Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mk 9,2-13
Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma — nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom.
A Petar prihvati i reče Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.« Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni.
I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!« I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama.
Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo »od mrtvih ustati« pa ga upitaju: »Zašto pismoznanci govore da prije treba da dođe Ilija?« A on im reče: »Ilija će doduše prije doći i sve obnoviti. Pa kako ipak piše o Sinu Čovječjem da će mnogo pretrpjeti i biti prezren? Ali, velim vam: Ilija je već došao i oni učiniše s njim što im se prohtjelo, kao što piše o njemu.«
Isus govori nedvosmisleno, bez imalo uvijanja i otvoreno, o svojoj patnji, muci, križu, a potom o uskrsnuću. Govori i poziva sve na nasljedovanje. Kako je mogao Isus tako govoriti, o vlastitoj sudbini, vlastitoj nesreći i konačnom neuspjehu, totalnom fijasku svoga djela? On govori krajnje otvoreno, bez imalo zadrške. To nas nužno vodi na pomisao da se zapitamo, iz čega je onda on živio, iz čega je crpao snagu, odakle mu ta smirenost?
Isus nije fatalist ni determinist, nego krajnje trijezan i odmjeren. Možemo reći da ovaj današnji odsječak o Isusovu preobraženju daje odgovor na to, iz čega je Isus živio i kako je mogao poći onako odlučno u smrt, prihvatiti patnju, ne stoički i fatalistički, nego cijelim bićem, te se ponuditi kao otkupna žrtva za čovječanstvo. Isus je živio iz svoje povezanosti s Ocem, bio je – ono što izgovaramo, ispovijedamo u Vjerovanju – ‘Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga’. Tabor nam nudi duboku sreću koja je prožimala cijelo Isusovo biće zbog povezanosti s Ocem pa je stoga mogao prihvatiti ono što će uslijediti nakon odbacivanja sa strane svih u narodu.
To je ona istina iz koje je Isus živio, s kojom je Isus živio, istina koja je iz njega zračila i promaljala postupno, kao svjetlo svanuća, nakon noći. Isus je morao ići naprijed, za njega ne bijaše uzmaka. Nije se mogao okrenuti od svoga poslanja, nije bilo povratka, nije mogao baciti koplje u trnje i reći kako se ne može dalje ni više. Ovaj trenutak na Taboru prikazuje nam Isusa kao krajnje sretnu i ispunjenu osobu, osobu koja je Ocu omiljela, koju trebamo slušati, u svemu slijediti.
Ovo je dokaz kako čovjek, kako ljudi nisu puke žrtve prilika i okolnosti u kojima žive, žrtve prisila društva koje ih okružuje, robovi zagušljivih navika, predaja. Čovjek je stvoren za slobodu srca, za širine i daljine, za nebeska prostranstva koja pred nama pucaju s vrhunaca na sve strane. Treba nam taj komadić neba i raja da bi čovjek mogao izdržati sve nevolje života. Život ne počinje tek s uskrsnim jutrom, nego naša smrt zavisi od života kakvim danas živimo. Stoga se uvijek postavlja pitanje, živimo li u ozračju ove jedinstvene osobe, u domeni i dosegu njegova kraljevstva, jesmo li dio i sudionici toga neponovljiva bića koje je među nama hodilo.
