Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 15,9-11
Reče Isus svojim učenicima: »Kao što je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi. Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj.
To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna.«
Isus u svome oproštajnom govoru o trsu i mladicama govori apostolima o stvarnosti njegove trajne nazočnosti u učenicima te o učinku te njegove nazočnosti. On ih do kraja, do vrhunca ljubi (usp. 13,1) u punoj mjeri i punini, i njegova ljubav postaje sadržajem zapovijedi. Sve njegove zapovijedi imaju u ljubavi svoj pravi sadržaj, cilj i smisao. Tko vrši ono što Isus traži, dokazuje svojim djelima i životom da ljubi Isusa.
Da, govori Isus i o ognju i o odbačenim okresinama, suvarcima koji ne donose ploda, a dobri su i vrijede još samo za potpalu vatre ili roštilj. Mogli bismo u cijelo surječje unijeti i protežnicu suda i osude, vječne osude i presude, odbačenosti. I nastaviti u tome stilu. Međutim, Isusove riječi nisu tako intonirane.
Jest, čovjek jest u odnosu na Boga malen i neznatan, ali je čovjek povezan s Bogom. To je svijest koja prožima jedino čovjeka kao živo biće. Mi smo ljudi jedina bića na ovoj zemlji koja osjećaju kako u njima živi nešto drugo, kako se u nas slijeva rijeka vječnosti i beskraja te kako uviremo u rijeku vječnosti. Mi smo jedina bića koja mogu svjesno reflektirati o svojim sposobnostima, darovima, talentima.
U poveznici s vječnim Izvorom naš je život predodređen da postane i velik i bogat, samo je pitanje, koliko smo i kako čvrsto usidreni u svome Iskonu. Uvijek kad Isus kod sinoptika govori ili opisuje naš odnos prema Bogu Ocu, rabi slike rasta, organske slike iz žive prirode. Upozorava kako se ništa ne postiže nasilno, ni s drugima a ni sa samima sobom. Nego samo s ljubavlju i u ljubavi, u procesu dozrijevanja.
“Ostanite u mojoj ljubavi!” – opomena je koja slijedi nakon govora o trsu i mladicama. Ona temeljna melodija o trsu i mladicama ostaje u cijelom ovome poglavlju aktualna, makar se ne spominje izričito. Ostanite u meni kako bih mogao ostati ja u vama, poručuje Isus svojima, kako bih mogao pretakati u vas Očevu ljubav, kako biste bili plodni u životu.
Ljubav nam je iskazana u krštenju, svaki se dan očituje u sakramentima, napose u euharistiji, a sve plodi velikom radošću koju nitko ne može uzeti. Zanimljivo, dok se nad Isusa spuštaju tmasti oblaci, on govori o radosti, nekoliko puta ponavlja riječ radovati se i radost.
Isus govori o ‘ostajanju’. Ostati jest ključna riječ u govoru o trsu i mladicama, a ta je riječ istodobno i sinonim za vjerovati, za vjeru. Isus ima u zreniku sadašnjost i budućnost svoga djela i svojih učenika. U toliko slika Isus uzima upravo vinograd da bi prikazao odnos Boga prema svome narodu Izraelu. Pronaći ćemo to u proroka, ali isto tako i u psalmima. Ljudi se žele emancipirati od Boga, žele uzeti stvari i živote u svoje ruke. Proglašavaju Boga mrtvim kako bi mogli biti gospodari u njegovu vinogradu, kako bi mogli raditi i djelovati prema svome nahođenju. Uklanjamo Boga kako bismo uzurpirali vinograd i njegove plodove. Vidimo pak što se zbiva sa svijetom i čovječanstvom kad ljudi (pre)uzmu ‘režiju’ u svoje ruke.
Što je zapravo zajedništvo s Isusom i kako ga predočiti? Pravi domet Isusovih riječi možemo dosegnuti samo sa zrenika Duhova, ili pak Pavlova izričaja, “u Kristu” ili “Krist u nama”. Isus je, prema njegovoj vlastitoj riječi, život svojima i svojih; u njemu i kroz njega, kao Božjega Sina, dolazi k nama životvorni sok iz vječnosti. Svi koji u Isusa vjeruju, imaju udjela u tome životu. Život kojim mi ljudi živimo, svršava u smrti, dok nam iz Isusa dolazi vječni život. Vinograd nije više objekt, stvorenje, nego je Isus trs, pravi trs koji je neuklonjiv iz povijesti, a mi smo nakalemljeni.
Netko je rekao kao je zajedništvo s Isusom nalik tomu kao kad neki glazbeni instrument napokon pronađe onoga tko na njemu zna svirati. Svaki instrument postaje muzejskim komadom ako se na njemu ne svira, ako nije u uporabi. Violina, klavir, flauta. Treba majstora, treba virtuoza koji će iz njega izvući maksimum. Inače žice i strune ostaju mrtve, vremenom omlohave, opuste se. Tako je i s našim vjerskim životom. Netko mora izvući iz nas maksimum. Tko to zna, tko to može? Mi kažemo, Isus. Možda ćemo prigovoriti, nije to za mene, slab sam ja, uvijek iznova padam u grijehe.
I što je bilo s tim Isusom i njegovim učenicima kroz povijest? Koliko je nova učinio Isus u njima kroz povijest? Nerazdvojivost Isusa od svojih, neopozivost Božjih darova, Bog se jednom zauvijek vezao uz ovaj svijet i traži od nas da mu se pritijelimo. Vinograd je neuništiv, Crkva je neuništiva, ali joj treba trajno čišćenja, pročišćavanja, jedinstva, ljubavi kako bi mogla ostati jedno s Gospodinom. Čišćenje ima pred sobom u zreniku dozrijevanje i plod.
Treba nam biti jasno: Kad govorimo o Isusu, ne govorimo o nekome velikom uzoru ili primjeru iz povijesti, od jučer, nego o jednome tko je danas živ, i s kime ja smijem živjeti. Ja sam uključen u taj krvotok. Sve što je u meni, uzima on i na tome svira svoju melodiju. Treba samo dopustiti da na nama odsvira do kraja melodiju našega života. Moje pjesme i moji snovi, naši snovi koji uz Isusa postaju zbiljnost.
