Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 25,14-30
Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu:
»Čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan – svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova. Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. Onaj naprotiv koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov. Nakon dugo vre- mena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun. Pristupi mu onaj što je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: ‘Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!’ Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: ‘Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.’A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: ‘Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!’ A gospodar mu reče: ‘Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom.’‘Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.’«
Završna misao onoga što upravo čusmo stavlja pred nas mnoštvo upitnika i zagonetki. Nema tu ništa od onoga uobičajenog Isusova govora o Božjem milosrđu; pred nama je strogi sudac koji sudi oštro i po našem mišljenju nepravedno. Treći sluga nije niti pronevjerio niti spiskao gospodarev novac, za što bi morao biti kažnjen, nego da vraća kako ga je i primio.
Nejasnoće možemo protumačiti samo kad pogledamo srž Isusove poruke i shvatimo ključnu poantu prispodobe. Isus se nikada ne bavi prijetnjama kako bi pridobio ljude na svoju stranu, a ponajmanje time da pronađe najbolji način za ulaganje svoga kapitala. On želi pokazati što se događa kada se ljudi otvore ili zatvore dobroti i djelu Božjem. I jedno i drugo nije bez posljedica. “Ispunilo se vrijeme i približilo se kraljevstvo Božje. (Mk 15), naviješta po gradovima i selima svoje domovine.
Kad je Isus prvi put izgovorio tu misao, svi su ga pozorno slušali. Ljudi su ga slušali satima tako da su zaboravili i na jelo, šokirani su. On ozdravlja, istjeruje nečiste sile, demone, koji vrište. Okupljeni drže do svake njegove riječi, ne brinu više ni za hranu ni za sklonište, hodaju danima da bi bili u njegovoj blizini i divili su se svemu što se oko njega i njih događa. To je nešto što zahvaća njihova srca.
Isusovi se govori ne mogu razumjeti bez ozračja u kome su izrečeni. Došao sam baciti oganj na zemlju! – njegove su riječi. Njemu nije važno da njegovi slušatelji upamte svaku pojedinu riječ, nego da u njima nešto oživi, da se u njima zapali oganj, da se taj oganj širi. Da se umnaža. Ovo je ključ za razumijevanje današnje prispodobe.
Prvi i drugi sluga doživjeli su preobrazbu u životu. I ne mogu stajati prekriženih ruku. Duh ih je zahvatio, kao i apostole na Duhove. Ono što se ističe kod prvog i drugog sluge je njihova domišljatost, njihova predanost, njihova spremnost na preuzimanje rizika, njihova predanost cilju, njihova poduzetnost. To ima veze s unutarnjom vatrom. Oni izgaraju iznutra. Zapalila se iskra. Nalog i povjerenje vide kao veliku priliku. Od onoga što im je povjereno stvorili su, udvostručili su kapital. Uvijek su puni novih ideja.
Sjetimo se da na Duhove na svakog učenika silazi oganj, slika unutarnje snage koja zahvaća svakoga. Toliko je jaka da Petar, koji se nekoć iz straha odrekao Isusa, izlazi pred mnoštvo, šokira slušatelje svojim govorom i osvaja srca tolikih okupljenih. To je ta tajanstvena, prevelika sila koja ujedinjuje prve kršćane u jedno srce i dušu i tjera ih da udruže svoje stvari. Čak se i zemlja trese od njihovih molitava, prema Djelima apostolskim.
Isusov nastup i stajalište bitno su usmjereni prema djelovanju. ‘Ako si spoznao, idi i čini i ti isto’! Djela a ne riječi. Neće Isus govora, diskusija, rječite dijalektike, raspri, prijepora. Sve se dade razvući u beskrajne govore i praznozborenja, u puki intelektualizam. Makar mi vjerujemo da je na početku bila Riječ, za Isusa je bitno da na vjeru slijedi djelo. Međutim, problem je u ovome: Kako pristupam poslu, djelu? Radosno, pouzdano, s povjerenjem, ili kao onaj treći sluga, koji se plaši, koji je trajno u strahu od svoga gospodara? I budući da je tim egzistencijalnim strahom blokiran, on se ne odvažuje ni na kakav posao.
S druge strane, nitko u životu nije bitno zakinut. Svatko ima svoje njemu određeno područje rada i djelovanja. I nitko nema pravo prijekim ili zavidnim okom gledati na bližnjega pored sebe. Ali problem je u tome što nitko od nas ne usmjeruje svoj život prema onome što bi svatko mogao učiniti u svojemu životu, kako može najbolje upotrijebiti svoje sposobnosti, već se svi trudimo kako da ispadnemo u očima onih pored nas ljepši, simpatičniji, prihvaćeniji, voljeni. A da bi čovjek to postigao, poduzima sve što mu stoji na putu, često ne birajući sredstva.
Isus nam pruža lijek protiv takva stava. Zato bismo morali čitati više puta upravo početne retke današnjeg odlomka. Namjesto da se obaziremo oko sebe, trebali bismo uprijeti pogled u Oca. Jer kad dođe odlučni, sudnji čas, neće nas Gospodin pitati, zašto nismo bili kao ovaj ili onaj, ova ili ona. Pitat će nas jednostavno, zašto nismo bili to što jesmo, odnosno onaj tko je u povijesti svijeta jedan i jedinstven, kao osoba neponovljiv i jedanput darovan ovoj Zemlji. A to je svatko od nas, p(r)ozvan svojim vlastitim imenom, koje je upisano u nebesima. I Bog će nas pitati, zašto u danim okolnostima nismo postali ono što je on od nas očekivao, bili i postali ono za što nas je on sam osobno poslao i osposobio.
Zato nas Isus očito želi poučiti u ovoj prispodobi da promatramo svoj život kao Božji dar, kao divni talenat iz njegovih ruku. I da taj dar prihvatimo u zahvalnosti, a ne da se stalno uspoređujemo s drugima, gdje na kraju ispada da je čovjek čovjeku vuk, u neprestanoj konkurenciji, borbi za mjesto pod suncem. Ako se pak u toj borbi ne preživi, tada će nam na kraju biti sam Bog kriv što nas je ovako prikraćene, hendikepirane stvorio. Jasno, postoji mogućnost da se čovjek u životu nasuče, da bankrotira, ali tko je fiksiran samo na stečaj, na poraz, taj će ga zacijelo i doživjeti jer se onesposobljuje da nešto pametno u životu učini.
Razmislimo sada o trećem sluzi, koji ne može učiniti ništa od onoga što karakterizira onu dvojicu. Nije razumio svog gospodara. I to određuje njegovu buduću sudbinu. On se posve usredotočio na negativne strane svojega gospodara, i to bijaše njegova tragedija. Zapravo se trebao sam osobno uhvatiti sa životom u koštac, iskoristiti ponuđenu šansu, i imao bi na kraju ulog s dobiti. Ovako je svoj život pretvorio u živi grob, pokapajući prije vremena ponuđene mogućnosti. Bilanca njegova kukavičluka jest i ostaje samo smrt.
Kad sada čitamo rečenicu koju je tako teško razumjeti: „Onome koji ima, dat će mu se i obilovat će” (Mt 25,29), možemo pomisliti na oganj koji Isus želi zapaliti, na sjaj i snagu prvih kršćana. Tko je jednom osjetio Božju blizinu, učinit će sve da je ponudi i drugima, da je još više uveća. Njegova nesposobnost uzrokuje da postane indolentan; on želi biti na sigurnoj strani. Iz straha zakopava svoj talent, svoju misiju i svoju priliku.
To znači ukočenost, poput paralize i smrti. Gdje god vlada strah, širi se mrtva tišina i šutnja, bilo u braku, vjerskim zajednicama ili državi u kojoj vlada diktatura. To je poput ledene hladnoće koja zaledi sasvim normalan život. Smrt poprima vlastitu dinamiku. Takvo stanje često završava usamljenošću i beznađem
Davno je kazano da odvažne pomaže sreća (tj. Audaces fortuna juvat). Tko se otvori, osmjeli, izloži te čak i sve riskira, imat će na kraju veliku dobit. Ono što nam je povjereno nije nam poput novčića u džepu, nego smo s onim povjerenim talentima u igri mi sami, naš cjelokupni život, te će tako onaj konačni obračun biti u stilu životnoga “biti ili ne biti”. Povjerenje s druge strane iziskuje povjerenje i odgovornost s naše strane. Obadvoje je nužno da bi čovjek mogao djelovati stvarateljski, ne drsko, agresivno i neodgovorno zbog vlastitog fijaska, katastrofe i totalne životne inflacije, kao ovaj treći sluga.