Evanđeoski odsječak o Isusovu preobraženju pred trojicom učenika na gori Taboru daje nam nakratko pogled u Isusovu osobu, tko je on i što on u sebi krije. Tekst se doima poput savršene ikone. Bitno se razlikuje od svih drugih tekstova u evanđeljima u kojima se prikazuje Isusov lik. Ovdje, u samom središtu evanđelja (kod sve trojice sinoptika), očituje se Bog u Isusu kao nekoć Mojsiju na Sinaju u pustinji. Protulik onome događaju. Savršena sličnost. Brdo Objave, Sinaj, silazak u tutnju gromova i trešnji brda. Ovdje toga nema, ali se pojavljuje Mojsije s Ilijom. Ovdje, u samoći brda događa se objava na dohvat ruke. More svjetla, uronjenost u tajanstvenost, od koje čovjeka hvata jeza, prestaje postojati prostor i vrijeme. Sve se stapa u istodobnost, povijest, sadašnjost, sutrašnjost. Nestaje vremena, Isusovo se tijelo i odijelo posve mijenjaju. Susret Boga i čovjeka kakav je moguće samo zamisliti. Trenutak posvemašnje, krajnje blizine Boga i ovoga svijeta u Isusovoj osobi. Dodiruju se nebeska i zemaljska zbiljnost. Sve što se ovdje zbiva na Taboru nadmašuje bilo koji oblik mističkoga zanosa i ekstaze. Točka kad je Božji glas jasan i zamjetljiv, trenutak u kome se sve stapa u Božju blizinu i prisutnost.
Gora blaženstava i Gora preobraženja: Dvije gore, dva brda na kojima nastupa ista osoba. Isus. Jednako zahtjevan u Govoru na gori kao i ovdje. Nastupa kao završni i konačni objavitelj, donositelj objave iz samoga Božjega, Očeva srca. Očituje se kao Sin Božji. Učenici reagiraju sa strahom i nerazumijevanjem. Glas pak iz oblaka veli jasno, koga ubuduće treba slušati, tko ima riječi života, za kime ići, koga slijediti. Nitko drugi i nikoga drugoga osim Isusa. U sebi on stapa Proroka koji ima doći, novoga Mojsija, i Iliju koji se ima pojaviti. Ovdje se kao u zrcalu i žarištu slijeva cjelokupna objava. Odsada vrijedi samo On, Isus. U njemu se užarištuje (fokusira) cjelokupna objava, sva povijest.
Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj! Božja objava prelijeva se ne u apokaliptičku kozmičku kataklizmu ili prijetnju, ne u potres, već se sve slijeva u savršenu ljubav. Nema ječanja sinajske trublje, nema strašnog ni prijetećeg Boga, nema oporosti starozavjetnih proroka, nego se sve prelijeva i stapa u savršeni izričaj: Isus je ljubljeni Sin Božji. Učenici su prestrašeni, ali se njihov grč i tjeskoba gube pred ovim izričajem. Središnji izričaj cjelokupnog Evanđelja: Bog je ljubav. Čovjek je ljubljen i prihvaćen u Isusu Kristu.
Starozavjetna se sinajska objava ne dokida, već dopunja. Uvijek se Bog očituje kao onaj koji traži, koji ljubi, koji svoje ne zaboravlja niti odbacuje. To nadmašuje sve poznato i sve pojmljivo. Brdo i svjetlo, oblak i sunce, preobraženje i nebeski glas: to su jasni i nadmoćni znaci i zrcaljenje evanđeoske poruke. Mi smo ljudi stvoreni za slobodu i sreću, ispunjeno srce. Treba nam ovdje samo djelić Neba da bismo mogli izdržati sve protimbe i oporosti koje nam život nudi, s kojima smo u životu suočeni, svakim danom.
Stari Sinaj i Stari zavjet. Novo brdo, Novi zavjet. U Isusu Kristu. Za Posljednje večere reći će Isus da se taj savez sklapa u njegovoj krvi, da vino predočava taj novi Savez koji on sklapa s nama svima u svojoj krvi. Silaskom s Brda preobraženja započinje Isusova muka, njegov hod i uspon prema Golgoti. Put u Jeruzalem kao put u sigurnu i neminovnu smrt. Čudesnim preobraženjem unaprijed se stavlja izvan snage bilo kakav strah i smrt. Isus mora umrijeti, ali prethodno doživljava jedinstvo s Ocem. Stari san o preobrazbi bez smrti doživljava se ovdje u Isusovoj osobi. Prvi Savez i Novi Savez.
