Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 10,38-42
Isus uđe u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: »Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.« Odgovori joj Gospodin: »Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.«
“Gostoljubivosti ne zaboravljajte, jer su njome neki, a da nisu ni znali, pogostili anđele”, veli Poslanica Hebrejima (13,2), smjerajući očito na prizor iz današnjeg prvog čitanja. Abraham nije ni svjestan tko mu je stigao u goste. Nije toga do kraja bio svjestan ni Zakej, ali je ishod jasan: Komu se, kad se i gdje se Gospodin svrati, sve plodi blagoslovom, srećom, spasenjem. Ali je bitan stav osluškivanja, iščekivanja, slušanja: Kad Gospodin prolazi, kako prolazi, i gdje ga se može pronaći (Gospodnja ‘pasha’)? Potrebno je pozorno slušanje, a ne neprestana zaglušna buka. Tu ga se zacijelo neće pronaći, već u samoći srca i sobe.
Današnja nam čitanja ujedno nameću vajni problem odnosa rada i molitve, akcije i kontemplacije, politike i mistike, angažmana i gandhijevskog pasivnog stava, okrenutosti prema sebi. To su vječite alternative koje se pred ljude stavljaju, i pitamo se: Jesu li one uopće pravilno postavljene? Jer, mistika nije specifična obdarenost nekih posebnih pojedinaca u vjerničkoj zajednici.
Već je sama Isusova osoba i poruka posvema u službi spasenja, Božjeg djetinjstva i prijateljevanja s Bogom, a tko je bio mistik Isusova kova i dometa? Apostoli, a poglavito Pavao, što je tako razvidno iz njegovih pisama, također su svu svoju aktivnost crpli iz mistike, uronjenosti u tajnu i osobu Isusa Krista. Istodobno previđamo kako su svi veliki teolozi bili u početcima Crkve biskupi ali i mistici. Bog bijaše središnjica njihova života. Pavao veli: “Sada poznajete Boga, zapravo ste od njega spoznati” (Gal 4,9).
Bog se daje, priopćuje, njega se može spoznati samo ako se čovjek zaputi u intimni odnos s njime. Čovjek biva zahvaćen tom nazočnošću iz koje onda slijedi sav njegov povijesni i politički angažman.
Na prste ruku možemo prebrojiti osobe koje su istinski voljele Isusa za njegova zemaljskog života. Koje su mu bile prijatelji. Kojima je rado navraćao. Među rijetkima su Marija i Marta s bratom Lazarom iz Betanije u blizini Jeruzalema. Isus je tu bio rado viđeni gost, tu se odmarao, vjerojatno znao zanoćiti. Znao je da ga ljube i cijene pa se htio i kao čovjek nahraniti njihovom ljubavlju i pažnjom.
Dvije sestre, dva svijeta. Svijet rada i svijet stvarateljskog slušanja. Makar se Martin posao sastojao u posluživanju Gospodina, Isus ipak hvali Marijin stav. Za Mariju kao da ne postoji vanjski svijet. Posve je uronjena u Isusovu osobu, zagledana u njegov lik i oči, očarana njime i njegovim riječima, milinom te rijeke koja je tekla s njegovih usta. Imala je dara i žara upijati te srcem prihvaćati, ne samo riječi i ideje, nego i zadnji smisao svega što ta draga osoba govori. Okrenuta Isusu upravo kao što stablo okreće svoje lišće prema suncu te njegovu svjetlost pretvara u životnu energiju… Duhovna fotosinteza.
Marijin je stav za sve nas smjerodavan. Aktivizam je uvijek velika zamka i u Crkvi. Često se zna dogoditi da radimo za Krista, ali bez Krista, za Boga, ali u biti bez njega. Često bez istinske ljubavi, usmjerenosti, zagledanosti u konačni cilj, smisao, svrhu svega djelovanja. Od silna aktivizma čovjek postane obezdušen. Izgubi na putu i duh, dušu i srce.
U biti svaki naš angažman ostaje beskoristan ne izrasta li iz našeg osobnog odnosa prema Isusu Kristu. Zaboravlja se neposrednost odnosa, prijateljski stav prema Gospodinu. U Crkvi nismo u nekakvu radnom odnosu gdje bi se ustroj ravnao prema učinku i plaćanju. Gospodin nas poziva na ljubav, prisnost. On je jednom zauvijek riješio dilemu između akcije i kontemplacije u korist kontemplacije.
Potrebno je u životu najprije naučiti sjediti pred Svetohraništem ili Evanđeljem, pred otvorenom knjigom Pisma, da bismo čuli i razumjeli kamo nam se zaputiti. Najprije je potrebna šutnja koja sažiže pljevu suvišnoga, da bismo mogli govoriti ono što treba svijetu. Za kršćane nema značajnijeg posla od pozorna slušanja Isusove osobe i riječi. Prednost ima uvijek promatranje oči u oči.
