Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 5,31-47
Odgovori Isus Židovima: »Otac moj sve do sada radi pa i ja radim.« Zbog toga su Židovi još više gledali da ga ubiju jer je ne samo kršio subotu nego i Boga nazivao Ocem svojim izjednačujući sebe s Bogom.
Isus nato odvrati: »Zaista, zaista, kažem vam: Sin ne može sam od sebe činiti ništa, doli što vidi da čini Otac; što on čini, to jednako i Sin čini. Jer Otac ljubi Sina i pokazuje mu sve što sam čini. Pokazat će mu i veća djela od ovih te ćete se čudom čuditi. Uistinu, kao što Otac uskrisuje mrtve i oživljava tako i Sin oživljava koje hoće. Otac doista ne sudi nikomu: sav je sud predao Sinu, da svi časte Sina kao što časte Oca. Tko ne časti Sina, ne časti ni Oca koji ga posla.
Zaista, zaista, kažem vam: tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život. Zaista, zaista, kažem vam: dolazi čas — sada je! — kad će mrtvi čuti glas Sina Božjega i koji čuju, živjet će. Doista, kao što Otac ima život u sebi tako je i Sinu dao da ima život u sebi; i ovlasti ga da sudi jer je Sin Čovječji. Ne čudite se tome jer dolazi čas kad će svi koji su u grobovima, čuti njegov glas. I izići će: koji su dobro činili — na uskrsnuće života, a koji su radili zlo — na uskrsnuće osude. Ja sam od sebe ne mogu učiniti ništa: kako čujem, sudim, i sud je moj pravedan jer ne tražim svoje volje, nego volju onoga koji me posla.«
S govora u trećem licu Isus prelazi na govor u prvom licu. Jučer je govorio o Sinu Čovječjem, danas govori o sebi kao Sinu Očevu za koga Otac svjedoči. On je s Ocem u najintimnijoj vezi, Otac mu je dao svu ovlast, on govori u Očevo ime kao Očev ovjerovljeni izaslanik. Upravo kao što to danas čine veleposlanici u ime svojih država i vlada. Kao Očev Sin Isus zna kako je njegovo svjedočanstvo istinito. Kad bi Isus govorio kao obični čovjek, njegovo bi svjedočanstvo bilo bogohulno.
I onda prelazi na govor o Ivanu koji je također svjedočio za njega. Ivan je rekao za Isusa da je ‘Jaganjac Božji’, ali isto tako Ivan je vidio i posvjedočio: “Ovo je Sin Božji” (1,34). Međutim, daleko je snažnije od svih ljudskih svjedočanstava svjedočanstvo Isusovih djela. Njegova vlastita djela svjedoče za njega – jer ih čini u Očevo ime i na Očev nalog. Otac mu je dao opunomoćenje i (o)vlast.
Ako je prema židovskom svjedočanstvu i uvjerenju već Mojsije ophodio s Bogom kao s prijateljem (usp. Izl 33,11) te ako se Božji glas čuje već u Zakonu, u onome, “Čuj Izraele” (Pnz 6,5), tim više je ovdje bjelodano jasno kako je s Isusom došla punina milosti i istine. K Bogu se može samo preko Sina i u Sinu, Isusu Kristu.
Samo je u Isusovoj riječi moguće čuti Božji, Očev glas, i onda ga pohraniti u vlastitu srcu. Samo po vjeri u Isusa moguć je pristup k Ocu i samo onaj tko vidi Isusa, vidi i Oca. To međutim nedostaje Židovima. Božja riječ nije u njima, ne vjeruju ni riječi a ni Božjem poslaniku. Gorki i nemili prigovor: Istražuju Pisma ne bi li ondje pronašli vječni život, a ne žele pristupiti Isusu, nositelju života, kako bi im on podario puninu života. To je gotovo protuslovlje u sebi.
Pisma svjedoče za Isusa
Istina je da Pismo donosi život, ali cjelokupno Pismo svjedoči za Isusa kao nositelja i donositelja života onima koji mu pristupaju u vjeri. Ivan je svjedok za Isusa, drugi su svjedok Pisma. Ne treba više svjedoka na ljudskom sudu, prema židovskom običajnom zakonu.
Kao što Ivan nije htio biti ništa više osim svjedok za Isusa, za onoga koji za njim dolazi, tako nije moguće otkriti ni pronaći u Pismima vječni život, isključi li se sam Isus kao Božji i Očev poslanik. Cijeli je Stari zavjet samo jedno veliko svjedočanstvo koje se slijeva u Isusa Krista. Zakon koji je dao Bog Mojsiju na Sinaju može se shvatiti ispravno samo u smislu u kome ga je shvaćao Isus i tumačio, prema Govoru na gori. Svi su proroci imali pred očima samo jedno, Isusa kao Mesiju. To je razvidno iz tolikih mjesta u Novome zavjetu.