Bog se osmjeljuje na savršenu ljubav prema nama, a ono zavodničko iz Edena, Zmijin nagovor kako će ljudi biti kao Bog, doživljava ovdje svoje ispunjenje. Nije to više san, već je to smisao i cilj svake preobrazbe. A Bog, smisao i cilj svega postojećeg, jest u biti savršena ljubav. Svaka promjena i preobrazba je zapravo samo prozračnost za tu ljubav. Ono u čemu su Adam i Eva promašili i pogriješili, postaje zbiljom u Isusu. Stoga je nemoguće Isusovu osobu dijeliti od njegove božanske naravi. On ostaje jedinstvo dviju naravi u jednoj osobi, ma koliko se trudili tumači ili teolozi dokazati suprotno ili demontirati, razgraditi tu jedinstvenu pojavu na nekakve ‘sastavne’ dijelove. Ne, ovdje je savršena sinteza i sklad.
Isus je savršena objava samoga Boga, objava Božje svetosti i milosrđa. Mojsije su i Ilija primili na brdu objavu, što im je činiti, dok Isus ne prima nikakvu objavu. On zna što mu je činiti, ali mi dobivamo nalog: Naše je slušati Isusa Krista! Isus je objavljena volja Božja, i tko želi živjeti prema Božjoj volji, mora slijediti Isusa Krista, slušati što on govori. Rasti u spoznaji osobe Isusa Krista, u ljubavi prema njemu. Samo se to u životu u konačnici isplati.
Navod: “I lice mu zasja kao sunce” (Mt 17,2). Isus, zastrt tjelesnim oblakom, danas je zasjao svjetlom koje rasvjetljuje svakoga čovjeka (usp. Iv 1,9). Danas je to isto tijelo proslavljeno, danas ga je pobožanstvenjena Isus pokazao apostolima kako bi ga apostoli objavili svijetu. A ti, sretni gradu, bit ćeš zauvijek dionik promatranja toga sunca, kad s “neba siđeš, urešena od Boga kao zaručnica za svoga muža” (usp. Otk 21,2). Nikad ti to sunce ne će više zaći; ono je samo vječnost i zasjat će vječnim jutrom. I to sunce nikada ne će više biti zastro oblakom, nego će sjati bez prestanka. On će te razveseljavati svjetlom bez prestanka. To sunce ne će više zasljepljivati tvoje oči, nego će ti davati snagu, da ga promatraš i da uživaš u njegovu božanskom sjaju… “Smrti više ne će biti, ni žalovanja, ni jauka, ni muke” (Otk 21,4) koji bi zatamnjeli sjaj što ti ga je Bog darovao, jer Ivan veli: “Stari je svijet uminuo”.
To je sunce o kome govori prorok: “Sunce ne će više biti tvoje svjetlo danju, niti će ti više mjesec sjati noću. Gospod će ti postati vječnom svjetlošću…” (Iz 60,19). To je ono vječno svjetlo koje ti svijetli na licu Gospodnjem. Čuješ Gospodinov glas, promatraš njegovo sjajno lice i ti sam postaješ poput sunca. Čovjeka se prepoznaje po licu, i kada ga prepoznaš, onda je to kao da si njime obasjan. Ovdje na zemlji živiš u vjeri, a ondje ćeš ga spoznati. Ovdje shvaćaš svojim razumom, a ondje ćeš biti zahvaćen. Ovdje promatraš ‘kao u ogledalu’, a ondje ćeš ga gledati ‘licem u lice’ (usp. 1 Kor 13,12)… I onda će se ispuniti prorokova želja: “Obasjao nas licem svojim” (Ps 66,2). U tome ćeš se svjetlu smjeti bez prestanka radovati; u tome ćeš svjetlu hoditi ne umarajući se. U tome ćeš svjetlu gledati vječno svjetlo. (Petar Časni,1092.-1156., opat iz Clunyja).
