Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 12, 1-8
U ono vrijeme prolazio je Isus subotom kroz usjeve. Učenici su njegovi ogladnjeli te počeli trgati klasje i jesti. Vidjevši to, farizeji mu rekoše: »Gle, učenici tvoji čine što nije dopušteno činiti subotom.« On im reče: »Niste li čitali što učini David kad ogladnje on i njegovi pratioci? Kako uđe u Dom Božji te pojedoše prinesene kruhove, a to ne bijaše slobodno jesti ni njemu ni njegovim pratiocima, nego samo svećenicima? Ili zar niste čitali u Zakonu da subotom svećenici u Hramu krše subotu, a bez krivnje su? A velim vam: veće od Hrama jest ovdje!
I kad biste razumjeli što ono znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva, ne biste osudili ove nekrive. Ta Sin Čovječji gospodar je subote!«
Nema nikakve dvojbe. Tako je Isus mislio. Tako se ponašao. Takvim je ponašanjem izazivao, rekli bismo, na sebe sudbinu, izazivao svoje sudobnike, svoje vrijeme. I zbog tih je rečenica, zbog tih je riječi i nazora on bio maknut s pozornice, onako sramotno na križu smaknut. Ovdje je na pomolu nešto posve novo, posvemašnji prevrat uhodanoga poimanja. Mi tek možemo sricati i slovkati ili pokušavati u svojim kategorijama dovinuti se do dometa riječi koje netom čusmo.
Isus nastupa – mogli bismo reći – kao krajnji slobodnjak. Slobodnjački, slobodoumno se odnosi prema propisima Zakona, prema svetinji subote, drma temeljima postojećega. Čak se pravi višim od Hrama. “Ovdje je, čujte, više od Hrama”! Nečuveno, rekli bismo, za uši njegovih slušatelja, gotovo bogohulno. Ta Bog je u Hramu, a ovdje – više od Hrama, a ne samo Salomona ili Jone!
Ovo nas podsjeća na Isusov razgovor sa Samarijankom, gdje Isus govori o klanjanju u Duhu i Istini, ali ne više ni na Garizimu ni u Jeruzalemu (Iv 4). Isus se ne obazire ni desno ni lijevo, ne očekuje ni potvrdni stav, dobravajuću potvrdu ni nijekanje za svoj stav. Govori i ide ravno na stvar. I pitamo se: Odakle mu tolika samosvijest, sigurnost, odakle mu ovolika – da ne kažemo – smiona drskost? Odakle si uzima za pravo da bude sudac i presuditelj u stvarima dobra i zla, grijeha i prekršaja? Ne postupa li on neodgovorno kršeći svjesno Božju zapovijed?
Isusova je nakana da svojim suvremenicima otkrije izvorni smisao subote. Subota je jednostavno radovanje, uživanje u Božjem djelu u svijetu i povijesti. Ona je vrijeme kad čovjek moli i zahvaljuje, kad se u sinagogi sluša što je sve Gospodin kroz povijest učinio (u) svome narodu. I zato je subota za čovjeka, za njegovu dušu i tijelo, ali ujedno i vrijeme intimne povezanosti s Gospodinom, Stvoriteljem, Izbaviteljem, Osloboditeljem. Ona je počivanje, odmaranje u Gospodinu i njegovu djelu.
Svi postojeći propisi i zapovijedi za Isusa samo ceste i prohodni putovi koji vode u konačnu slobodu, beskrajna prostranstva, Božje perivoje. Zakoni ne vežu uz prošlost, nego su putokaz za budućnost. Isus nije proglasio niti iznio nikakav politički program, nego je davao životne smjernice i putokaze, koji, ako ih čovjek opslužuje, ako se njih točno pridržava, čine suvišnim sve političke programe, ideologije i stranke. Čovjek je cjelovit pred Bogom, svijetom i sobom.
Moral i etika nisu sredstvo kako doprijeti do Boga, jednako tako ni obdržavanje propisa i zakona ne će nas približiti Bogu, nego je svet, moralan i etičan život uvijek posljedak naše osobne povezanosti s Bogom, plod i plodotvornost Božjega života i Božje milosti u nama. Svaki čovjek ima udjela u tom životu, a svet život jest uvijek plod Božje svetosti koja se razlijeva cijelim stvorenjem. Na to Isus poziva. Svatko je osobno p(r)ozvan stupiti u taj suživot s Bogom. U savršenoj slobodi.
Nije li prema Ivanovu Evanđelju Isus rekao: “Ako me tko ljubi, čuvat će moje zapovijedi” (usp. Iv 14,15)? Isus uvijek pretpostavlja egzistencijalno jedinstvo u ljubavi s njime. “O Bože, ti si Bog moj: Gorljivo tebe tražim. Tebe žeđa duša moja, za tobom gine tijelo moje”, veli psalmist (usp. Ps 63). Ako se to ozbilji, sve ostalo u životu moguće je učiniti i slijediti ono što Isus od nas traži. Jer on je s nama zajedno u jarmu. Jaram je moj ugodan, veli Isus. Jer je on sa mnom, s tobom, u istome jarmu, ujarmljen, u istoj zaprezi; upravo na to i smjera riječ su-pruzi. Zajedno upregnuti, prema istom cilju, u istoj brazdi!
A Marie Noel, francuska pjesnikinja i mističarka veli o svojim iskustvima s Isusom ovako: “I tako pobožne gospođe pripovijedaju o Isusovu životnom putu. I sve bi ga htjele slijediti u Jeruzalem. I sve bi htjele postati svete žene. Bih li ga ja onodobno slijedila? Nisam posve sigurna. Ne bih ga slijedila, ne! Zacijelo! I onodobno bih bila ono što sam i danas. Dobra i čestita vjernica i župljanka, negdje u Jeruzalemu. Bogobojazna žena, vjerna Zakonu. Malo strašljiva. Ali svakako ona koja u svakoj prilici prihvaća savjete rabina (svog župnika) u otežim pitanjima religije. Ta bi duša vjerojatno pošla u oduševljenu zanosu i prema Kristu i za Kristom. Sa stanovitim grizodušjem.
Poći za njim značilo je postaviti se nasuprot svećenicima. I nikada, baš nikada, ne bi se ta duša usprotivila, ni za živu glavu, svojoj sinagogi. Vjerovala bi da se ogrješuje o svoga Boga. Izvan Crkve nema istinskoga ni pravoga Boga. I što si ti, prahu, da se usuđuješ drznuti i stvarati sud o Bogu, te biraš Boga svoga srca čak i protiv Crkve?
A kad bi Veliki svećenik, onodobni papa, osudio Isusa, tog galilejskog varalicu i opsjenjara, njegovu osobu i nauk, ta bi duša u dubini svojeg bića bila do kraja podvojena, vapila bi Bogu, molila njegovu pomoć. Ali bi ipak ostala, makar i sa suzama, poslušna Kajfi, kao što je u sličnim situacijama ostajala poslušna i Petru. Osim ako bi sve to Kristova snaga uklonila. Gdje je ta Kristova snaga danas koja bi mogla otkloniti strah? Gdje je u nama, u svijetu, u Crkvi?”
Gdje je odvažnost, smjelost slijediti Isusa u svim prilikama u kojima nas poziva i izaziva? Njegova riječ jest riječ slobode i oslobođenja.
