Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 10, 34 – 11,1
Reče Isus svojim apostolima: »Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač. Ta došao sam rastaviti čovjeka od oca njegova i kćer od majke njezine i snahu od svekrve njezine; i neprijatelji će čovjeku biti ukućani njegovi.
Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga. Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao. Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku. Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.«
Pošto Isus završi upućivati dvanaestoricu učenika, ode odande naučavati i propovijedati po njihovim gradovima.
Koji su zahtjevi apostolskoga života? Rekli bismo, gotovo nemogući. Isus postavlja pravila i norme, postavlja uvjete pod kojima čovjek postaje njegov učenik. Pitamo se, je li nam moguće prihvatiti sve to, nama, ljudima od krvi i mesa, opterećenima svojom ljudskom ograničenošću i svakodnevnim mukama?
Današnje nam čitanje nudi kršćanske, Kristove paradokse i antinomije. Dobivati gubljenjem, gubiti stjecanjem i gomilanjem. Neumoljivost i beskompromisnost Isusova stava koji ne dopušta životne ‘kako’, ‘ali’, ‘ako’, ‘zašto’ i sl. Nakon ovakvih Isusovih riječi nije ni čudo što je Isus smatran osobenjakom, čudakom te ostao cijeloga života usamljen i neshvaćen. K tome i neprihvaćen, i od svojih najbližih ostavljen, i na kraju od svih sramotno odbačen i raspet, kao zadnji razbojnik, na križu.
Međutim, uzmemo li u razmatranje stvarno ljudsko iskustvo, ono daje Isusu za pravo. Za pravo mu daju i suvremena psihijatrija i psihologija. Ono što Isus zbori dolazi iz Božjega srca, a već je duboko pohranjeno u čovjekovoj podsvijesti. Isus svjesno i izazovno dira u te naše nutarnje mirne strune, želi da zatitraju.
Isusov život, poslanje i sudbina samo su vanjski pokazatelji koliko smo mi prirasli Božjem srcu te koliko je samom Bogu stalo do nas, koliko mu svatko od nas u biti vrijedi. Tko može do kraja zaviriti u dramu Isusova bića i srca, njegova žala i ljubavi za čovjekom i stvorenjem?
Riječi koje danas upućuje samo su izazov da se zapitamo: Koliko nam je Isus vrijedan i što nam znači osoba Isusa Krista? Na kome je mjestu on na našoj životnoj vrijednosnoj ljestvici? Lijepo se izrazio veliki biskup i mučenik Ciprijan iz afričke Kartage u Raspravi o Gospodnjoj molitvi: “Volja je Božja za nas ono što je Krist činio i učio… Ništa ne pretpostaviti Kristu, jer ni on nije ništa pretpostavio nama, nepodvojeno prianjati uz njegovu ljubav, odvažno i pouzdano prigrliti njegov križ kad se treba boriti za njegovo ime”.
U Isusa nije riječ o sebičnosti, nije riječ ni o nesebičnosti, odricanju, predanju, nego je riječ o tome da svi moramo izići iz svojih životnih strahova, iz puževih školjki i kućica, ostaviti se pokušaja osigurati egzistenciju ovdje na ovome svijetu kojekakvim zemaljskim, prolaznim stvarima. Njemu je stalo do sretna, intenzivna, bogata, istinskoga i nutarnjega života, života krajnje nenavezanosti na bilo što ili bilo koga, osim na svoj Izvir i Uvir, na Boga. On je za čovjekovu posvemašnju slobodu, i zbog te slobode i čovjekove sreće on je protiv bilo kakva oblika otuđenja. Želi da se zapitamo: Za što se zapravo isplati živjeti? Vrtjeti se stalno u krugu oko sebe, ili iz sebe izići i razdavati se, nesebično, u ljubavi?
Isusov život, njegova osoba i njegova poruka, utjelovljuju i zgušnjavaju u sebi život bez straha, život u posvemašnjem povjerenju i predanju Ocu. Nisu tu više ni od kakva značenja ni prihodi, ni ugled, ni bogatstvo, ni moć. O tome već govori i Psalam 49.: “Čovjek koji nerazumno živi, sličan je stoci koja ugiba.” Pa makar se njihovim imenima nazivale i zemlje, makar stjecali silna bogatstva, sve to moraju ostaviti nekomu nakon sebe i krenuti na put bez džepova.
