Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mk 8,34-9,1
Dozva Isus narod i svoje učenike pa im reče: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.
Ta što koristi čovjeku steći sav svijet, a životu svojemu nauditi? Ta što da čovjek dadne u zamjenu za život svoj? Doista, tko se zastidi mene i mojih riječi u ovom preljubničkom i grešničkom naraštaju — njega će se stidjeti i Sin Čovječji kada dođe u slavi Oca svojega zajedno sa svetim anđelima.
Još im govoraše: »Zaista, kažem vam, neki od ovdje nazočnih neće okusiti smrti dok ne vide da je kraljevstvo Božje došlo u sili.«
Isusov životni put, kao što je najavio, mora kroz patnju, preko križa do uskrsnuća. Ni s učenicima ne će biti ništa bolje. Morat će proći kroz sve stadije kao i Učitelj. Petar je to dobro naslutio pa želi Gospodina odvratiti od te namisli. Vjerojatno je on glasnogovornik i svih ostalih. Isus pak govori otvoreno, neuvijeno i nedvosmisleno, i Petru i učenicima da su pozvani nasljedovati ga na križnom putu. Bez razlike, svi, s istoka i zapada, sa sjevera i s juga. Svi moraju krenuti istim putem, strmim i teškim, noseći svoj križ, slijedeći Isusa.
Jasno Isus veli, onaj tko ga želi slijediti, mora biti spreman izgubiti sve. I na taj način će svoj život spasiti. Upravo kao vojnici na bojnom polju. Tko se kukavički ponese u boju, gubi svoj život, nitko mu više ne pomaže. Vrijedi kao izdajica i kukavica. Isus je sam bio voljan položiti svoj život za prijatelje, za sve ljude. Svi smo u iskušenju držati se i čuvati svoje vlastite planove kao dragocjenosti, ne izgubiti ništa od onoga što imamo. Ne traži Isus mučeništvo, nego ostavljanje iza sebe svih sigurnosti kojima se čovjek za života okružio ili osigurao. Kad je riječ o Božjem kraljevstvu, o Isusovu djelu u svijetu, tada nema podvojenosti, nema i-i, nego samo odlučno ili-ili. Isusova riječ krije u sebi bezuvjetnost, jednoznačnost.
Isus je cijelim svojim bićem živio do kraja svjesno i druge pozivao na osvješćivanje. U svojim razmišljanjima bijaše uvijek neposredan i spontan, uvijek je znao što traži. U zahtjevima je do kraja određen. Zbog kršenja tolikih zabrana i propisa, tabua u ondašnjem društvu doživljavao je na svakom koraku otpor. Budući da je imao protiv sebe čvrste fronte, gotovo falange, koje su mu radile o glavi, stalno je morao svoje riječi, misli i reakcije te cjelokupno svoje ponašanje preispitivati i do kraja premišljati. Zato je svaku svoju riječ integrirao u svoju osobu, s punom odgovornošću. U svakoj njegovoj riječi i činu jest i njegova cijela osoba.
Isusov stav ne krije u sebi nikakav infantilizam, nikakve olakotne okolnosti ili značajke, nikakav nezdravi sentimentalizam. Njegov je stav uvijek stav odgovorne zrelosti i odraslosti u punoj duhovnoj svijesti. Stran mu je bilo kakav oblik naivne ili slijepe privrženosti za bilo što ili bilo koga, pa odnosilo se to i na najbliže ukućane i rodbinu. Sve što čovjeka priječi da postigne svoje životno određenje, treba ukloniti, odstraniti od sebe, jednostavno odsjeći. Sve što priječi duhovni rast i razvoj, kritičku svijest, odluku i samosvojnost, treba odrezati. Jasno, treba proračunati troškove, sagledati sve okolnosti, je li čovjek sposoban ići do kraja. Ničemu ne služe izvanjski, fasadni radovi, ako sve drugo ostaje zapušteno i nedovršeno. Napose treba čovjek biti načistu, želi li i hoće li se upustiti na Isusov put, u hod za Isusom. Želi li čovjek do kraja vršiti volju Očevu i slijediti Isusa, ili možda samo o njemu govoriti, ulaziti u raspre, razvlačiti i rastezati njegove riječi kao stare krpe. Jednom riječju, Isus ne želi nerazumne pojedince ili naivčine koji će fanatično i zanesenjački prihvaćati njegove riječi i savjete, nego trijezne, razborite i razumne osobe, kritične i svjesne pojedince koji grade na temeljima što mogu nositi zgradu života.
U svakoj ga prigodi imamo pred sobom do kraja svjesna i kritična. Kao istinskog terapeuta, liječnika, kao otrjeznitelja i realista. Nije on nikakav politički prevratnik ili pak socijalni pomoćnik. Nije njemu do Herodove vlasti, nego on izgoni nečiste sile, demone i liječi bolesti. On je terapeut, on omogućuje čovjekovu nutarnju integraciju. Jer samo onaj tko živi svjesno, sposoban je druge osvješćivati i na vlastite noge uosovljavati. Samo onaj tko živi u punoj svijesti svog poslanja, sposoban je i druge usmjerivati prema istini vlastitog života, poslanja i čovještva, te onaj tko svjesno živi postaje drugima sredstvom temeljite stvarateljske nutarnje preobrazbe.
