-8.6 C
Međugorje
09.02.2323.

Biblijska poruka 17. 11. 2022. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Sveta Elizabeta Ugarska

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Mt 25,31-40

»Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva.«

»Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’«

»Tada će mu pravednici odgovoriti: ‘Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’ A kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’«


 

Gdje se susresti s Bogom, s Božjim licem ili s licem Isusa Krista? Odgovor daje sam Isus Krist. Da bi čovjek mogao Boga ljubiti, Bog je morao postati čovjekom, ali istodobno ne prestati biti Bogom. Mi velimo to se zbilo u Isusu Kristu. Isus je onaj koji nam pruža mogućnost da po njemu i u njemu ljubimo Boga i da kao dio istoga čina ljubavi ljubimo i druge ljude, svoje bližnje, znane i neznane. Križ je istodobno objava ljubavi prema Bogu i bližnjemu i znamen te ljubavi.

Stoga je Isusov imperativ u patničkom licu čovječanstva gledati i vidjeti njegovo vlastito patničko lice. Jer vjera koju je donio Isus svijetu nije skup umotvorina, ideja ili načela, već doživljaj i iskustvo, stvarni odnos prema Bogu po Isusu Kristu, gdje su bližnji onaj nužni most.

Isus se poistovjećuje s malenima, ugroženima, potlačenima, odbačenima, prezrenima, progonjenima. To će on reći sam u svome govoru apostolima kad ih odašilje u prve misije (Mt 19), to će odgovoriti i Savlu pred Damaskom (“Zašto me progoniš?” – Dj 9,4).

Međutim, neobičnost ovoga mjesta u konačnom obračunu kad se odlučuje o ishodu povijesti jest da se Isus poistovjećuje sa svakim čovjekom, ma tko on bio, vjernik ili nevjernik, bez razlike, na boju, rasu, klasu, vjeru. U siromasima i prezrenima nastupa Isus kao sudac i kralj. Dobro je to shvatio nekršćanin Gandhi, kad je dao urezati na svoj obelisk: “Čovječe, zaustavi se i uprisutni si u ovom trenutku lice najvećeg bijednika koga si ikada susreo i zapitaj se, može li korak koji namjeravaš činiti biti tomu bijedniku i od kakve koristi.” Nije riječ u Isusov u govoru o mistici u kojoj se stapaju Bog i čovjek niti je riječ o stoičkoj solidarnosti sa svim ljudima, već jednostavno o činu ljubavi prema svakom pojedincu, ma tko i kakav on bio, simpatičan ili nesimpatičan.

U gornjoj prispodobi cijeli svijet postaje metaforom za ono “što oko nije vidjelo, uho nije čulo te što čovječje srce nije oćutjelo” (1Kor 2,9). Ono što je Isus započeo svojim druženjem s najbjednijima, nastavlja se, prema njegovu obećanju (“Evo ja sam s vama do svršetka svijeta” – Mt 28,20) u novim oblicima njegove prisutnosti gdje se odlučuje o ljudskom spasu ili propasti.

U cijeloj prispodobi jedno je iznenađujuće: Osuđenici nisu svjesni svoje krivnje. Sud ispada po njih katastrofalan upravo zato što su propustili činiti dobro. Vjera se mora pretakati u djela, riječi u čine, ono što je čovjek čuo, u posluh i solidarnu ljubav. Nemoguće je ljubiti bližnjeg, ako čovjek prije nije upoznao Isusa. Onaj tko je iskusio veličinu praštanja na svome biću, sposoban je susretati svakog čovjeka u Isusovu Duhu.

