Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 13,1-23
Onoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more. I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali. I zborio im je mnogo u prispodobama: »Gle, iziđe sijač sijati I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk. Tko ima uši, neka čuje!« I pristupe učenici pa ga zapitaju: »Zašto im zboriš u prispodobama?« On im odgovori: »Zato što je vama dano znati otajstva kraljevstva nebeskoga, a njima nije dano. Doista, onomu tko ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima. U prispodobama im zborim zato što gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju. Tako se ispunja na njima proroštvo Izaijino koje govori: Slušat ćete, slušati – i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati – i nećete vidjeti! Jer usalilo se srce naroda ovoga: uši začepiše, oči zatvoriše da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih izliječim. A blago vašim očima što vide, i ušima što slušaju. Zaista, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli
Vi, dakle, poslušajte prispodobu o sijaču. Svakomu koji sluša Riječ o Kraljevstvu, a ne razumije, dolazi Zli te otima što mu je u srcu posijano. To je onaj uz put zasijan. A zasijani na tlo kamenito – to je onaj koji čuje Riječ i odmah je s radošću prima, ali nema u sebi korijena, nego je nestalan: kad zbog Riječi nastane nevolja ili progonstvo, odmah se pokoleba. Zasijani u trnje – to je onaj koji sluša Riječ, ali briga vremenita i zavodljivost bogatstva uguše Riječ, te ona ostane bez ploda. Zasijani na dobru zemlju – to je onaj koji Riječ sluša i razumije, pa onda, dakako, urodi i daje: jedan stostruko, jedan šezdesetostruko, a jedan tridesetostruko.«
Oduvijek je čovjek sa žudnjom u srcu slušao i upijao sve što se odnosi na budućnost svijeta, vlastite sudbine, ljudi. Želi spoznaje o zagroblju, zazbiljnome, onostranom, vlastitoj budućnosti. Za te je stvarnosti uvijek savršeno otvoren, jednako danas kao i prije. Futurologija uzima maha, u usponu je, nikoga ne ostavlja ravnodušnim sutrašnjost, neizvjesnost budućih dana ili godina.
S takvim se pitanjima ljudi okreću i Isusu. “Govori nam o budućnosti”. Proreci nam što će biti sutra. Međutim, Isus izbjegava sve što može golicati maštu. Time se ne zanosi, već govori realno, mirno, konkretno. Zbori slušateljstvu što se mora dogoditi u njima, iznutra, što mora postati sastavnicom i bitnom protežnicom njihova života, kakav lik i obličje mora poprimiti njihov život, već ovdje i sada. Govor je o sijanju i rastu, o pripremanju zemljišta za sjetvu.
Sjeme je posijano. Iz njega nešto mora ploditi. Sve zavisi od kakvoće sjemena, zemljišta u koje padne, klimatskih uvjeta. Isusova riječ ima božansku kakvoću, sjeme je neprevarljivo zdravo. Međutim, što učiniti da tlo bude spremno, što se mora dogoditi ovdje i danas da bi sjeme izniklo i donijelo rod? Isus veli da se mora dogoditi preporod, preoravanje terena.
Ne govori on o budućnosti, već što Bog konkretno danas čini u našem životu. Koja korist govoriti o nebeskim stvarima, ako ne znamo kako uključiti Božje sjeme u svoj život? Isus ne govori o nebeskim procesima ili preobrazbama, nego o onome što se mora odvijati u našem životu gdje se Bog očituje kao nenadmašni čovjekoljubac. Dakle, Isus želi reći: Nemoj sanjati Boga ili o Bogu, Nebu, nego se realno suoči s Bogom ovdje, u svome životu, u ponudi koju ti on daje. Upravo o tome rječito zbore današnja čitanja.
Božja je riječ uvijek djelotvorna. Djelatna i nepogrešivo pogađa svoj cilj. Stvara povijest, mekša ljudska srca, natapa, osposobljava ih da postanu plodna mjesta gdje je moguće zaklijati Božju volju i donijeti plod. Za to se iziskuje posvemašnja otvorenost, prijamljivost i molitva: “Nečiste nas umivaj, suha srca zalivaj… Mekšaj ćudi kamene, zagrij grudi ledene”. Sve to izvodi Duh Božji, Duh Isusov, snagom Božje riječi i u Riječi.
Pavao je uvijek nastupao kao realist, ali i zanesenjak u Duhu Kristovu. Boljela ga je množina zla i grijeha, nasilja i barbarstva u svijetu u kome je živio. Ali ga to ne obeshrabruje niti zbunjuje. Grijeh je pokvario sve, posvuda je smrtna tjeskoba i borba, ali je Radosna vijest ujedno rađanje novog svijeta i čovjeka upravo po Duhu koji je prvi i najdivniji Dar Uskrslog i Neba ovoj zemlji. Stoga Pavao rabi sliku tjelesnog rađanja, jasno kroz trudove, ali u radosti i nadi. Sve izvodi Duh Obnovitelj i Preporoditelj.
