Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 9, 14-15
Pristupe Isusu Ivanovi učenici govoreći: »Zašto mi i farizeji postimo, a učenici tvoji ne poste?« Nato im Isus reče: »Mogu li svatovi tugovati dok je s njima zaručnik? Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik, i tada će postiti!«
O postu i načinu posta bilo je govora na samu Čistu srijedu – Pepelnicu, gdje Isus u Govoru na gori daje načelne smjernice spram posta, molitve, milostinje. Isusa već bije glas kod njegovih protivnika kako je izjelica i pijanica, kako se druži s ološem, grješnicima i carinicima. Kako to da Isusovi učenici ne poste, a farizejski i Ivanovi poste, pitaju učenike, ali glavnu odgovornost za njihovo ponašanje snosi sam Učitelj. On je za učenike odgovoran, za njihovu praksu. Jasno je, s Isusom dolazi punina vremena, s njime započinje vrijeme spasenja kojemu je slika svadba. A gdje se slavi svadba, tu se ne posti. Nezamisliva je svadba na kojoj se posti. Nemoguće je miješati novo i staro.
Post već u Edenu
Isus ne stavlja načelno pod znak pitanja posta. Post je dan i zadan već u edenskom vrtu praocu Adamu. On se morao sustegnuti i ne jesti (dakle, već je on morao ‘postiti’) s ona dva stabla u sredini Edena. Prekršivši Božju zapovijed navukao je na sebe i ljude nesreću i propast. Isus se okreće protiv farizejske prakse posta, naime, posipanja pepelom te raznih vanjskih izobličivanja koji bi ostalima bili raspoznajni znak kako se netko trapi, posti i tuguje.
Post ne bi smio biti odraz žalosti ili tugovanja za nečim, jer žalovanje je uvijek znak da čovjeku nešto bitno nedostaje, da je nešto izgubio (prisjetimo se kako oni kojima je draga osoba preminula nemaju danima volje ni za kakvo jelo!). Gubitak dragocjenoga rađa gubitkom apetita i volje za jelom, nezainteresiranošću. Može se to pratiti već u u životinjskom svijetu kad krava riče za teletom, kad i mačke tuguju za mladima, kad majka skače u provaliju za ždrjebetom. Tako je i religijski post bio praćen raznim običajima koji su odražavali prolaznost svijeta, žalost zbog bivovanja u ovom smrtnom tijelu, te čežnju za onostranim, vječnim.
Nebeska svadba u Isusu
Učenici ne moraju sebi ništa uskratiti dokle god je zaručnik s njima. Ne moraju sebi zabranjivati ni jelo ni piće kako bi bili s Bogom. Treba živjeti život kao svadbenu svečanost, kao poziv na jedinstvo sa samim Bogom, sa sobom i s cijelim svijetom.
Namjesto slike o postu Isus rabi sliku svadbe, zaručnika i zaručnice, mesijanske gozbe kojoj on predsjeda. Na toj svadbi u jedinstvu su Bog i čovjek, a u dubinskoj psihologiji redovito je simbolika zaruka i svadbe simbolika čovjekova nutarnjeg pomirenja sa samim sobom, jedinstva osobe u sebi. Čovjek više nije pocijepan ni podvojen. Došao je do sebe snagom Isusove osobe i nazočnosti.
Slika zaručnika i svatova želi reći kako u Isusovoj blizini prestaje razlika ili bezdan koji dijeli ovostranost od onostranosti, zemaljsku zbilju od nebeske zazbiljnosti, da u njemu prestaju vrijeme i vječnost, odnosno u njemu se stapaju i slijevaju vrijeme i vječnost, nebo i zemlja, da on u svojoj osobi pobjedonosno nadilazi suprotnosti i oprjeke zemaljske egzistencije. Bog i čovjek nisu više suparnici, protivnici, već čovjek može integrirati u sebe posvema Božju sliku, biti kao što veli Pavao u Drugoj Korinćanima, pismo Kristovo, napisano ne crnilom, nego Duhom Boga živoga; ne na pločama kamenim, već na pločama od mesa, na mekanim srcima (2 Kor 3,3).
