Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 5,38-48
Reče Isus svojim učenicima:
»Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. Onomu tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju. Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije. Tko od tebe što zaište, podaj mu! I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš. Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani?
Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!«
Nakon gornjih Isusovih riječi koje upravo čusmo pomislili bismo: Ovaj Isus kao da je pao s neba. Zar ne vidi kakve su prilike na svijetu, u kome je čovjek čovjeku vuk, ne brat? Daleko više neprijatelj nego prijatelj. Nije li to strani nauk u biću ovog svijeta? Nietzsche se rugao tim Isusovim riječima. Govorio je o klecavim i sakatim, kljastim učenjima Nazarećanina. Jer postoji staro pravilo: “Želiš li mir, spremaj se za rat – Si vis pacem, para bellum”. Političarima su prepuna usta govora o miru, a u potaji imaju na zalihi toliko uništavajućih oružja da mogu 50 puta pretvoriti u prah i pepeo ovaj naš planet.
Govor na gori. Isusovi su naputci i dandanas krajnje aktualni, začuđujuće istiniti. Može nam se činiti da su njegove riječi neprovedive u životu, a zapravo on želi svijet bez mržnje i prijepora, bez ratovanja i nemira, on želi uspostaviti Božju vlast među ljudima. On misli na sutra, na budućnost, ali već ovdje i sada treba se to na što misli, ozbiljivati u međuljudskim odnosima.
Kazano je – oko za oko, zub za zub. Dakle, osveta, ne veća od nanesena zla. Ako je u Knjizi Postanka onaj Laban govorio, da, ako treba biti Kajin osvećen sedam puta, on će biti osvećen sedamdeset puta, ovdje Isus navodi upravo suprotno, kao odgovor na nanesenu nepravdu: A ja vam velim, ne smijete se suprotstaviti zlu njegovim oružjem, njegovim sredstvima. Ako te netko pljusne po desnom obrazu, pruži mu i lijevi” (Mt 5,38).
Naime, udarac po desnom obrazu može se izvesti samo desnicom, stražnjom stranom zapešća. Takav je udarac slovio kao iznimno uvrjedljiv, kao teško osobno poniženje. Tko si je takvo što dopustio, bio bi prezren, i od prijatelja i neprijatelja. Dakle, tko te pljusne po obrazu da te do kraja ponizi, dopusti mu to do kraja. Možda će biti posramljen tvojim potezom. Možda će odustati. U susretu sa zlim i zlom odreci se sredstava s kojima se služi zlo, a to je, naime, nasilje.
Da, Isusov je savjet za snažne, ne za slabiće. Nije za strašljivce ni kukavelje. Oni zapravo ne će ništa postići time. Njegovi su naputci za snažne i umne koji su spoznali besmislenost spirale zla, nasilja i protunasilja. Oni su iznutra naoružani, imaju svoje rezerve nenasilja. Nenasilje je korak do mira za kojim se mora težiti, želi li čovječanstvo uopće preživjeti. I to ne počiva na optimizmu kako će jednom biti sve dobro, nego na uvjerenju, da nešto ima smisla u sebi samome, neovisno o ishodu.
Heraklit je rekao kako je rat otac svih stvari. Da, rat je otac trajno novih ratova i sukoba. Kad Isus govori o nenasilju, o odricanju od bilo kakva nasilja, onda on to izgovara na eminentno političkom zaslonu i pozadini. Znamo u to doba za mnogobrojne gerilske skupine u Izraelu, za mnoge gerilce koji su se borili protiv Rimljana, za zelote koji su se krili po brdima i napadali rimsku vojsku. Kao da im Isus poručuje: Želite ustanak? Pobunu? Ja pak ne! Ja osobno želim nešto posve drugo: Ustanite! Uskrsnite! Htio bih da uskrsnete iz svoga očaja, da pogledate u budućnost, da stvorite takvu sliku društva u kome ne treba nikakvo nasilje, pa ni vaše. Želite li svoje neprijatelje masakrirati pa da onda Rimljani cijeli narod masakriraju? Htio bih da se lišite svojih snova i fantaziranja, svojih ideoloških okamina, da imate nadu. Da donosite nadu svijetu. Vi znate samo za strah i mržnju. Prisili li te netko da s njim pođeš jednu milju, pođi dvije, i pobijedit ćeš neprijatelja. Postat će ti prijatelj, dok budeš s njim razgovarao. I ne ćete se bojati jedan drugoga. Okanite se svojih vojnih snova i iluzija.