U našem životu odlučuju redovito pretpostavke koje nosimo u sebi i imamo po rođenju i odgoju. Isus za svoje djelovanje i navještaj bira obale Genezaretskog jezera koje sa svojom kao prozirac čistom vodom zrcali nebo u sebi. I danas ga Arapi zovu “Božje oko”. Isus svjesno bira to jezero, podsvjesno imajući na pameti svoje slušateljstvo i želju da se ono otvori njegovoj poruci, poput bistre vode koja prima u sebe plavetnilo neba. Tako bi i čovjek trebao upiti u sebe i svoje srce zbilju Neba nazočnu u Isusu te božansko sjeme zatim zrcaliti Božje djelo u svijetu, kako je činio Isus u svome životu. Isus želi smiriti oluje i valove naših nutarnjih nemira, uzburkanost duše, te oblikovati u nama nebeske slike.
Isusu to nije posrećilo za života. Preduboko je u ljudima nepovjerenje, sumnjičavost te strah da se čovjek upusti u pustolovinu koju nudi Isus. Ne znamo za razloge s kojih Isus govori u prispodobama, ali je posrijedi zacijelo pokušaj da se s pomoću slika otkrije i prodre tajna i tajanstvena narav Božjeg kraljevstva.
Međutim, u Isusovim riječima osjećamo stalnu popratnu negativnu glazbu koja je plod neuspjeha i neprihvaćanja njegova navještaja te kao negativni ishod njegovih pokušaja. Mali ili nikakav odziv, loša prihvaćenost uzrokovali su u njegovoj duši potištenost jer su mu vjerojatno mnogi okrenuti leđa. U svemu ne bismo trebali zanemariti ni ulogu učenika koji su, vjerojatno onako za sebe i vlastitu računicu, brižno vodili računa o odzivu mnoštva te odjeku koji su Isusova osoba i njegov novi navještaj ostavljali među ljudima.
Unatoč mogućim neuspjesima, prijeziru njegove osobe, protimbama na koje je nailazio u samim židovskim vrhovima i kod odgovornih ljudi, Isus se ne da smesti. Svemu unatoč kao da želi reći svojim učenicima, malodušnim i obeshrabrenim: Ništa ne može opovrgnuti ili onemogućiti snagu moga poslanja i moje riječi. Imajte pred očima sijača! I on bi mogao klonuti promatrajući i sagledavajući sve opasnosti i zaprjeke koje čekaju ono sjeme što ga baca u zemlju. Što ga sve ne ugrožava ili pak ne uništava?! Pa ipak, unatoč svemu, on zna da mu je, ako Bog podari svoj blagoslov, zajamčena velika žetva.
Premda je Isus svjestan i zna za sve opasnosti, on ih svjesno nadilazi. Na njih se gotovo i ne osvrće. Isus je svjesno vezao i utkao svoju osobnu sudbinu u svoje prispodobe. Neuspjeh vlastite misije, poruke, djela, ali svemu unatoč, Bog vodi konce svijeta i povijesti, pa tako i njegove osobno, te stoga Isus zornim riječima, jednostavnim slikama, bez fantastičnih ili science-fiction oslikavanja donosi zorno sudbinu svoju, svakog pojedinca i na kraju cijelog svijeta.
Vjerojatno se s istim problemima suočavala i rana Crkva u vremenu zapisivanja ovih Isusovih riječi, u vremenima progonstva, mučenja, otpada, beznađa. Isto se zbiva i danas. Što je Crkva u svijetu? Čemu ta ustanova? Gdje se očitava uspješnost našeg navještaja? Isus svojima jamči stostruki uspjeh samo ako svu svoju nadu polože u njega, ako sami budu prijamljivo i rahlo tlo za Božji nasad. Jer Bog koji nas je iz ništa pozvao u život, dat će svoj blagoslov i našim nastojanjima oko njegova djela u svijetu. O njemu ovisi spas i sudbina svijeta.
PRISPODOBE: PROZORI U VJEČNOST
Na veliko iznenađenje svih Isusovih suvremenika a i nas potonjih Isus ne iznosi nikakav religijski nauk, što bi bilo za očekivati i što ćemo pronaći u drugih velikana iz usporedne povijesti religija. Ne govori on niti izlaže narav Boga i Božjih stvari, već u središte svoga navještaja stavlja kraljevstvo Božje, kraljevstvo nebesko. Novi zavjet nigdje ne dokazuje Boga. Bog je datost s kojom se uvijek i posvuda računa.
