Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 8,4-15
Kad se skupio silan svijet te iz svakoga grada nagrnuše k njemu, prozbori u prispodobi:
»Iziđe sijač sijati sjeme. Dok je sijao, jedno pade uz put, bî pogaženo i ptice ga nebeske pozobaše. Drugo pade na kamen i, tek što je izniklo, osuši se jer ne imaše vlage. Drugo opet pade među trnje i trnje ga preraste i uguši. Drugo napokon pade u dobru zemlju, nikne i urodi stostrukim plodom.« Rekavši to, povika: »Tko ima uši da čuje, neka čuje!«
Upitaše ga učenici kakva bi to bila prispodoba. A on im reče: »Vama je dano znati otajstva kraljevstva Božjega, a ostalima u prispodobama – da gledajući ne vide i slušajući ne razumiju.«
»A ovo je prispodoba: Sjeme je Riječ Božja. Oni uz put slušatelji su. Zatim dolazi đavao i odnosi Riječ iz srca njihova da ne bi povjerovali i spasili se. A na kamenu – to su oni koji kad čuju, s radošću prime Riječ, ali korijena nemaju: ti neko vrijeme vjeruju, a u vrijeme kušnje otpadnu. A što pade u trnje – to su oni koji poslušaju, ali poneseni brigama, bogatstvom i nasladama života, uguše se i ne dorode roda. Ono pak u dobroj zemlji – to su oni koji u plemenitu i dobru srcu slušaju Riječ, zadrže je i donose rod u ustrajnosti.«
Usporedbe su u Isusovim ustima Božja slikovnica koju možemo prelistavati i diviti se Isusovim riječima, kako on samo jednostavno, shvatljivo i razumljivo izlaže i tumači narav Božjega kraljevstva i svoje poruke. Daleko snažnije od bilo kakva teološkoga naučavanja ili uhodanih primjera. U usporedbama se zrcali Isusov ‘svjetonazor’, narav njegove riječi, kraljevstva Božjega i samoga Boga.
Usporedba o sijaču nalazi se kod Luke u surječju onoga što smo čuli kako i na koji je način Isus dirnuo pojedince, kako su ljudi doživljavali i iskusili Isusovu osobu, nakon što je Isus govorio i činio, priopćio sebe i posredovao istinu o svojoj osobi i svome Ocu.
Isus uzima kao slike svakodnevne poslove kako bi uprisutnio ljudima ono što Bog namjerava u njegovoj osobi. Ne služi se Isus apstraktnim mislima, slikama, filozofskim umovanjima ili teorijama, nego uzima slike iz života kako bi ponazočio ljudima narav Božjega djelovanja u svojoj osobi.
Zemaljska se stvarnost pretače u Božju slikovnicu, slikopis; Isus nam priopćava nešto što je po svome sadržaju i poruci daleko više od onoga što slika govori. Konkretni svijet postaje nositeljem nebeske, božanske poruke. Isusove su usporedbe Božji piktogrami, hijeroglifi, šifre, Božje poruke. Sam je Isus donositelj vječne poruke, a u svome navještaju rabi pjesnički izričaj, a ne rječnik svojih suvremenika, onodobnih pismoznanaca i učitelja.
Riječ pismoznanaca, farizeja ograničava, podiže ograde, granice, podiže ‘kolce’ između ljudi, između pravovjernih i krivovjernih, između vjernika i nevjernika, pobožnika i grješnika, dok je Isusov rječnik i jezik pjesnički, otvoren, opisuje stvarnost u zornim i jasnim slikama. Njegova je riječ svakome dostupna, dira u srce, osjećaje, mijenja čovjekove poglede, mijenja život. Isus poziva i pravedne i nepravedne, raskajane grješnike i pravednike, bezbožnike kao i svece.
Usporedba o sijaču nalazi se u sve trojice sinoptika. Luka je donosi na ovome mjestu, u osmom poglavlju, a upućena je vjerojatno onima koji su opasnosti od Isusa otpasti, odstupiti, rezignirati, ili ne vide u Isusovu djelu i pothvatu nikakve koristi ni uspjeha. Možda ni apostoli ne vide izglednost ni budućnost Isusova djela zbog goleme opozicije i trajne oporbe onih koji nešto slove u društvu.