Isus ne prezire zemaljsko da bi čovjeku ponudio nebesko, nego otvara mogućnost da čovjek prevlada jaz između duhovnih i čisto fizičkih žudnji. To je dokraja podudarno s Isusovim poimanjem kako je ova zemlja mjesto gdje se čovjek do kraja ostvaruje, gdje ostvaruje Božji plan i nalog, gdje postiže smisao i sreću. Čovjek nije dijete ove Zemlje, već Božje dijete, nije rob, već onaj koji govori Bogu: Oče naš, koji jesi na nebesima…
Novo vino u nove mjehove
Zato je za Isusa čisto krparenje pokušaj spajanja staroga s novim u njemu. Isusov život je život sinteze, ne staroga i novoga, već božanskog i ljudskog, nebeskog i zemaljskog, vječnog i vremenitoga, Stvoritelja i stvora, neba i zemlje, prolaznosti i vječnosti. Isus uči čovjeka kako ljudski, kako čovjekoliko živjeti, u svjetlu vječnosti (sub specie aeternitatis), pod Božjim okom, ne prezirući ništa što je Bog stvorio, nego prihvaćajući zahvalno sve iz Božje ruke za ovih nekoliko desetljeća svoga (kratkog) života na ovom planetu.
Vrijeme i život koji su nam darovani ne smiju nam biti mučni i suvišni teret i muka, već dar i nalog Božji, kako to poima i Drugi vatikanski sabor u Crkvi u suvremenom svijetu. Zato su i sve Isusove prispodobe pokušaji da se Boga smjesti ne onkraj ili izvan našeg života, nego unutar našega svagdana, u pokušajima oblikovanja vlastitog života prema Božjim mjerilima i standardima.
Zato je i Isus utjelovljena Božja Riječ, koja je postala dio ovog svijeta i naše povijesti, i zato je cijela povijest velike zaruke Svjetla i Zemlje, Neba i Tvari. U antici je poznat pojam „Hieros Gamos“ – Svete zaruke Neba i Zemlje. Svjesni ograničenosti i kratkoće vlastitog života učenici prihvaćaju iz Božje ruke vrijeme i život kao dar koji im omogućuje prodrijeti dublje u Božje tajne, u tajnu stvorenja snagom samog Boga, kako to čine mistici.
Isusova uhidba – Zaručnik ugrabljen
U Isusovoj osobi vidljiva je sakramentalnost samoga života, svetost čovjekova bivovanja na ovoj zemlji, ispunjenost udivljenjem zbog Božjega divnog stvorenja, te prozračnost prema vječnosti. Tu harmoniju mogu prekinuti nasilno samo oni koji ugrabe zaručnika, koji će nastupiti u odlučnom času tame i ugrabiti Isusa iz učeničke sredine. Tada će učenici od jada i boli tugovati, plakati i postiti. To je trenutak Getsemanija.
Isus kao da je na početku svoga javnog djelovanja slutio što ga čeka na kraju. Ljudi će ga zamrziti zbog njegove opuštenosti, naravnosti, zbog njegova druženja s rubnima, grješnicima. Ocrnjivat će i njega i sve njegove i njegovo, ozloglašavati će ga na svakom koraku, odbacit će ga kao osobu, jer, da se poslužimo riječima Ivanova Evanđelja, ljudi su više voljeli tamu nego svjetlost (Iv 3,19) jer im djela bijahu zla.
Služeći se prispodobama, Isus u svaku unosi cijeloga sebe, svoje biće, svoj um i srce. On izgara u službi svog poslanja, izriče samoga sebe. Zato je jezgrenica svake slike, svake prispodobe kojom se služi, njegova osoba, ono što u sebi nosi, za što živi i za što se cijelim svojim bićem zalaže. To povećava do nesagledivih razmjera čovjekovo dostojanstvo, ali i čovjekovu odgovornost spram novoga što nastupa u Isusu.
Odmak od svih naplavina krivotvorena podrijetla te odbacivanje svih ovozemaljskih uporišta bijahu za Isusa bolni izbor kako bi u njemu zablistala punim sjajem Istina, Ljubav, Bog, Novina.