Što traži Isus od svojih? Nepodijeljenost srca, odlučnost nasljedovanja, slobodu odluke. Kako je samo bijedan život koji se zatvara u sebe, život egocentrika koji misli samo na samoodržanje, koji je podredio sve samo sebi i svojim interesima? Njega je strah bilo kakve opasnosti, svim sredstvima kuša se zaštititi od bilo kakvih udara, iznenađenja, odluka koje traže ili iziskuju bilo kakve žrtve! Strah od takvih životnih odluka može biti tolik da čovjek zaboravi čemu uopće živi i isplati li se živjeti takvim životom. Egocentrizam, usredištenost na sebe koja je plod, rezultat straha, neprestane ugroženosti i osobne nemoći. Zato se takvi nikomu ne povjeravaju, ni Bogu ni čovjeku.
Isus upravo pretpostavlja savršenu slobodu odluke koja je spremna i odlučna prihvatiti i križ. To je moguće samo onomu tko se Bogu posve prepusti. Sloboda od sebe i za druge. Nešto su slično pokušali prvi učenici koji su ostavili lađice, obitelji, svoje zvanje, svoju carinarnicu i slijedili Isusov zov i ponudu novoga života. Svakodnevna nas pak mudrost uči da se život, istinski i pravi, može pronaći jedino u sebedarju, odricanju od sebe i razdavanju drugima kako to čine majke u odnosu na djecu.
Tko se grčevito drži sebe i svoga života, promašuje mogućnosti istinskoga, sretna života. Život kakav je zacrtao Stvoritelj moguće je pronaći samo u predanju i ljubavi. Takav život ne prekida ni smrt jer pripada Bogu. Stoga Isus nastupa kao istinski učitelj života.
Danas je jedno od svjetskih čuda u Kini grobnica prvoga kineskoga cara iz 3. stoljeća prije Krista, koji je tražio uzaludno od taoista korijen, eliksir i lijek besmrtnosti. Posvuda je vidio samo neprijatelje, bio krajnje neurotičan, paranoičan. U strahu od smrti dao je napraviti sedam tisuća glinenih vojnika koji će ga čuvati čak i u grobu, nakon smrti. Kako poučiti takve moćnike, poput ovoga, ili pak Džingis Kana, Aleksandra Velikoga, Napoleona, da se ne isplati ni cijeli svijet osvojiti, a pritom izgubiti svoj život, svoju dušu, svoj bitak?
Upravo ta činjenica bijaše od odlučujućega značenja za životni put jednoga od najvećih katoličkih mislilaca dvadesetoga stoljeća, Romana Guardinija. Nakon što je kao mladić izgubio vjeru i prepustio se neokantovcima, suočio se s Isusovom riječju: A što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, zadobije, a sebe izgubi, svojoj duši naudi? Bijaše to za njega kao udar groma, kao Augustinovo iskustvo s onim Uzmi i čitaj ili s Pavlovim na putu u Damask, ili pak s Pascalovim iskustvom u noći koje je zabilježio u svome Memorialu. Jednom riječju, udar milosti, životni zaokret i premišljanje svega u svjetlu Vječnosti.
Pitamo sebe a i ljudi se pitaju: Komu zvono zvoni? Guardini je to iskusio u tome trenutku, njemu je ‘odzvonilo’, trenutak pune i konačne istine za njega je kucnuo. Bio je pogođen Istinom i nije mogao više mimo nje i preko nje. Stupio u bogosloviju, studirao teologiju, dao se zarediti i djelovao kao istinski blagoslov i putokaz u svome vremenu. Započeo je proces njegova proglašenja blaženim, a bio je prema sudu mjerodavnih stoljetna pojava.
I ne mora li se čovjek zapravo stidjeti što je na kraju tako prazan, nemoćan, nezaštićen, hrana crvima? Što daje našem životu istinski sadržaj? I kako povratiti sadržaj životu? Na memorijalnom spomeniku Mahatmi Gandhiju (mah-atma: čovjek velika daha i duha!) stoje uklesane njegove riječi: “Čovječe, uprisutni sebi u ovom trenutku lice najsiromašnijega i najnemoćnijega čovjeka koga si bilo kada u svome životu susreo, i zapitaj se: Je li mu i od kakve koristi korak ili čin koji u ovom trenutku namjeravaš učiniti?”
