Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje, a dans donosimo njegovo promišljanje o svetkovini sv. Josipa.
Josip, muž Marijin, hranitelj Isusov, bijaše iz ugledne kuće. Iz Davidova doma. Kraljevskoga roda. Kraljevska kuća. Marija – obična djevojka, neznatna podrijetla. Ipak je njoj namijenjena glavna a Josipu sporedna uloga. Josip ostaje u pozadini. On nije u žarištu zbivanja. Nije riječ o njemu, nego o Majci i Djetetu. Oni su u fokusu, u žarištu.
Za svoju sporednu ulogu treba dovoljno poniznosti, pogotovo u patrijarhalnom društvu kakvo bijaše onodobno židovsko, gdje su žene i djeca bile drugorazredne osobe. Međutim, takvo se što ne primjećuje u Josipa. On je vjerni, brižni, ponizni suprug. Znalački igra namijenjenu mu ulogu u filmu Isusova ali i vlastitoga života.
Tajna je prevelika, ne može dokučiti sve to što se oko njega zbiva. Treba mu trajno poduka – u snovima. Ne zna što se sve s Marijom zbiva, velebno je to što je Gospodin zamislio s njom i njime na njezinoj strani, kao zaručniku. I nikada nije u pogrješnoj ulozi. Zna on da se sve što se zbiva odvija prema Božjem planu i zbiva na slavu Božju. I on je suradnik u tome djelu. Ljubi Mariju. Ljubi Boga. Ljubi i prihvaća njezino Dijete po Duhu začeto. I to je ono što ostaje!
Josip – do kraja trijezan i normalan. Promišljen. Kako protumačiti Marijinu trudnoću? Pa to što se zbiva, protivi se zdravom razumu. Tko bi mu danas zamjerio da je izišao u javnost s tim skandalom? Međutim, on to ne čini, ne ide u javnost. Vjeruje anđelu koji mu u snu govori. Nije on čovjek od senzacija, skandala. Ne stvara nikakvu javnu aferu. Ne izlaže Mariju sramoti. I po tome se on ne uklapa u naše vrijeme koje ne propušta priliku da ljude razobliči, u javnosti ocrni, iznosi u javnost tuđe ili svoje prljavo rublje. Jer to je sržna zadaća medija. Oni moraju elektrizirati javnost i držati je u napetosti. Mir i tišina ne ‘pale’ danas u javnosti. Tišina nema šanse da se probije na površinu!
Josip je zamišljen, ali i promišljen. Ima svoje misli koje mu se roje u glavi. I dok se bavi svojim mislima i promišlja, u njegove se misli miješa sami Bog preko anđela. Ne boj se! Vjeruj Bogu, vjeruj njegovu glasniku, makar to sve nadilazilo granice tvoga uma. I Josip se do kraja povjerava anđelovoj riječi u snu. Sad on vjeruje i Mariji. On pretače u djelo ono što je spoznao kao volju Božju. Uzima k sebi Mariju za ženu.
Josip vjeruje. Vjerovati ne znači samo, smatrati neke vjerske tvrdnje istinitima, makar je istina temelj vjere. Vjerovanje je u ovom slučaju ponajprije povjerenje. Upravo kao kod Isusovih čudesa. Bog želi i nas osloviti, kao i Josipa: Ne boj se! Nerijetko znamo prečuti Božji glas u svome životu, u buci i zauzetosti. I ako prodre donekle, znamo ga ugušiti. Povjerenje u Boga nije nikakva lakovjernost. Naime, čuti i slušati Božji glas i činiti Božju volju – to je primjereno povjerenje svakoga kršćanina. Primjer je tomu sveti Josip.
Josip je i dobar, pošten građanin i podložnik. Ispunjava svoje obveze, svoje dužnosti i prema državnim vlastima. Plaća poreze, daje caru carevo, Bogu Božje. Čini on to cijelim svojim srcem. Napose ono što se odnosi na Boga. Pa i kad se treba zaputiti na dug put. U Betlehem, u Egipat. Ondje žive kao (e)migrant. Riječ nosi sa sobom – Božju Riječ u osobi Isusa Krista. Kao da se i time želi reći: Isus je određen biti Poruka cijelomu svijetu, njegova riječ vrijedi za cijeli svijet, za sve ljude. Bez razlike na rasu i boju, države ili granice. Josip se, jasno, pokorava više Bogu nego ljudima, kad uzima Mariju, usuprot propisima i običajima okoline u kojoj je odrastao te govorkanja susjeda spram Marijine trudnoće. S Marijom uzima i Isusa – dijete, te s njima tvori Svetu Obitelj.
Josip je i osoba djela. Nema u njega velikih riječi – u Bibliji iz njegovih usta nije zabilježena ni jedna jedina riječ. Za razliku od proroka, on se s Bogom ne svađa, ne prepire, ne cjenka. Lako je Bogu s Josipom! Josipova je zadaća odlučno se prihvatiti Božjega plana, a to je odgovornost za Dijete i Majku. Time on postaje Božjim suradnikom u Božjem planu spasenja.
Aktivno se uključiti u odgovornost, preuzeti odgovornost, bez velikih riječi – to je i danas zadaća trenutka. Imperativ koji nam se nameće. Onodobno bijahu ugroženi život majke i djeteta. I danas imamo slične prilike. Treba nam činiti ono što je Josip činio, inače će ostati neostvarenim snom Božji plan spašavanja svijeta.
Josip je marljivi radnik, čestit i pošten. Radio je radom svojih ruku. U evanđeljima se veli da je bio „tekton“, što je daleko više od „drvodjelja“. Riječ uključuje u sebe sve ono što je vezano uz gradnju, uz obradu drveta, ali i zidanje. Bijaše to pojam opora, tvrdoga obrta, danas bismo kazali, bijaše građevinar koji je gradio kuće.
Istodobno je s tim povezano i konstrukcija kuća, ali i naselja. Graditi, sagraditi mjesto za život i suživot. Pavao će reći, da smo svi suradnici Božji, radimo, surađujemo na Božjem planu. Svatko je od nas upotrebljiv. Raditi i odraditi svoj posao, ne očekujući pohvalu, plaću ni nagradu. Raditi za Boga, za Crkvu, ne za sebe i svoj ‘image’. Raditi poput Josipa. Predano i ponizno.