Međutim, nasilni otpor znao je u to doba donijeti i ploda. I pokazati se učinkovitim. Neposredno prije Isusova javnoga nastupa dogodio se u Jeruzalemu incident. Poncije Pilat htio je postaviti u jeruzalemskom Hramu carski kip. Židovi su demonstrirali nenasilno. Josip Flavije piše da su Židovi opkolili Pilatovu rezidenciju i ondje su pet dana i pet noći proveli na koljenima, a da se nisu pomaknuli. Pilat je naredio da ih opkole tri reda vojnika i zaprijetio im da će ih sve dati poubijati. „Židovi su se bacili na tlo, zbijeni u redovima, i ponudili su svoje vratove, vičući kako su spremniji umrijeti nego dopustiti da se obeščaste na svetogrdan način zakoni njihovih otaca. Duboko zadivljen žarom njihove pobožnosti Pilat je dao smjesta ukloniti iz Hrama i Jeruzalema carski kip” (J. Flavije, Židovski rat 2,174).
Doskora je Isus izrekao svoju riječ o nenasilju. Još se jednom dogodilo slično za cara Kaligule, trinaest godina poslije Isusove smrti. I ponovno su pobijedili Židovi rimsku moć nenasilnim putem. „Želite li”, pitao ih je namjesnik, „voditi rat s carem, ne misleći na njegovu opremu i svoju nemoć?” Oni su mu odvratili: „Mi nipošto ne želimo voditi rat, nego ćemo radije umrijeti nego raditi usuprot svomu Zakonu”. I na kraju je rimski namjesnik popustio (Josip Flavije, Židovske starine 18,271).
Isusov govor o nenasilju jest jasan: Biti dobar bez straha. Bez mržnje jasan u govoru. Pravedan da se drugi može promijeniti. Strpljiv do te mjere da čovjek ne mora gubiti vlastiti obraz. Slobodan je čovjek onaj koji pridobije svoga neprijatelja ili protivnika, a ne onaj tko ga uništi. Strpljivi čovjek pobjeđuje svoga protivnika, nenaoružan i bespomoćan. Ledenjaku je veća ugroza toplo more, nego što je to ledenjak za more. Tko ima u rukama ključ da otvori vrata, ne mora probijati zid. Tko mačem bije, od mača gine. Tko vjeruje u oružje, od oružja će poginuti (Mt 26,52). Kad se svijet nalazi pod oružjem, od oružja će i umrijeti.
Pa ipak moramo reći: Isusu nije bilo stalo do riječi, već do čina i života. Nije mu nikad ni na kraj pameti da održava postojeće stanje (status quo), već je osnažio obećanje iz Otkrivenja: “Gle, evo činim sve novo”! Ono što su ljudi okrenuli naglavačke, Isus uosovljava na noge i postolje, stavlja na pravo mjesto. Ne veže se uz formule, već uz sadržaje, ne uz pravednost ili osvetu, već uz ljubav i pomirenje, ne uz teoriju, već praksu.
Isusove nas riječi zbunjuju. Ljubiti one koji nas odbacuju i čine svako zlo nepremostiv je zadatak za obične ljude. Pod „ljubavlju” obično podrazumijevamo nešto drugo osim potiskivanja svoje odbojnosti. Raditi nešto iz ljubavi znači da to volimo raditi, da naši osjećaji govore u ime drugoga, da smo čak privučeni drugome. Čini se krajnje nemogućim ne samo pomiriti se s nedjelom, nego i dati neprijatelju priliku da nam učini još više štete. Kao da stojimo pred ponorom koji trebamo premostiti. Isusov nalog zvuči nerealno. Jaz između ljudskih bića je stvaran i ne postoji alternativa za njegovo premošćivanje.
Živimo u doba u kome su se ljudi zbližili više nego ikad prije, u kome svi sudjeluju u istom događaju u isto vrijeme – bilo da su to nogometne utakmice, užasi rata u Ukrajini, bijeda u izbjegličkim kampovima, svima podjednako prijete iste opasnosti od oružja, prirode i klimatskih promjena. Provalije postaju najdojmljivije i najvidljivije kada se dogodi nešto nepojmljivo, poput stravičnog potresa u Turskoj i zločinačkih napada na jednu mirnu zemlju.
Ovdje nam se nameće pitanje: Što je sa snagom kršćanstva? Besjeda gori govori o tome. „Ako ljubite samo one koji vas ljube, kakva vam je plaća?“ (Mt 5,46) Možemo pretpostaviti da su zahtjevi Govora na gori više od etičkih uputa za neku nestvarnu budućnost. Oni izražavaju iskustva koja su proživljena u Isusovoj osobi. U Isusovim riječima imamo zgusnuti, kondenzirani život koji želi ponovno poteći. Ako nikakvo oružje ne može pobijediti teror, onda bi to mogla biti vjera i osoba Isusa Krista koja crpe svoju snagu iz Apsolutnoga. Ona ima snagu, ima moć premostiti jaz između političkih snaga, između kultura i religija, između siromaštva i bogatstva, između prosperitetne Europe i bijede zemalja Trećega svijeta.
Govor na gori nije izrečen za neko blaženo vrijeme ili eshaton, jer ondje se ionako ne ubija, ne mrzi, ne čini preljub, ne laže, ondje ionako nema tamnica ni ovršitelja zakona. Isusove ključne riječi su ‘ovdje’ i ‘sada’. Njegov nauk nije za slabe i hendikepirane, već za sretnike koji stvaraju novi svijet.
Tko je prožet istinom Govora na gori, tomu je Isus put, istina i život. Jer Isusov moral nije s onu stranu života i ovog svijeta, već mijenja stubokom konkretni svijet i odnose u njemu. Odbijao je uvijek usklađivanje s postojećim prilikama. “Novo vino u nove mjehove”. Zato je odlučno pitanje svakom kršćaninu: “Jesam li ja ono što bih mogao biti, što bih trebao biti”? Isus ne iziskuje ni manje ni više već prevrat, unutar pojedinca i društva. Zato nije čudnovato što je ovaj prevratnik svršio na križu, veće je čudo kako je mogao djelovati tri godine, kako su ga ondašnji vlastodršci pustili toliko dugo govoriti i „zavoditi“ svijet.
Nije ovaj Govor upućen eliti, već svima. “Jer ako vi, koji ste zli, znate dobrim darima darivati svoju djecu”… reći će Isus u tumaču Očenaša domalo. Utjeha je to za nas da ta riječ važi i za nas zle. Njegova riječ sadrži i privatne i društvene prijedloge kako urediti život iz duha ljubavi. Radikalnija od svih revolucionarnih prijedloga, i od komunističkog manifesta i Maova brevijara. Ovi mijenjaju odnose, a Isus mijenja srca!
Isusove su riječi putokaz do čovjekova (p)očovječenja. One su eksperiment ljubavi, šansa da čovječanstvo napokon postane zrelo i odraslo. M. Buber se ovako izrazio: “Izvor svih konflikata između mene i mojih bližnjih jest u tome da ne kažem što mislim, te da ne činim ono što govorim”. Stoga nas Isusov Govor na gori stavlja pred alternativu: Ili sveuništenje, ili život. Stoga bismo mogli povijest kršćanstva obilježiti i kao povijest potiskivanja Isusovih zahtjeva upućenih čovječanstvu u jedinstvenom proglasu. Ozbiljenje Govora na gori nije se ni izdaleka dogodilo.
Isusova se riječ može činiti sumanutom, izvan zdrava razuma. O tome će nadugo govoriti učenik Pavao u prepisci s Korinćanima. Ali ta ludost je mudrija od sve ljudske mudrosti. Pripovijeda se da je američki predsjednik A. Lincoln podario slobodu jednom južnjačkom vojniku i poslao ga na majčinu farmu. Neka ga je majka sa američkog sjevera grdila prigovarajući mu, kako samo može osloboditi svog neprijatelja. Neprijatelje treba uništiti. Predsjednik je samo odgovorio: „Madame, ako od svog neprijatelja stvorim prijatelja, nisam li onda uništio neprijatelja?” Preobraziti neprijatelja u prijatelja, to je Isusova nakana. Ne uništavajući ga fizički, već mijenjajući njegovo srce i raspoloženje.
Upravo nam na ovom mjestu Govora na gori biva jasno da je taj govor ništa bez onog tko ga je izgovorio. Na Gori ga izgovorio, da bi kao ljubitelj svojih neprijatelja i mrzitelja, na Gori svoj život dovršio: Golgoti. U zajedništvu s njime, u nasljedovanju ovog jedinstvenog, nemoguće postaje moguće. U njegovu se društvu mržnja uzvraća ljubavlju, prokletstvo praštanjem i blagoslovom, zlo dobrim. Tajna Isusova govora nije u riječima koje je izrekao, nego u osobi koja ih izgovara. Shvatimo li njega, razumjet ćemo i njegove zahtjeve, mimoiđemo li njega, njegove će nam se riječi činiti stranima, ludim, čudnovatim, neostvarivim.
Zavaravati se ne smijemo. Isus ne zatvara oči pred zbiljom života. Stoji on objema nogama na čvrstu tlu jer pretpostavlja u društvu i neprijatelje, i krivokletnike, i mrzitelje, i preljubnike, i osvetnike, svaku vrst opačine. Pretpostavlja on i ratove i konflikte. Koji lijek nudi? Kompromise, toleranciju, lažno primirje, razgovore, uljepšavanje stvari, nekakav građanski bonton? Isus radikalno nudi samo jedno: Razdvajanje, razdiobu, mač i križ! Svatko se mora osobno odrediti prema njemu i onome što traži.