Isus stavlja naglasak na neprepoznatljivost situacije kad čovjek njega susreće. U cijeloj zgodi sve se svodi na spontanost postupka gdje se bližnjemu pomaže bez ikakvih “kako, zašto i ali”. Upravo kao u prispodobi o milosrdnom Samaritancu. Svaka moguća primisao o eventualnoj nagradi ili prijetećoj kazni već bi u samom začetku pokvarila i krivotvorila vlastiti postupak, čin ili propust. Stoga je treba svaki svoj dan, cijeli svoj život promatrati pod zrenikom svršetka, “konačne žetve” i obračuna. Ono što na kraju spasava nisu naša djela, već milosrđe, smilovanje i ljubav dobrog Oca, majčinski nagon ljubavi te vjernost samomu sebi s Božje strane, kako lijepo veli sveti Ivan Pavao II. u “Bogat milosrđem”.

Kršćanstvo nije niti je ikad bilo filozofija ili ideologija koju se, oslonjeno na logičke argumente, moglo poučavati ili demonstrirati. Ono nikad nije bilo ni neko znanstveno tumačenje ili svjetonazor. Ipak u nama žive vječne istine, svatko ima udjela u istini i to je potrebo osloboditi u sebi da bi čovjek zasvirao melodiju vlastitog života. Makar nas nešto snažnija groznica ili pak mala količina droge, morfija znaju izbaciti iz kolotečine života, ipak ono što je čovjek kroz život činio i učinio ne će propasti. Bog je sam temelj našeg života. Ništa što je stvarno u našem životu ne će propasti i nestati. Samo nestvarno, krivo, krivotvoreno propada i nestaje.

Jedan se suvremeni pisac izrazio ovako: “Kad razmišljam o Isusu, spoznajem najednom kako ništa ne znam. I ne shvaćam s kojega se onda razloga počinjem najednom glasno i od srca smijati. To me onda vodi do spoznaje kako shvaćam sve što mi je potrebno shvatiti. Tako odčitavam na licu jedne Majke Terezije doslovce zemljovid Isusova kraljevstva. Vidim ondje sve brežuljke i prodoline, sve vode i potoke. Ne trebam nikakve druge zemljovidne mape Isusova kraljevstva. U svjetlu takve vjere poput njezine gotovo su beznačajni svi neredi u Crkvi i svijetu”(M. Muggeridge).

Isusovo kraljevstvo nosi na sebi biljeg, stigmu kao kraljevstvo i ustroj u kome je društveno načelo ljubav, djelatna i djelotvorna, koja se nudi kao božanska alternativa svim ovosvjetskim podvojenos­tima. Naše djelovanje moralo bi nositi signaturu, potpis Božjeg kraljevstva s jasnim znacima preobrazbe svega prema slici onoga “po kome je sve, za koga je sve, prema kome se sve slijeva”. Na Isusovu licu sja Božja tajna i Božje lice kao znak spasenja posred svijeta propala duhovno, moralno i politički. U Isusu stavlja napokon Bog ruku na svijet da ga oslobodi od vlasti Zla i Zloga.

Upravo nam ovo vrijeme pruža mogućnost prepoznati Isusa u svakome prognanom, ranjenom, bijednom, u svakome siromahu i svakoj ispruženoj ruci. Isus hoće da ga ljubimo i ondje gdje ništa ne govori u prilog njegove prisutnosti. Bog je učinio svojom bijedu ovog svijeta. On u gladnome gladuje, u žednome žeđa. Tajna je tog Isusova izričaja neiscrpna, tajna je to njegova smilovanja. Tako je nama svaki bližnji živi upitnik glede Isusa Krista i upitnik je glede našega stava prema Isusu Kristu.

Krist nas sam pita u osobi brata. Konkretnost našeg brata za nas je kriterij, slušamo li Evanđelje, poznajemo li Krista. Nevolja svijeta postaje kriterijem spasenja ili prokletstva svakomu pojedinome od nas, ne samo stvar sućuti, simpatije ili antipatije. Oni koji se aktivno uključe u borbi protiv nesreće ovog svijeta, iskusit će u toj borbi krajnju sreću, zadovoljstvo i na kraju silnu plaću u obliku “blaženstva onih s desne strane” Krista Kralja.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne