Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 1,5-25
U dane Heroda, kralja judejskoga, bijaše neki svećenik imenom Zaharija iz razreda Abijina. Žena mu bijaše od kćeri Aronovih, a ime joj Elizabeta. Oboje bijahu pravedni pred Bogom: živjeli su besprijekorno po svim zapovijedima i odredbama Gospodnjim. No nisu imali djeteta jer Elizabeta bijaše nerotkinja, a oboje već poodmakle dobi.
Dok je Zaharija jednom po redu svoga razreda obavljao svećeničku službu pred Bogom, ždrijebom ga zapade po bogoslužnom običaju da uđe u Svetište Gospodnje i prinese kad. Za vrijeme kađenice sve je ono mnoštvo naroda vani molilo.
A njemu se ukaza anđeo Gospodnji. Stajao je s desne strane kadionoga žrtvenika. Ugledavši ga, Zaharija se prepade i strah ga spopade. No anđeo mu reče: »Ne boj se, Zaharija! Uslišana ti je molitva: žena će ti Elizabeta roditi sina. Nadjenut ćeš mu ime Ivan. Bit će ti radost i veselje i rođenje će njegovo mnoge obradovati. Bit će doista velik pred Gospodinom. Ni vina ni drugoga opojnog pića neće piti. Duha Svetoga bit će pun već od majčine utrobe. Mnoge će sinove Izraelove obratiti Gospodinu, Bogu njihovu. Ići će pred njim u duhu i sili Ilijinoj da obrati srce otaca k sinovima i nepokorne k razumnosti pravednih te spremi Gospodinu narod pripravan.«
Nato Zaharija reče anđelu: »Po čemu ću ja to razaznati. Ta star sam i žena mi poodmakle dobi.« Anđeo mu odgovori: »Ja sam Gabriel koji stojim pred Bogom. Poslan sam da govorim s tobom i da ti donesem ovu radosnu poruku. I evo, budući da nisi povjerovao mojim riječima, koje će se ispuniti u svoje vrijeme, za-nijemit ćeš i nećeš moći govoriti do dana dok se ovo ne zbude.«
Narod je iščekivao Zahariju i čudio se što se toliko zadržao u Svetištu. Kad je napokon izašao, nije im mogao ništa reći pa zaključiše da je u Svetištu imao viđenje. Nastojao im se doduše izraziti znakovima, ali osta nijem.
Kad se navršiše dani njegove službe, otiđe kući. Nakon tih dana zatrudnje Elizabeta, njegova žena. Krila se pet mjeseci govoreći: »Evo, to mi je učinio Gospodin u dane kad mu se svidje skinuti s mene sramotu među ljudima.«
Nakon kratkoga uvoda u svoje Evanđelje u kome Luka naglašava kako se držao izvora, kako je pomno sve istražio da bi se njegov ljubljeni Teofil, prevedeno Bogoljub, osvjedočio o sigurnosti i istinitosti izvješća koja prenosi u svome prvom djelu – Evanđelju, Luka nam donosi u pripovjedačkom stilu navještaj rođenja Ivana Krstitelja, potom navještaj Isusova rođenja, a zatim rođenje Ivanovo i Isusovo te sve okolnosti oko tih događaja.
Ta dva prva poglavlja dragocjeni su biser iz Lukina pera. Riječ je o povijesti Boga u svome narodu, novome odsječku povijesti koji započinje ne u Rimu, gdje je moćni car August, koji vlada svijetom i proglasio se bogom, uzvišenim (Augustus – to i znači), nego u zabitnim predjelima ondašnje Palestine. I makar se Isusova povijest u Novome zavjetu, njegov život opisuje kao nešto prošlo, Lukina je nakana pisati ono što se i danas odvija, što se trajno događa i za nas vrijedi.
Dok pripovijeda i prenosi povijesne događaje kako su se odigrali, evanđelisti ne navješćuju tko je to Isus samo bio, nego tko je on danas i ovdje, za cijeli svijet i ljude. Teofil-Bogoljub, kome Luka piše, može biti svatko od nas, on je šifra, „code“ za svakoga vjernika, za cijelu Crkvu.
Izvještaj o navještaju Ivanova i Isusova rođenja jest zapravo veliki zahvalni hvalopoj Bogu koji nije zaboravio svoj narod, koji se sjetio svojih obećanja te šalje Preteču i svoju utjelovljenu Riječ. Bog djeluje u ljudima i preko ljudi, preko Zaharije, Elizabete, Marije, Bog djeluje i preko pastira i staroga Šimuna i proročice Ane u Hramu jeruzalemskome. Sve se stapa u jedan veličajni hvalospjev Gospodinu, u jedno silno „Vjerujem, Bog je tu – Emanuel“. Ovo što čujemo ovih dana prije Božića za nas je poticaj oživjeti svoju vjeru u Isusa Krista kao Božjega Sina te okolnosti njegova rođenja kao i rođenja preteče Ivana Krstitelja.
U jeruzalemskom Hramu započinje nova povijest svijeta i čovječanstva, započinje najava novoga doba. U istom Hramu završit će Luka svoje djelo kad su učenici, nakon rastanka s Gospodinom na Maslinskoj gori, vratili se u Hram slaveći i hvaleći Boga. U Hramu obavlja Zaharija, svećenik svoju službu, a u Hramu će se okupiti apostoli – novi Kristovi svećenici – na zahvalnu molitvu za sve što je Bog po Isusu Kristu učinio u svijetu.
Nakon Isusova uzašašća i rastanka s njime svjesni su da započinje novi svijet i zato se okupljaju na molitvu i zahvalu upravo u Hramu. Bog je tolike silne stvari kroz povijest činio Izraelu koga je podignuo u svoj sveti narod i iz njega iznjedrio Mesiju, Isusa.
Za Zahariju se veli da je bio iz razreda Abijina, a uzeo je sebi za ženu Elizabetu, koja također bijaše iz svećeničkoga roda, od Aronovih kćeri. Oboje su živjeli besprijekornim i svetim životom, bili su cijelim bićem odani Bogu i vezani uz Božje zapovijedi, usmjeravajući svoj život prema Božjim uredbama. Nisu imali djece, žena bijaše nerotkinja.
Događa se ono što se dogodilo jednomu Abrahamu koji također nemaše potomstva, što se dogodilo Samsonovoj ili pak Samuelovoj majci Ani koja također bijaše neplodna. Isto se ponavlja i ovdje u vremenu kad se bliži Isusov dolazak na svijet. Rađa se dijete koje je već načinom kako je došlo na svijet predodređeno da bude u Božjoj službi. Dijete je čisti dar neba u poodmakloj dobi Elizabeti i Zahariji. Luka spominje kako se Zaharija molio, jer mu Anđeo poručuje kako mu je molitva „uslišana“ (Lk 1,13). Zaharija se molio, ali nije vjerovao da se čudo još može dogoditi, jer su oboje ostarjeli.
Sva tri imena su znakovita. Ime u židovstvu nosi sa sobom značenje i poslanje („nomen est omen“). Zaharija znači ‘Bog se sjetio’, Bog se sjeća, Elizabeta znači ‘Bog se zakleo’, ili pak ‘Bog je moja punina’, a Ivan ‘Bog je milostiv’, Bog se smiluje. Zaharija prima nalog nadjenuti dječaku ime ‘Ivan’, ne s razloga što bi to bilo rijetko ime u židovstvu onoga doba, nego da ocu bude jasno kako će dijete biti sa svime što jest i što bude činio pod budnim Božjim okom, da će ga sam Bog voditi te da će Bogu pripadati kao ‘nazirej’.
Određujući i nadijevajući mu ime Bog mu unaprijed poručuje da ga poznaje, da na njemu počiva njegovo oko – “Oko će moje bdjeti nad tobom” – veli psalmist (Ps 32), te da ga sam Gospodin drži u svojoj ruci. Samo ime – Gospodin je milostiv – reći će kako od samoga početka svoga života dijete biva postavljeno u službu Božje milosti, milosrđa i smilovanja. Bog se konačno smilovao i pohodio svoj narod. Izreći će to Zaharija nakon Ivanova rođenja i obrezanja u svome hvalopoju što ga novozavjetna Crkva moli svako jutro u svojim jutarnjim Pohvalama.
Duhom će Svetim biti ispunjen, Duh će ga oblikovati i voditi da bude navjestitelj božanske poruke cijelom Izraelu. Nastupit će u duhu i snazi jednoga Ilije, a o Iliji govori prorok Malahija kako će prethoditi dolasku Mesije. Ilija je neumoljivo i žestoko žigosao grijeh svojih suvremenika, pozivao na konačnu odluku, da se odluče ili za Boga ili za Baala, da ne hramaju desno ili lijevo. Kocka je pala s Božje strane, mi se moramo odlučiti.
I kao što je Ilija stajao neustrašivo pred kraljem Ahabom i rekao mu u lice sve što će ga snaći zbog njegova bezboštva, tako će i Ivan stati pred Heroda, optužiti ga za javni preljub, i biti zbog svojih riječi bačen u tamnicu te na kraju položiti svoj život. Mučenički.
A da je to sve gola istina, da će se sve ispuniti u svoje vrijeme, jamči anđeo svojim imenom. Ovjerovljuje se kao nebeski duh koji je stalno pred Gospodinom, kao Gabrijel, “Božja snaga”, “Božji čovjek”, što mu ime u prijevodu znači.
Ne izgovara te riječi bilo koji duh koji bi Zahariju doveo u zabludu, nego najsvetiji, najveći Božji glasnik koji govori samom Božjom snagom i izvršava vjerno Božju volju. Zauzvrat se daje i Zahariji znak, zanijemio je, kako ne bi mogao govoriti niti svjedočiti o svemu dok se sve to ne obistini, kako ne bi mogao drugima govoriti o čudu. Svojom nijemošću on je svjedočio o Božjem djelu na sebi i svojoj obitelji. Ivanovo rođenje bijaše Božje djelo, a pogotovo je to Isusovo rođenje od Marije.
