7.4 C
Međugorje
09.12.2222.

Biblijska poruka 18. 1. 2021. i tumačenje fra Tomislava Pervana – Staro i novo u Isusu Kristu

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Mk 2, 18-22          

Ivanovi su učenici i farizeji postili. I dođu neki i kažu mu: »Zašto učenici Ivanovi i učenici farizejski poste, a tvoji učenici ne poste?«

Nato im Isus reče: »Mogu li svatovi postiti dok je zaručnik s njima? Dokle god imaju zaručnika sa sobom, ne mogu postiti. Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik i tada će postiti u onaj dan!«

»Nitko ne prišiva krpe od sirova sukna na staro odijelo. Inače nova zakrpa vuče sa starog odijela pa nastane još veća rupa.«

»I nitko ne ulijeva novo vino u stare mješine. Inače će vino proderati mješine pa propade i vino i mješine. Nego — novo vino u nove mješine!«

 

Isus i krug njegovih učenika ne daju se zbiti u postojeće sheme. Isus ne voli šablone. Ljudi vole kategorizirati, stvarati posve određene grupacije, zbijati ljude u nekakav klasni poredak. Stoga je za farizeje, kao vjerne čuvare Zakona, pitanje posta životno pitanje. Oni poste dvaput, ponedjeljkom i četvrtkom. A vi, Isusovi učenici? Isus uskraćuje odgovor. Za njega je bitno jedno, u ovom trenutku: „Slaviti, a ne postiti!“ – Upravo kao što smo čuli jučer, gdje je Isus sa slavljenicima na svadbi u Kani Galilejskoj i gdje je načinio svoje prvo čudo te objavio svoju Slavu.

Isus je u osobi najava novoga spasenjskog vremena te mesijanske radosti koja se izlijeva preko njegove osobe na cijeli svijet. Vino i svadba simboli su te radosti i slavlja. U sv. Misi svaki put čujemo: „Blago onima koji su pozvani na svadbenu gozbu Jaganjčevu – u nebu“! Kao što ne priliči stavljati nove zakrpe na staro sukno niti novo, nesavrelo vino u stare mješine, jednako je u njegovoj osobi nespojivo na mesijanskoj gozbi i novoj svadbi koju upriličuje, baviti se starim krparijama, prisiljavati ljude na odricanje i post. Ma koliko Isus načelno i bio spreman sačuvati duhovnu baštinu svog naroda iz koga je potekao, ipak je u njegovoj osobi i postupcima riječ o lomu sa starim, a taj lom zahvaća cjelokupni ustroj te se mora odraziti u novome načinu mišljenja, govora i djelovanja.

Isus ne odbacuje post

Isus ne stavlja načelno post pod znak pitanja. Sam je postio četrdeset dana i četrdeset noći nakon iskustva na Jordanu. Post je dan i zadan već u edenskom vrtu praocu Adamu. Adam se morao sustegnuti, odreći i ne jesti s ona dva stabla u sredini Edena. Prekršivši Božju zapovijed navukao je na sebe i ljude nesreću i propast.

Isus se pak okreće protiv farizejske prakse posta, naime, posipanja pepelom te raznih vanjskih izobličivanja koji bi drugima bili prepoznatljivi znak kako se netko trapi, posti i tuguje. Post ne bi smio biti odraz žalosti ili tugovanja za nečim, jer žalovanje je uvijek znak da čovjeku nešto bitno nedostaje, da je nešto izgubio (prisjetimo se kako oni kojima je draga osoba preminula nemaju danima volje ni za kakvo jelo!). Gubitak dragocjenoga rađa gubitkom teka, nezainteresiranošću (što se može zamijetiti već i u životinjskom svijetu!). Tako je i religijski post bio praćen raznim popratnim običajima koji su odražavali prolaznost svijeta, žalost zbog bivovanja u ovom smrtnom tijelu, te čežnju za onostranim, vječnim ili pak budističkom nirvanom. Isus je sam rekao da kad postiš, povuci se u svoju sobu, namaži se najljepšim parfemima, da to ljudi ne vide. Nutrina, ne vanjština!

Mesijanska svadba – Zaruke Neba i Zemlje

Namjesto slike o postu Isus rabi sliku svadbe, zaručnika i zaručnice, mesijanske gozbe kojoj on predsjeda. Na toj svadbi u jedinstvu su Bog i čovjek, a u dubinskoj psihologiji redovito je simbolika zaruka i svadbe simbolika čovjekova nutarnjeg pomirenja sa samim sobom, jedinstva osobe u sebi. Čovjek nije više pocijepan niti podvojen. Došao je do sebe snagom Isusove osobe i nazočnosti. Slika zaručnika i svatova želi reći da u Isusovoj blizini prestaje ona razlika ili bezdan koji dijeli ovostranost od onostranosti, zemaljsku zbilju od nebeske zazbilje, da u njemu prestaju vrijeme i vječnost, nebo i zemlja, da on u svojoj osobi pobjedonosno nadilazi suprotnosti i oprjeke zemaljske egzistencije. Bog i čovjek nisu više suparnici, protivnici, već čovjek može posvema i do kraja u sebe integrirati Božju sliku, biti kao što veli Pavao u Drugoj Korinćanima, „vi ste pismo Kristovo, napisano ne crnilom, nego Duhom Boga živoga; ne na pločama kamenim, već na pločama od mesa, u mekanim srcima (2 Kor 3,3).