Kao Božji Sin on se bitno razlikuje od svih drugih ljudi. Ne traži on od ljudi pljesak ni priznanje, ugled ni čast, dostojanstvo ili odobravanje. Ljudi su žudni toga, pomamni za tim, ali do toga Isusu nije stalo niti on to želi od čovjeka. On zna samo za jedno: Očeva mu ljubav nikada ne će biti uskraćena, živi on iz Očeve ljubavi, to mu je svagdanja hrana. Te pak ljubavi Očeve nemaju oni – njegovi protivnici – u sebi. Kako strašan prigovor: „Ljubavi Božje nemate u sebi“! Isusu, pravom proroku, ne vjeruju, dok pristaju uz lažne i samozvane proroke, koje Bog nije ovjerovio. Stoga će im Mojsije biti tužitelj jer je on govorio o proroku koji će doći, koga će Bog Židovima poslati te koga moraju slušati.
Ivan svjetiljka koja svijetli
Ivan je posvjedočio. Nije Ivan išao u Jeruzalem gdje su se prinosile svednevice tolike žrtve Bogu kako bi se Bog umilostivio, makar je bio sin svećenika Zaharije. Ne zanima Ivana klanje tisuća ovaca i janjaca ili pak bikova, nego on na rubu pustinje poziva sve na temeljito obraćenje. Ivan naviješta skoru apokalipsu, cijeli je svijet prema Ivanovu svjedočanstvu, nad bezdanom. Ne može to tako dugo potrajati. Sve ide prema svome kraju, sve u što ljudi polažu svoje nadanje i u što se uzdaju.
Ništa ne pomaže krpanje staroga, treba temeljita obnova svega. Sve što se o Bogu govori, samo je jedna velika obmana i laž u Ivanovu poimanju. Treba proći Jordan, treba se uroniti duboko, u potopne vode, da one odnesu staro i da se novo rodi. Ivan pak bijaše samo prolaz, prijelaz, bijaše jedna epizoda u povijesti spasenja.
Prozor u Isusovo srce
Daleko više od drugih evanđelista evanđelist nam Ivan pruža uvid u Isusovo srce, njegove osjećaje. Što je ćutio, kako je osjećao, što se odvijalo u njegovoj tankoćutnoj duši. Čovjeka je, čuli smo, izliječio na onome ribnjaku, a danas se već zgušnjava neprijateljstvo. Predbacuju mu što krši subotu, što Boga zove svojim Ocem.
Traže od njega znak i dokaz! Traže svjedoke: Isus ih nabraja: Ivana Krstitelja, koji bijaše svjetiljka, navodi Nebeskog Oca kao božanski autoritet i starozavjetne spise. Odlučujuće je Očevo svjedočanstvo. Snagu Isusove riječi – usrećujuću, blagotvornu – osjetit će u sebi i iskusiti samo oni koji se Isusu do kraja izruče, koji mu se prepuste srcem i mislima, a ne oni koji misle da su im njihov studij i svršene škole dokaz učenosti i upućenosti u Pisma.
Optuženi postaje tužiteljem
Isus je optužen, ali se iz optuženika pretvara u tužitelja i suca. Sam vodi svoju obranu. U tome ne će uspjeti. Svrstao se on u niz onih pojedinaca koji su se suprotstavili sami, kao osamljenici i pojedinci, drugima, masama, i koje je onda kotač i mašinerija suda, mržnje i osvete srušila. Ali u svome porazu Isus će izići pobjednikom. Njegovo posljednje djelo, njegovo posljednje čudo bit će predanje na križu. To je konačno ovjerovljenje svih njegovih riječi i djela. Ne uvjeravaju samo riječi. Jedino može spasiti čin ljubavi. A to je Isus dokazao na križu.
Kao što zrcalo zrcali sunčevu svjetlost, te kao što ta svjetlost koja se zrcali i lomi može zapaliti golema šumska prostranstva, tako je i s Isusovom osobom. On je zrcalio Boga i oni koji su se toj svjetlosti izlagali, bili su iznutra zapaljeni, svijetlili su i nisu se mogli više ukloniti izvan dosega te osobe. Ostajali bi kao omamljeni, kao uzeti.
I nemojmo misliti da smo bolji od Isusovih suvremenika. Ako tvrdimo da nam je Isus Bog i Gospodin, da nam je on sve, naše priznanje samo onda ima svoju težinu i vrijednost, ako to i životom očitujemo. Bez svjedočanstva života riječi su prazne, mrtve; ustaju i dižu se protiv nas kao optužnica.