Tko krene, udari Isusovim putem, njega čeka neprijateljstvo svijeta. Ali samo se Isusovim putem postaje ‘dijete Oca nebeskoga’. Jasno, nama je teško govoriti o ljubavi prema neprijatelju. Ali, tko svomu neprijatelju postane neprijatelj, postaje slika i prilika svog neprijatelja. Biva označen njegovom slikom i ponašanjem. Gdje se dvojica nađu u ‘klinču’ mržnje, uzvraćanja udaraca, odmazde, ubijanja, danomice postaju jedan drugome sličniji. Agresija samo postaje veća, a zemlja sve više mjesto nepravde i izrabljivanja. Bez Isusova križa i primjera trnu se svjetla ovog svijeta i sve svršava u tami, u začaranom krugu smrti i sveopćeg rekvijema za sve ljudsko.
Presudna točka od koje možemo početi, a da se ne opterećujemo, jest unutar svakog od nas. Svatko može početi od sebe! Ne da si nameće nove, nepodnošljive terete, nego da se pobrine da se u njemu pokrene život sadržan u Govoru na gori, a to su činili svi veliki ljudi kršćanske povijesti. U početku se sveti Franjo bavio samo sobom i svojim Bogom. Trebalo mu je nekoliko godina unutarnje kontemplacije da postane onakav kakva ga poznajemo. Graditi mostove prema drugima znači razumjeti ih i postupati prema njima. Da bi to mogao, mora se naučiti razumjeti samog sebe i baviti se pitanjem: Tko sam ja? Sveto pismo kaže da smo stvoreni na sliku Božju. Mi smo djeca Božja, mi smo poput „Oca nebeskog… koji daje da njegovo sunce izlazi i zlima i dobrima” (Mt 5,45). Budući da je Nebeski Otac iznad svih, i budući da smo njemu slični, imamo priliku izrasti izvan uskih okvira svojih povrijeđenih, pogrešnih osjećaja, svojih prosudbi, svoje uske vizije.
Ovdje nam pada na um i na sjeme gorušice koje je sićušno, ali izrasta u veliku trajnicu. Riječ je o otkrivanju moći koja je skrivena u božanskom dijelu nas. Čim pronađemo vezu s njom, ona će nas voditi dalje i transformirati. To nam daje mogućnost da se izdignemo iznad emocija i iznad zabava. Ne samo u velikim političkim razmiricama, postoji put do pomirenja i u našim najbližim odnosima. Sukobi su obično preteški za dobru volju, ali možemo postati veći od nadmoćnih nutarnjih emocija. Na to nas mogu potaknuti svetci.
U svetom Franjo zaživio je cjelovito Govor na gori. Zbog svog iskustva s Bogom imao je tako budan duh da je vidio ljudsku bijedu i beznađe, smanjivao strahove i dovodio do pomirenja. Uspio je neprijateljske frakcije u gradovima srednje Italije, koje su se međusobno okrutno osvećivale, dovesti do pameti i razumijevanja. I ljudi su ga slušali jer je dirnuo ljudska srca. To se dogodilo kad je već bio na samrti. U njegovoj nazočnosti izmirili su se biskup i gradonačelnik koji su se borili za prevlast u gradu. Nije se bojao otići sultanu koji je bio iznimno impresioniran njegovom pojavom. Nije mu nedostajalo hrabrosti da upozori kršćansku vojsku prije bitke. Danas je važno izgraditi potrebne mostove u Franjinu duhu.
Stoga za sve vrijedi upitnik: Tko smo i čime, odnosno kime smo obilježeni? Što našim činima daje nutarnji biljeg? Isus veli: Svi ste djeca istoga Oca. Ljubite svoje neprijatelje. Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš. To će reći: Budite potpune, cjelovite, integralne, nenagrizene osobe. Zvuči to idilično, u božićnom raspoloženju. Povijest čovječanstva je velika povijest patnje i ufanja u bolje sutra. U toj povijesti bezbroj je mučenika ljubavi. Jedan od njih je i indijski borac za slobodu, hinduist Mahatma (= čovjek velika daha) Gandhi.
On veli ovako: “Sve što je od temeljnog značenja za neki narod, ne dade se postići samo razumom. Potrebno je to otkupiti patnjom. Možda moraju poteći potoci krvi dok ne postanemo slobodni. Ali, onda to mora biti naša krv, ne krv drugih. Patnja je daleko snažnija moć od zakona džungle, jer ta je patnja sposobna preobraziti i naše protivnike”. Možda je upravo on, nekršćanin koji je duboko cijenio Isusa zbog Govora na gori, daleko bolje shvatio Isusovu riječ i osobu od mnogih nas. Takvi nam mogu biti i u našem životu učitelji.