Zato Isus svjesno izaziva slušateljstvo da se ono samo zamisli i u svojim stavovima promijeni prema načelu “obratite se”, tj. promijenite svoje uhodane misaone kategorije, mislite Božje misli, ljubite Božjim srcem, mjerite Božjim mjerilima koja nadvisuju sva ljudska očekivanja. A ako me je Isus poslao na posao, ako mi je povjerio tu divnu zadaću, da u njegovo ime djelujem, koje li onda za sve nas sreće, biti na njegovoj njivi, biti misionar. Gorbačov je rekao kako život kažnjava one koji dođu prekasno.
RAD I RAST U ODGOVORNOSTI
U Isusovoj prispodobi o povjerenu blagu, talentima, dolazi do izražaja stanovita otvorenost i pozitivni stav one dvojice slugu koji se više ne osjećaju slugama, već prema Isusovim riječima, ali i želji, ako se uzme cjelokupnost njegova navještaja u kome poziva sve da prihvate, oni su djeca istoga nebeskog Oca, prihvaćaju njegovu ponudu koja je svima na raspolaganju. Svatko dobiva svoj dio, nitko nije bitno ili životno zakinut i nitko nema pravo prijekim okom gledati na ono što je drugi primio. Svatko je dobio onoliko koliko mu je potrebno da svoj život osmisli, da mu život ne postane prostor i vrijeme dosade. Potrebno je pristupiti svome životu i vlastitome ulogu u svijetu odgovorno, ne s odmaka. Svi smo Božji partneri, suradnici, sinovi, baštinici.
Isusova je temeljna nakana probuditi u slušateljstvu osjećaje kako nisu više dužnici ni krivci, sluge ili robovi, već ljubljena djeca. Zauzvrat će mu protivnici prigovoriti kako jeftino prodaje predaje, kako izdaje Zakon, Mojsija, kako se kocka s mesijanskim obećanjima pružajući ih grješnicima. Međutim, upravo bi na Isusovu ponašanju ti odgovorni u narodu trebali odčitati ispravno ponašanje jednog rabina koji odgovorno postupa s Božjom riječi. Jer Zakon nije tu da bi se Boga sakrilo iza zakonskih propisa ili normativa, već da čovjeka podigne, utješi, ojača te se tako poveća snaga povjerena blaga.
Isus hoće da se svatko od nas poistovjeti s Božjim darom koji nosi u sebi. Ako je milost veliki dar, ako je kršćanstvo dar, tada treba da s tim odgovorno radimo, u tome rastemo, a ne to zakopati kao mrtvi kapital od koga nitko nema nikakve koristi. One sluge koje su se dale na posao, poistovjetile su se s povjerenim blagom i rade na vlastitu odgovornost. A kad dolazi onaj sluga koji je zakopao svoje povjereno blago u zemlju, gospodar mu ga oduzima i daje onomu tko je svoje dvostruko unovčio.
Ako se Bog oslobođenjem Židova iz egipatskog ropstva očitovao osloboditeljem iz ropstva i smrti te ako taj isti Bog nije dao mogućnost povratka na staro, već zapovjedio da se kreće naprijed (usp. Izl 14,15), kako bi on mogao stajati iza strašljiva sluge koji ropski misli i osjeća?! U tome svome strahu, kao da Isus želi reći svojim protivnicima: zakopali ste svoje blago i ne otvarate se Gospodinu ni njegovu dolasku, namjesto da ga upotrijebite tako da svatko ima koristi i udjela. Kao da i ovdje odzvanja onaj prigovor: Zatvorili ste pristup onima koji bi htjeli unići, a sami ne ulazite u kraljevstvo nebesko! (Mt 23,13). Isusovi se protivnici tim više zatvaraju njegovoj osobi, što on više ide za grješnicima, ili za onima koji su u očima tih tobože pravednih izgubljeni. Time stavljaju pod upitnik i veliku sumnju Isusovo djelovanje, a to je najveći izazov s kojim se Isus susreo za svog djelovanja.
Iz svega je razvidno kako oni ne znaju što bi s onim što im je Bog tako velikodušno povjerio u svojoj dobroti i ljubavi. I što je najgore, za svoj fijasko optužuju samog gospodara, koji je u njihovim očima “tvrd” i strog, koji “žanje gdje nije sijao, kupi gdje nije vijao”, kojemu je samo do profita. Gospodar mu(im) uzvraća s nečasnim pridjevima kako je “lijen”, “nesposoban”, “naopak” i “beskoristan”. Prozire, proniče njegovo ponašanje. U temelju njegova ponašanja je strah.