Takav je bio Isus u svim svojim postupcima, napose prema vlastitim učenicima koji su njegova duhovna djeca. Nemoguće bijaše odnositi se prema toj osobi neutralno. Bornkamm veli: “Uvijek iznova Isusovo ponašanje i njegov put stoje u najoštrijem sukobu i oprjeci u odnosu na ono što ljudi od njega očekuju i čemu se od njega nadaju”. Vidimo to i u današnjem odgovoru Petru nakon što ga je ovaj priznao Sinom Božjim i Mesijom.
Preobrazba odnosno dizanje čovjeka na veći stupanj svijesti cilj je i smisao svih religija. Za preobrazbom su težile gotovo svi onodobni misterijski kultevi, inicijacije, obredi, gnoza. Preporod, pneumatska svijest, buđenje, povratak u izgubljeni raj, iskon, nakon mukotrpnih praksa i inicijacija. Pred istu zadaću stavlja Isus i svoje sljedbenike. Put koji on otvara čovjeku mukotrpan je i trnovit, križni put kojim je on išao. Put je to usrećujući jer onaj tko njime ide, slijedi svjetlo i ima svjetlo života. Isus poziva pojedinca, čovjeka da se napokon za nešto odluči. Da nešto čini. Obratiti se, činiti pokoru, težiti za kraljevstvom Božjim i njegovom pravdom, kucati, moliti, ne sustati, bdjeti, nositi križ, za njim ići, njega slijediti. Stoga se treba odlučiti. Zauzeti jasan stav i odredište. Prekinuti s indiferentizmom, lijenošću, indolencijom i zakonom inercije te se napokon odvažiti činiti istinu, živjeti istinu života.
Stoga se može reći da je Isus svojim stavom i pozivom stvorio u čovječanstvu novi tip čovjeka, zapravo utisnuo u čovječanstvu neizbrisivi biljeg svoje osobnosti u pojedincima koji su ga do kraja prihvatili i njegovu istinu živjeli. Najprije su to bili apostoli, a potom zaredom svetci Crkve. Osobe koje su uspjele ostvariti u sebi Isusov zov na nasljedovanje, ljudi posvemašnje nutarnje sinteze života i Evanđelja. Oni nude svijetu zrcalo i model žive kristologije. Kao što Krist živi i egzistira od Očeva poslanja, jednako i učenik egzistira od Učiteljeva poslanja (usp. Iv 20,21). Ti uspijevaju ostvariti u životu ono što je sam Isus ostvario. Prozračni prema Ocu i Učitelju, u jedinstvu ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Istinski učenici i sveci dokaz su istinitosti Crkve, a ona je sa svoje strane dokaz istinitosti Kristova poslanja u svijetu, jer Crkva ima samo onda smisla ako je povijesni odraz, zrcalo, odbljesak, refleks Kristove nazočnosti u svakom vremenu i naraštaju. Stoga je učenik utjelovljena egzegeza svog Učitelja, kao što je Učitelj istinska živa egzegeza samog Boga (usp. Iv 1,18).
I dok se s jedne strane znanstvenici ili egzegeti pitaju je li Isus rekao ili činio ovo ili ono za zemaljskog života, dotle nebrojeni istinski nasljedovatelji čine iste znakove kroz cijelu potonju povijest Crkve svjedočeći zbilju i istinitost Evanđelja. Njihova egzistencija nije neka apstraktna, pisana riječ, već utjelovljeni tumač Božje istine. Učenici su ona spojnica s povijesnim Isusom koji poziva učenike u svoju školu, poučavajući ih da ostave sve, budu posve slobodni i raspoloživi za kraljevstvo Božje, uvodeći ih u tajne tog kraljevstva.
I nijedan se od tih “slugu” nije pravio “gospodarem”, nijedan od tih “učenika” nije nadrastao pa ni pokušao nadrasti “Učitelja”. Ali ipak svaki od njih živi u svijesti da ga Učitelj naziva “prijateljem”, jer je postao dionik tajna i znanja koje Učitelj nosi u sebi. Tu se obistinjuje upravo ono o čemu govori i Pavao u Poslanici Rimljanima (12,1sl.), a ponavlja više puta u drugim spisima, naime, o “metamorfozi”, tj. preobrazbi učenika i vjernika prema Učiteljevu i Gospodinovu liku.
Na koji način? Trajnim promatranjem, kontempliranjem Uzora, žudnjom da se suobliči slici Patnika, nasljedujući njegov posvemašnji posluh Ocu. Gospodin i nama upućuje svoju riječ. Treba samo otvoriti uši. Ako naš slušni organ ne prihvaća zvučne titraje i valove, ti onda ne mogu proizvesti nikakav ton, a nekmoli skladnu glazbu. Jednako je i s nasljedovanjem Krista Gospodina i nošenjem njegova križa. On i danas traži one koji će čuti i poslušati njegovu glazbu vječnosti u vremenu i pretakati je u život.