Čuli smo protekle nedjelje kako Isus ima jasno zrenje božanskih zbiljnosti koje objavljuje Otac malenima i neukima te po tome njegova riječ poprima na vjerodostojnosti kod slušatelja. Tko želi odgonetnuti narav odn. tajnu kraljevstva Božjeg, mora paziti na Isusa, donositelja i utemeljitelja istine o kraljevstvu Božjem među ljudima. To kraljevstvo sja i zrcali se iz njegovih riječi, oblikuje se pod njegovim rukama. O tome kraljevstvu govori takvim rječnikom da ono o čemu zbori postaje slušateljstvu prihvatljivo i čovjek je u dubini svoga srca i vlastitim potrebama izravno oslovljen. Bog je u Isusovim riječima do kraja “prizemljen”, uzemljen, blizak svakom čovjeku i prihvatljiv u svojim namislima i postupcima.
Isusova riječ zbori izravno o Isusu i za Isusa. Za njega, ukoliko on sam postaje vidljiv i prepoznatljiv u svojoj riječi, ali istodobno i o njemu ukoliko svojom riječi stoji do kraja u službi Boga koga naviješta. Govoreći slušateljstvu Isus se najviše služi metaforama, slikama. Isusova je riječ u povijesti ljudskog govora jedna jedinstvena apoteoza metafore. Kroz njegov govorni i jezični zahvat stvari i odnosi postaju transparentni prema onome o čemu Isus zbori i prema čemu smjera. U njegovim riječima izranja pred nama svijet svagdana u kome imamo svakodnevne datosti, iće i piće, sjetva i žetva, siromaštvo i bogatstvo, gubitak i dobitak, traženje i nalaženje, prijevara i pljačka, glad i obilje, svadba i smrt. O svemu govori da bi se to isto onda prenijelo u viši poredak, na višu razinu svijesti. To mu uspijeva jer u njegovim riječima dolazi sam Bog do riječi.
U prispodobama nam se nudi najsavršeniji autoportret samog Isusa. On se u njima do kraja zrcali. Potrebno je samo strpljivosti i upornosti da nam taj lik izroni u svojoj veličajnosti upravo na najneočekivanijem mjestu. To se može vidjeti i u prispodobi o sijaču koju upravo čusmo. Kad se čini da zbog okolnosti sav sijačev trud ode uzalud zbog toliko propala sjemena, najednom imamo pred sobom tlo koje donosi od desetorostruka pa do stostruka ploda.
U Isusovoj riječi sami svijet postaje pozornicom onoga “što ljudsko oko nije vidjelo, uho nije čulo niti je u ljudsko srce unišlo”(1Kor 2,9). Na Isusovu pak licu zrcali se tajna samog Boga kao znak nade i spasenja posred duhovno, moralno i politički propala i pokvarena svijeta. Preko Isusovih ruku stavlja sam Bog svoju ruku na svijet da bi ga spasio. Kroz njegovu egzistenciju sam Bog stupa među nas u poruci o kraljevstvu Božjem.
U prispodobama susrećemo se sa svijetom u kome Isus živi, misli, osjeća, djeluje od trenutka krštenja na Jordanu pa do smrti i uskrsnuća. Kroz svijet prispodoba pred nama izrasta jedna velika, neponovljiva metafora, prispodoba, znamen samog Boga u liku Isusa Krista. Prispodoba u kojoj čovjek kao u zrcalu vidi i svoj životni put i zadaću oslikanu na primjeru Isusa Krista, kroz vlastiti život, starenje te prijelaz kroz smrt u novi život.
Isusovo mišljenje, osjećanje i govor u početnim fazama njegova djelovanja obilježeno je iskustvom punine, Božjeg snažnog djelovanja, nakon stoljeća čekanja i duhovne suše. Ponovno je to onaj Bog koji je pohodio svoj narod. Iz svake Isusove riječi i djela ćuti se dašak novog proljeća i života, plodnosti i ljubavi. Ljudi se mogu osjećati kao sinovi i kćeri istoga Oca.
Napose one rubne egzistencije, deklasirani i obespravljeni, poniženi i potlačeni u ondašnjem društvu pronalaze u Isusu vlastiti duhovni zavičaj i prihvaćenost. Sa zaprepaštenjem pak zamjećuje Isus kako upravo mimo svih očekivanja oni pojedinci kojima je sudbina naklona i koji su rođeni pod sretnom zvijezdom odbijaju Isusa. Nemaju oka, uha ni ćutila za ono što se događa u Isusu.
Ako je dobar položaj, bogatstvo i zdravlje prema njihovoj predaji i uvjerenju znak da su miljenici Jahvini i od njega blagoslovljeni, upravo bi oni morali biti prvi koji će se natjecati dijeliti društvo s Isusom. Namjesto toga imamo masovno odvraćanje upravo tih od Isusa tako da je Isus prisiljen navoditi protiv takvih proroke, o čemu smo i danas slušali. Od svoje silne prezauzetosti i briga za zemaljsko ne vide kako je Bog bliz i čini silne stvari u Isusu. Ti pravednici i umišljenici koji pristaju uz sve propise Zakona i amenuju sve što stoji u Zakonu i prorocima u trenutku Isusova nastupa, kad im se upućuje zorna riječ, ostaju po strani, ne reagiraju sukladno onomu što znaju. Ponašaju se kao ljušture bez sadržaja, školjka bez bisera, svjetiljke bez ulja, tijelo bez duša i srca.
Unatoč tim jasnim znacima odbijanja Isusove osobe, a prispodoba o sijaču je upravo namijenjena takvima i vjerojatno je izgovorena negdje potkraj Isusova djelovanja u Galileji kad je bilo uočljivo da je mnoga njegova riječ pala na kamenito, neplodno tlo, u trnje i među gavranove, Isus ne prestaje snubiti i ljubiti čovjeka.
Nikad Isus nije protiv čovjeka, već je uvijek za njega. Bori se za čovjeka krajnjim snagama i naporom. Konflikte nije tražio, ali od njih nije ni bježao. Prihvaćao ih i na svojim ih ramenima iznosio. Svojim je protivnicima uvijek okrenut licem, nikad leđima. Nikad nije posegnuo za sredstvima sile ili odmazde. Pred samim Pilatom na saslušanju veli kako se ne služi zemaljskim sredstvima, već drugim mjerilima. Cijeli je njegov život samo jedan veliki i jedinstveni pokušaj posvijestiti suvremenicima i slušateljima kako svi mogu imati iskustvo ljubljene Božje djece, sinova i kćeri.
Unatoč svim žestokim slikama koje rabi, njegova riječ nije nikad protiv vlastitih neprijatelja, već snubi protivnike. Nikome ne želi nauditi niti bilo koga osuditi, već svakoga otvoriti za iskustvo koje nosi u sebi i poruku koju ima reći svakom čovjeku. Zato svatko ima mogućnost postati rahlo i plodno tlo za prihvat Božje riječi i sjemena u svoj život. Potrebna je samo temeljita obrada, agricultura sui ipsius, rad na samome sebi, „prekapanje, preoravanje vlastitoga bića“. Jer Isus odgaja čovjeka da se ustremi protiv sebe samoga i svih protunaravnih izraslina te korova u vlastitom srcu, a nikad protiv drugih. Obraćenje srca i vlastite osobe da bi uslijedilo obraćenje svijeta, na globalnom planu.Isus upravo to od nas želi. Hoće da izrastem u ljude koji će donositi plod zemlji.
U prošlosti se o odrasloj, zreloj osobnosti govorilo kada bi se srela osoba koja je zračila intelektualnom širinom, dobrotom i razumijevanjem, superiornošću i neuzdrmljivom bio kakvim vanjskim udarima ili utjecajima, ili sitnicama svakodnevnih poslova, osoba koja je posjedovala unutarnju veličinu, čija je osnova bila duboka religioznost. S pravom se može pretpostaviti da se ovdje očituje nešto od onoga što je Isus mislio pod kraljevstvom Božjim. Želi rasti u nama i dostići zrelost.
Drugim riječima: Mi sami možemo rasti i očekivati bogatu žetvu u vlastitu životu ako s Gospodinom surađujemo. Tema „rasta“ je dimenzija našeg života koja ima veze s trajnom srećom, ispunjenjem, zadovoljstvom sobom i svijetom, s nadom i budućnošću. Lijepo je vidjeti kako djeca rastu, postaju samostalnija i razumnija, sve se više sama snalaze, uspješna su u školi ili na poslu. Svatko tko ima svoju djecu odmah će reći kako je to tako.
Trebali bismo shvatiti da ono što život čini dugoročno vrijednim nije na razini na kojoj planiramo i radimo, iznosimo argumente, želimo biti u pravu, tražimo priznanje, težimo karijeri i prihodu. Dragocjenost našeg života počiva prije na području na koje ne možemo izravno sami utjecati, gdje smo prilično ovisni o silama rasta. Razmislimo o povjerenju koje s godinama raste između životnih partnera, o razumijevanju i slozi ljudi koji uđu u naše živote i postanu nam bitni.
