ono što je u modi ili pak u duhu vremena. Sve to pak nauštrb bilo kakva duhovnoga sadržaja. Važno je da je dovoljno uspješan, makar bio u svemu oportunist. Namjesto značajnih, važnih koraka, imamo ništetnosti i koještarije.
Ivan se nije znao ‘prodati’, nije htio ljudskog aplauza, nije bio ‘on sale’, na rasprodaji po diskontnim cijenama. Nikakav „Black Friday“. Smatrao je samoga sebe samo Božjim ‘zvučnikom’, protokom riječi i milosti. Onaj tko je Ivana slušao morao je osjetiti kako iza njegovih riječi osobu sili nešto na prihvat i promjenu. Nema više uzmaka, nema više odgađanja, oklijevanja ili diskutiranja. Riječi su mu bile jednoznačne, nabijene ozbiljnošću i pokrivene vlastitim životom. Nikakvo stoga čudo da se i sam Isus zaputio Ivanu na Jordan da od njega primi zajedno s ostalim pukom krst obraćenja.
Sav je puk shvatio vlastitu grješnost, krivnju, išli su na Jordan. Jedino farizeji i pismoznanci ostadoše negdje po strani. Nije ih se dojmila Ivanova riječ ni propovijed. Njima očito ne treba obraćenja, oni su dovoljno bogobojazni, vjerni, njima ne treba povrat u vlastito srce. S njima je sve ‘u redu’. Oni su u redu, oni su red i poredak. Oni propisuju cijeli sustav, kontroliraju sve u narodu. Njima ne treba pokore ne zapažajući kako time samo odbacuju Božji plan sa sobom.
Velika većina suvremenih dušobrižnika koji su iz nedjelje u nedjelju u crkvi na propovjedaonici suočeni su upravo s ovakvim stanjem. Tko je u crkvi, tko je na bogoslužju? Ne carinici, grješnici ni bludnice, nego oni pravovjerni. Oni su tu, misle kako im ne treba nikakva promjena, neka župnik govori, to mu je uostalom i zadaća, a mi ćemo živjeti svojim životom. Misle da se može živjeti od jeftine milosti. Ne, nema jeftine milosti. Skupo je plaćena cijenom Sina Božjega.
