Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mk 8,27-33
Krenu Isus i njegovi učenici u sela Cezareje Filipove. Putem on upita učenike: »Što govore ljudi, tko sam ja?« Oni mu rekoše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi da si Ilija, treći opet da si neki od prorokâ.« On njih upita: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Ti si Pomazanik — Krist!« I zaprijeti im da nikomu ne kazuju o njemu.
I poče ih poučavati kako Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane. Otvoreno im to govoraše. Petar ga uze u stranu i poče odvraćati. A on se okrenu, pogleda svoje učenike pa zaprijeti Petru: »Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!«
“A vi, za koga me vi držite?” Kroz sve naraštaje, stoljeća i tisućljeća provlači se to pitanje, upućuje se isto pitanje svakomu i svatko na to pitanje mora dati osobni odgovor i vlastitim životom, cjelokupnom egzistencijom. Koliko ljudi, onoliko i mišljenja i stavova te odgovora.
Svatko ima svoju sliku i predodžbu o tome jedincatom i jedinstvenom liku koji je poput munje bljesnuo i zaparao nebom u jednom isječku ljudske povijesti, i pokazao čovjeku i svim ljudima, što je čovjek i što bi mogao postati, za što je čovjek stvoren, kolika mu je veličina, povrati li se svomu iskonu te postane li i bude li ono što on kao čovjek jest po svom ljudskom određenju. Kako god na to pitanje odgovorimo, u tome se odgovoru izriče sve ono u što čovjek vjeruje, što mu je dragocjeno i vrijedno, čemu se nada, i zbog čega misli da mu život na zemlji ima smisla.
Isus nije „bivši“ – on je Sadašnjost
Odgovor na to pitanje uvijek je krajnje subjektivan. Odgovor zadire u svu dinamiku vlastite osobe, u snagu vlastitoga životnoga iskustva, mjeru vlastite patnje, snagu vlastitih nadanja. Kierkegaard je zapisao: “Kristov život ovdje na zemlji jest paradigma. Moram kušati svoj život učiniti istovjetnim njegovu, i to mora činiti svaki kršćanin na ovoj zemlji, i to bi trebao biti bitni sadržaj svake propovijedi koja mene mora držati u napetosti kad omlitavim, ojačati me kad me spopadne malodušje”. To je paradigma istodobnosti, su-dobnosti, sin-kronije s Isusom. Isus je svakomu od nas, svima nama su-doban, suvremen, istodoban, istovremen. Zato je govor o Isusu uvijek govor o smislu i patnji, govor o životu koji se kreće naprijed, govor o životu u kome je patnja neizbježna.
Jedno je navoditi mišljenja o Isusu, što drugi vele ili danas pišu, tko je on, a posve je drugo dati tomu mišljenju o Isusu vlastitu značajku i protegu, podignuti to svoje mišljenje na osobnu egzistencijalnu i teološku razinu: U priznanju mora priznavatelj uključiti svega sebe, sve svoje sposobnosti, cijelo svoje biće. Isus ni po čemu nije produžetak ni nastavljač staroga, nego donositelj novoga. To čovjek mora pred njim priznati. U Isusu je sam Bog na djelu. Tko misli da pozna Isusa bez priznanja jednaka ili slična Petrovu, mora znati da ga ne pozna. Tko u njemu ne vidi Boga i čovjeka, Krista, Mesiju-Pomazanika, osakatio je i okljaštrio tu jedinstvenu osobu, a sebe zakinuo za bitnu spoznaju i iskustvo u životu.
Isus – paradigma uspjela života
Isus je u svome siromaštvu, svom posluhu i beskućništvu, u svoj svojoj pojavnosti konkretni tumač i izlaganje, egzegeza i gramatika, slovnica volje Božje i Božjega bića. On je zrcalo i očevid Božjeg božanstva i čovjekova čovještva. On je Božja otvorena usta, Božji jasni govor čovjeku; on ruši sve uhodane prosudbe glede kategorija proroka i proroštva koje su nazočne u tadašnjem Izraelu. Pred Isusom se čovjek izjašnjava glede vlastitog stava prema Bogu. To je ono što bijaše najneprihvatljivije u Isusovu nastupu i zahtjevu.
Zato njegova riječ odnosno poziv na nasljedovanje nije puko novačenje, snubljenje, jeftina promidžba vlastitih stavova i pogleda, neobvezatna ponuda ili poziv, nego zapovijed i nalog. Stvarateljska je to riječ koja čovjeka čini njegovim učenikom. Usporedimo samo načas kako Isus na početku djelovanja poziva učenike, i što u današnjem odsječku veli Petru. Naime, grčki izvornik ne znači “Gubi mi se s očiju, odlazi od mene, Sotono!”, nego otprilike: “Za mnom, iza mene, slijedi me, Sotono!” – (‘hypage opiso mou, Satanas’).
Nasljedovati znači uključiti sve protežnice Isusova života u vlastiti život. A to znači prihvatiti Isusovu sudbinu, a osoba koja se u to upušta, riskira sve, pa i vlastitu glavu! Zato je nemoguće Isusa svrstati u postojeće “kategorije”; on nadilazi sve. ‘Tu je više i od Jone, i Salomona, i Hrama’. Jednom riječju: bez moći, utjecaja, bogatstva, bez ikakva ugleda, siromah, beskućnik, sluga svih i poslužitelj svima, bez preuzetnosti, a uz onakve gornje zahtjeve, čovjek ostaje neprestano suočen sa zagonetkom: „Pa tko je taj Isus Krist?“ Odgovor je prepušten uvijek svakomu osobno!
Nerazumijevanja i neshvaćanja bit će uvijek, kao i kod brzopleta Petra. Čovjek se ne može dovinuti do Božjih nakana i planova. Suprotno očekivanjima i nadanjima učenika Isus im stavlja kao njegov i njihov životni nacrt sasvim izvjesnu patnju, progonstva, križ. I samo onaj tko prihvati te Isusove uvjete, shvatit će smisao nasljedovanja, naučit će kako je život bitno u tome da se čovjek razdaje, te da je smisao čovjekova života u sebedarju. Isus nastupa jasno. Govor mu je ubojit. Zadire pod kožu i probada čovjekovo srce. Prestaje sa slikovitim govorima. Zato se čovjek mora odrediti pred njim i zauzeti odlučan stav.
Isus – Kraljevstvo Božje u osobi
Isusovim dolaskom, pojavkom, u njegovoj riječi i u cjelovitosti osobe dolazi među nas kraljevstvo Božje. Između Isusa i ostvarenja Božjeg kraljevstva na zemlji nemoguće je umetnuti, interpolirati bilo koji drugi proročki lik ili mesijansku pojavu. Njegov je zahtjev za obične uši nepodnosiv. Riječi i djela povijesnog Isusa samo su komadić, isječak one Riječi koja kroz cijelu povijest i stvorenje odzvanja. Zato nisu ni Isusov život, ni poslanje, ni riječi, ni čudesa, a pogotovo njegova smrt i uskrsnuće ničija privatna ‘prćija’, nikakvo ‘privatno vlasništvo’, nego baština cijelog svijeta.
“Kršćanstvo je jedina religija u svjetskoj povijesti u kojoj je jedna ljudska sudbina neposredne sadašnjosti postala znamenom i središnjicom sveukupnoga stvorenja” (O. Spengler). Zato budimo sretni što imamo udjela u njegovu djelu, u plodovima njegova života, smrti i uskrsnuća, u plodovima i sakramentima Crkve proistekle iz njegova otvorena boka, a sve je to povjereno osobama kova jednog Petra, koji je u najodsudnijem trenutku Isusova zemaljskog života kukavički zakazao, niječući da ga uopće poznaje. A proveo s njim tri pune godine svoga zrela, muževna života. Niječući Isusa, zanijekao je sebe kao osobu!
Isus – sve blago mudrosti i spoznaje
Pred ovim likom nije dopušteno pitati Tko je bio Isus Krist? nego samo: Tko je danas Isus Krist za mene, za čovječanstvo, za cijeli svijet? Isus Krist nije prošlost. Sve ono što je živio, što je činio, kako je djelovao, sve ono što nas je htio poučiti u konačnici je prijevara, ako on nije danas ovdje, ako on ne nastavlja svoje djelo u nama. On je onaj prema kome idemo, on je naše nadanje, naše očekivanje, naše pouzdanje. On je trajni temelj našega života, on koji nas je učio kako biti braća i sestre međusobno, sinovi i kćeri istoga Oca na nebesima.
Isusov lik, njegove riječi i djela, u sebi su siguran put i istina, ono iz čega i od čega zbilja možemo živjeti. Svatko od nas nosi u sebi krijesnicu, iskru vječnosti, vječnoga svjetla čežnje koju imenujemo riječju Bog. Isus nas je tomu učio i zato mu možemo samo poklonstveno odgovoriti, cijelim svojim životom, na koljenima, zahvalom.