Upravo tu misao naglašava na svoj način i poslanica Kološanima, gdje je Krist središnjica, gdje iz Krista Isusa proistječe sve, u njega se slijeva sve, on je u vjernicima princip djelovanja i slušanja „Krist – nada u slavu – jest u vama“. Smisao opstojnosti Crkve i kršćana u svijetu je pomirenje i posvećenje svijeta koje je izvedeno u Kristu.
Sva naša aktivnost u svijetu, zalaganje za gladne, bolesne, siromahe, napuštene, ostavljene, ugrožene, naše zalaganje za zdravi okoliš mora proistjecati iz odgovora na pitanje: Kako je došlo do toga? Odakle sve to? Toliki ratovi, mržnje, ubijanja, onečišćenja, tolika zla? Odgovor je: U otpadu čovjeka i stvorenja od Boga, u zaboravu, nijekanju Boga, u grijehu čovjeka i svijeta. Prije dva tjedna čuli smo Isusov nalog apostolima: Njihovo je propovijedati Radosnu vijest, liječiti bolesne, čistiti svijet od demonskih, nečistih sila.
Da bi se to moglo, treba se zaputiti u pustinju, samoću, samorazgovor i razgovor s Isusom. Jedan od zornih suvremenih primjera je C. Caretto. Vođa talijanske Katoličke akcije spoznao je u jednom trenutku nutarnjeg nadahnuća da Gospodin ne želi njegovu aktivnost, njegov totalni angažman u akciji, nego želi njegovu tišinu, samoću, šutnju, srce.
Povlači se u saharsku pustinju gdje živi samo s Euharistijom i Biblijom. Nakon silnih pustinjskih iskustava zapućuje se u pustinju svoje Italije i stvara oaze duhovnosti, napajališta s izvora vode žive koje struje iz ljudi natopljenih Duhom. To onda postaje putokazom svijetu i ljudima u pustinji.
U konačnici je u čovjekovu životu riječ o putu, pronalasku onog puta koji mu jasno očituje put u dubinu vlastitog bića i otkriće onoga što čovjek u dubini svoga bića od samog početka jest i ostaje: slika i prilika samog Boga, gdje se Bog nastanjuje u čovjekovu srcu, gdje onostranost postaje ovostranost, a ovostranost prozorom u božansku zbilju i vječnost.
Nebo se sjedinjuje s čovjekovim srcem, Riječ postaje Tijelom, Bog postaje Čovjekom. I to je onda put spasenja i otkupljenja koji je Bog zacrtao u Isusu Kristu. To je put koji Isus otkriva svojim prijateljima, vjernima, a oni onda u Duhu onima koji Isusov glas i osobu slijede.
Prisjetimo se na ovom mjestu i Isusova razgovora sa Samarijankom. Dubok zdenac, svježa voda koju Isus, umoran od puta, pije iz krčaga žene Samarijanke. Duboke istine otkriva Isus u razgovoru s njom tako da ona od sreće ide u selo i govori sve što joj je Isus otkrio. Slično se zbiva ovdje i s Marijom. I ona osluškuje Gospodinov glas, a zauzvrat će mu uoči muke na glavu izliti skupocjenu nardovu pomast, u vrijednosti jedne godišnje plaće za radnika, ili deset godišnjih plaća za jednu ženu u ono doba. Dala je sve od sebe, svu svoju ušteđevinu za Gospodina. To će reći – istinska ljubav.
Upravo nam danas treba ovaj nutarnji zaokret o kome govori Isus. Marijin je dio bolji, najbolji. Najizvrsniji. Jedan duhovni pisac karakterizira ovim riječima suvremenu duhovnu situaciju na Zapadu: “Istok i Zapad nalaze se trenutno u situaciji da se međusobno nadopunjuju u svojim oprječnim značajkama: Zapad se otvara meditaciji, Istok materijalističkoj tehnici. Ta razmjena omogućuje da se stekne upravo ono iskustvo koje je nedostajalo zapadnjacima, naime, nužnost da konačno sredi svoju nutrinu, svoju dušu, srce i biće. On je do te mjere potisnuo istinsku narav svog bića. Daleko se više vezao s vanjskim stvarima nego sa samim sobom.
Sad je upravo istinski potrebno nahraniti to praznom tehnikom izgladnjelo biće u njegovu tijelu, duhu i duši te ga osloboditi od isključive prevlasti funkcionalnog. Taj čovjek, koji je u svojoj duši postao barbarom, gladuje u ovom trenutku za tim da se konačno očisti.
U prošlom su stoljeću zabrtvljena vrata koja vode u svetište čovjekova bića individualnim i kolektivnim moralom, a mnogi su psihoanalitičari, stavši na tim ulaznim vratima poput strogih čuvara, odbijali sve što bi možebit izišlo s onu stranu tih vrata. I danas napokon čovjek želi otvoriti ta vrata, odstraniti i ukloniti sve čuvare, napustiti svoju tamnicu. Želi iskusiti sve protege svoje duše, koja je neispunjena, sužena, preplašena. Te duše nije bio ni svjestan niti ju je poznavao” (Msgr. Germain, episkop u Parizu zapadne pravoslavne Crkve).