Možda sama usporedba oslikava i stanje i prilike u kojima se sam Isus nalazi. Naime, nakon početnih uspjeha u Galileji Isus se zajedno s učenicima susreće sa sve više otpora, nepovjerenja, neprijateljstva, odbijanja. Raste odbojnost i stječe se dojam kao da sve pada u vodu, da je sve uzalud, da će Isusova misija otići u stečaj, bankrotirati. Ponovno imamo otvrdnuće Izraela o kome trajno govore proroci. U takve prilike i odnose izgovara Isus riječi o sijaču, riječi prepune optimizma i vjere u kvalitetu, kakvoću onoga što on osobno sije u ovu zemlju, čovjekovo srce.
Što nam je činiti? Ono što čini svaki ratar kad se ujesen zapućuje na polje i sije. Mnogo toga govori protiv njegova nauma, mnoštvo je protimba, ali se on ne da obeshrabriti. Ni tlom, ni pticama, ni suncem, ni kamenjem, ni trnjem. Treba samo (sa)čekati do trenutka žetve. Sjeme je posijano. U Boga nema ‘neuspjeha’. Treba staviti sve samo na jednu, Božju, kartu.
Ovo je usporedba koja nas želi ohrabriti protiv svih tmastih oblaka obeshrabrenja na našem životnom nebu. Isusove su riječi ujedno i upozorenje, ohrabrenje i opomena. Od svojih slušatelja – a oni su ono tlo na koje Isus sije svoju riječ – Isus traži da imaju ‘dobro i plemenito srce’, srce iskreno i otvoreno, koje sluša i koje je poslušno.
Ne želi Isus povremene slušatelje, sporadične, kod kojih riječ na jednu uho uniđe a na drugo iziđe, ne želi on samo one koji će iz prikrajka ili nedjeljom slušati ili ponekad do njega navratiti. Ne želi on one koji su nedosljedni, nepostojani, nekoherentni, koji se danas kunu na sve, da će biti do kraja Isusovi, a sutra već zaborave i pođu starim ili krivim putem. Masa zna zanijeti i ponijeti, a kako čovjek nema osobnoga stajališta, on lako otpadne. Ili pak olako stečeno bogatstvo u kojem čovjek želi uživati za svoga aktivnoga života, a vjeru prepušta starosti. Takvima je vjera običan ukras, privjesak ili folklorna etiketa, pojaviti se u društvu, biti viđen, a zapravo time samo žele umiriti svoju savjest pred drugima.
Što Isus traži: Ustrajnost, postojanost i ižarivanje u svijet onoga što čovjek živi, u radosti. Stoga Gospodin i veli: A vama je dano – učenicima – shvatiti i razumjeti tajne kraljevstva Božjega.
S druge strane nalazi se svijet koji ima svoje brige i probleme. O njima se veli u jednome ranokršćanskom spisu (Pastir Hermin) sljedeće: “Ljudi koji nikada nisu razmišljali o istini, koji nisu nikada istinski Boga tražili, koji su u nešto vjerovali, a bili su zaokupljeni poslovima, bogatstvom, poganskim ljubavima i tolikim stvarima ovoga svijeta, svi ti koji se bave tim stvarima, velim, ne razumiju Božje tajne ni usporedbe. Zbog svih tih svjetskih poslova oni su slijepi, pokvareni i u konačnici bezvrijedni”.
I nama treba biti jasno kako pod vjerom Isus ne shvaća nikakvo naizust učenje vjerskih istina ili molitava. Vjera nije u molitvenicima, beživotnim obrascima, formulama, u čistoći nauka, nego u životu i životnom stilu utemeljenu na čvrstom povjerenju u Gospodina, u ustrajnom hodu za njim, upravo u životnim poteškoćama.
Vjera ne može biti nikakav dodatak ni začin svagdanu, nikakvo životno osiguranje za budućnost ili vječnost, nego hod kroz kušnje, nevolje, poteškoće, progonstva. Luka snažnije naglašava od ostalih evanđelista čovjekovo ponašanje, ali ne zaboravlja naglasiti: Riječ je ona koja donosi plod u dobru, plemenitu i poštenu srcu. U milome srcu.