Kapital je ponuđen, potrebno je potruditi se oko njega, integrirati ga u svoj život i pretvoriti u djelo. Nemoguće je bježati od odgovornosti. Makar to bio i jedan talent, moguće ga je upotrijebiti. Jedna se ovca izgubi, i ide se u potragu za njom, jedna drahma se zagubi negdje u pepelu ognjišta, pa kućanica isprevrće sve u kući da je pronađe. Isusu je do malenoga i malenosti, neznatnosti. To je uočljivo u svemu njegovu djelovanju. U malenome se prepoznaje veličina.
Ako se vraća onaj novčić, time kao da se hoće reći: Evo ti i moj život. Ničemu ne vrijedi. Ne znam što bih započeo ni sa samim sobom? Pa tko sam to ja uopće? Kod mene se ništa ne isplati, ne uspijeva. Nitko ne smije dići ruke od sebe. Ovaj ih je beskorisni i lijeni sluga digao. Potrebno je prihvatiti sebe i povjerene darove. Tako će se kapital oploditi, ma kako bio neznatan.
Nesposobni upravitelj to nije znao, nije se na to odvažio i promašio je svoj život. „Čime je moguće otkupiti promašeni život?” – reći će Isus na drugome mjestu (Mk 8,37). Ničim. Stoga je Isusova smjernica jasna: Naprijed, na posao. Treba se pokrenuti i raditi odgovorno s povjerenjem. Za Isusa važi dvojina: Vjerovati i činiti, slušati i činiti, poučavati i činiti, i tako redom. Za Isusa, prema Blochovim riječima, ne postoji pakt ili sporazum nemiješanja. Treba se zauzeti za svijet vrijednosti, makar u životu govorilo sve protiv toga.
Za nas ne postoji stanje ugodna mirovanja, ljenčarenja. Ni sanjanja o starim, dobrim, zlatnim vremenima, ali isto tako ni maštanja što bi sutra moglo biti. Nema mjesta odgodi. Potrebno se upustiti u borbu sa samim sobom i životom, naprezati se, rasti, odgajati i samoodgajati, potkresavati loše izdanke na sebi. Freud je govorio kako je psihoterapija “odgajanje u istini i za istinu protiv samoga sebe”, te kako ona čovjeka, odnosno pacijenta stvara onim „što bi on mogao postati u najboljim mogućim okolnostima”. Jung je govorio o „agricultura sui ipsius“, tj. obrađivanje tla vlastitoga srca. Time se približava Isusovu stavu koji je najučinkovitiji terapeut.
Isus je trajni i živi prosvjed protiv uhodanosti, podloživosti, podvrgavanju općem mnijenju ili kolektivnom mišljenju. Tko se ne upusti u borbu, ne može rasti, sazrijevati. Tko se plaši odgovornosti ili bježi od napora, umrtvljuje samog sebe, uništava sebe. Tiha eutanazija. Nitko nije “tabula rasa”, neispisana ploča, već je svatko dijete Božje ljubavi pozvano vlastitim imenom da izgrađuje svoju osobnost u punini svijesti slobodne i osobne odgovornosti.
Bog nas je obdario ali i obvezao. Svaki je dar ujedno i nalog, obveza. Čovjek ga može prihvatiti ili odbaciti. Što god pak čini, mora činiti kao slobodan i odgovoran čimbenik i nitko nas ne može osloboditi te odgovornosti. Od nas zavisi hoćemo li uspjeti ili zatajiti. Gospodin nam je dao dovoljno prostora za osobni i zajednički razvoj, rast i uspon. Čovjekov hod i rast C.G.Jung je usporedio s “kružnim stubištem”. Čovjek se njima penje, stepenicu za stepenicom, kružeći neprestance oko središnje nosive osovine, oko stožine koja nosi stube.
Ako imamo to u očištu, ako nam je Gospodin ono hvatište, sidrište, uporište, tada je potrebno iz dana u dan, vježbajući i držeći se njega, ići prema vrhu. Bez panike, hektike i preuzetnosti, već kroz organsko djelovanje i rast koji dolazi iz nutarnje cjelovitosti i radosne odgovornosti.