Isus ne prezire zemaljsko da bi čovjeku ponudio nebesko, nego otvara mogućnost da čovjek prevlada jaz između duhovnih i čisto fizičkih želja i žudnji. To se posve podudara s Isusovim poimanjem kako je ova zemlja mjesto gdje se čovjek do kraja ostvaruje, gdje ostvaruje Božji plan i nalog, gdje postiže smisao i sreću. Čovjek nije dijete ove Zemlje, već Božje dijete, nije rob, već onaj koji govori Bogu: Oče naš, koji jesi na nebesima… Zato je za Isusa čisto krparenje pokušaj spajati u njemu staro s novim.

Isusov život je život sinteze, ne staroga i novoga, nego božanskoga i ljudskoga, Stvoritelja i stvora, neba i zemlje, prolaznosti i vječnosti. Isus uči čovjeka kako čovječno, ljudski, kako čovjekoliko živjeti, u svjetlu vječnosti (sub specie aeternitatis), pod Božjim okom, ne prezirući ništa od onoga što je Bog stvorio, već prihvaćajući zahvalno sve iz Božje ruke za ovih nekoliko desetljeća svoga kratkoga života na ovom planetu.

Vrijeme i život – kao dar i nalog

Vrijeme i život koji su nam darovani ne smiju nam biti suvišni teret i muka, već dar i nalog Božji, kako to poima i Drugi vatikanski sabor u Crkvi u suvremenom svijetu. Zato su i sve Isusove prispodobe pokušaji da se Boga smjesti ne izvan našeg života, nego unutar našega svagdana, u pokušajima oblikovanja vlastitog života prema Božjim mjerilima i standardima. Zato je i Isus utjelovljena Božja Riječ, koja je postala dio ovoga svijeta i naše povijesti, i zato je cijela povijest slavljenje velikih zaruka Svjetla i Zemlje, Neba i materije. Zato je i poruka Isusovih prispodoba, kao i u ovoj o svadbi, vinu, mjehovima, upravo poruka o cjelovitosti, a ne rascjepkanosti, fragmentiranosti čovjekove egzistencije. Riječ je o nama, o pitanju, na čemu čovjek gradi svoj život, na kojim temeljima, ovostranim, zemaljskim, ili onostranim, vječnim, iz čega taj čovjek živi, iz istine Isusove riječi ili pak svoga zemaljskog privida. Svjesni ograničenosti i kratkoće vlastitog života učenici prihvaćaju iz Božje ruke vrijeme i život kao dar koji im omogućuje prodrijeti dublje u Božje tajne, u tajnu stvorenja snagom samog Boga, kako to čine mistici.

U Isusovoj je osobi vidljivo sakramentalno značenje samoga života, svetost čovjekova bivovanja na ovoj zemlji, ispunjenost udivljenjem zbog Božjega divnog stvorenja, te prozračnost, transparentnost prema vječnosti. Tu harmoniju mogu prekinuti nasilno samo oni koji ugrabe zaručnika, koji će se pojaviti u odlučnom času tame i ukloniti Isusa iz učeničke sredine. Tada će učenici od jada i boli tugovati, plakati i postiti.

Isus zna što ga u životu čeka…

Isus kao da je na početku svoga javnog djelovanja slutio što ga čeka na kraju. Ljudi će ga mrziti zbog njegove opuštenosti, neposrednosti, naravnosti, zbog njegova druženja s rubnima, grješnicima. Ozloglasit će i njega i sve njegove i njegovo, odbacit će ga kao osobu, jer, da se poslužimo riječima Ivanova evanđelja, ljudi su više voljeli tamu nego svjetlost (Iv 3,19) budući da im djela bijahu zla. Ono pak što je Isus živio, govorio, naučavao bilo je ravno novom vinu koje nezaustavljivo prodire i kida stare mješine. On je sila koja ključa, dovodi do vrenja, on je kvasac koji mora prodrijeti u tijesto ovog svijeta i ukvasati ga.

Dakle, i u Isusovu poimanju bitan je sadržaj, važno je vino koje ulazi, ali i mijeh mora biti dovoljno izdržljiv da prihvati božansku novinu. Služeći se prispodobama Isus u svaku unosi cijeloga sebe, svoje biće, um i srce. On izgara u službi svoga poslanja, izriče samoga sebe. Zato je jezgrenica svake slike, svake prispodobe kojom se služi, njegova osoba, ono što u sebi nosi, za što živi i za što se cijelim svojim bićem zalaže. To povećava do nesagledivih razmjera čovjekovo dostojanstvo, ali i čovjekovu odgovornost spram novoga što nastupa u Isusu. Odstup od svih naplavina krivotvorena podrijetla te odbacivanje svih ovozemaljskih uporišta bijahu za Isusa bolni izbor kako bi u njemu zablistala punim sjajem Istina, Ljubav, Bog, Novina. Novi nauk mora se lijevati u nove spremnike, ne u stare mjehove. A on sam očituje zorno što je to novo došlo s njime i u njemu.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne