Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 12, 38-42
Neki pismoznanci i farizeji zapodjenuše razgovor s Isusom: »Učitelju, htjeli bismo od tebe vidjeti znak.« A on im odgovori: »Naraštaj opak i preljubnički znak traži, ali mu se znak neće dati doli znak Jone proroka. Doista, kao što Jona bijaše u utrobi kitovoj tri dana i tri noći, tako će i Sin Čovječji biti u srcu zemlje tri dana i tri noći. Ninivljani će ustati na Sudu zajedno s ovim naraštajem i osuditi ga jer se oni na propovijed Joninu obratiše, a evo, ovdje je i više od Jone! Kraljica će Juga ustati na Sudu zajedno s ovim naraštajem i osuditi ga jer je s krajeva zemlje došla čuti mudrost Salomonovu, a evo, ovdje je i više od Salomona!«
Književnici i farizeji zahtijevaju od Isusa vjerodajnice: Žele vidjeti od njega znak da mu mogu povjerovati. Ni manje ni više nego šest puta ćemo susresti taj zahtjev upućen Isusu za njegova javnoga djelovanja. Svaki put Isus odbija znak kojim bi ovjerovio svoje poslanje. Sjetimo se da je i Napasnik u pustinji tražio od njega znak, a isto tako kad je bio na sudištu, pred Herodom, taj je silnik tražio znak od Isusa. I dok je visio na križu, između neba i zemlje, tražili su znak da mu povjeruju. Uvijek isti refren i upit, uvijek isti odgovor.
Zašto to čine, zašto stalno traže znak? Zbog toga što su Isusovim nastupom u svojim stajalištima krajnje uzdrmani, zato što Isus unosi nesigurnost u njihovu kulu od karata koju su napravili svojim tumačenjem Zakona. Isus na svakome koraku tu njihovu kulu urušava, on kod naroda stječe pristaše, u javnosti se stječe dojam kako ljudi za njim hrle. Njegova riječ oslobađa, ne veže se on ni uz koje rabinsko ime.
Stoga oni moraju pitati: Na što i koga se zapravo ovaj Galilejac, ovaj Nazarećanin poziva, sve je njegovo krajnje subjektivno, nema nikakvu legitimaciju, nikakvo ovjerovljenje u njihovim očima. Da, to što on govori pogađa doduše čovjekovo srce, zahvaća on mnoštva, ali to još nije dokaz da je to što govori životno pravilno, istinito. Stoji li to tako i objektivno pred Bogom, to je njihovo pitanje.
Tko želi nešto novo donijeti, u životu, teologiji, znanosti, mora svoje verificirati, mora znati argumentirati i dopustiti ovjerovljenje. To je uhodana praksa. Mora navoditi priznate autoritete, mora se pozivati na stare priznate veličine, mora se na njima ovjeroviti kako bi promaknuo svoje osobno stajalište te stekao prijatelje i slušatelje. Ovaj pak Isus ispada iz svih uhodanih kategorija i okvira.
Nikada se ne poziva ni na koji ljudski autoritet, nikada ne navodi Pisma kao potkrjepu, a čini se da mu je svejedno što su drugi kazali, kako su Božju riječ tumačili, pa nije mu bitno ni mišljenje najuglednijih i najčasnijih rabina. Drugim riječima, s njim nema diskusije ni raspre, s njime nije moguće razgovarati na teološkoj razini. I što im drugo preostaje, nego da od njega traže vjerodajnice, ovjerovljenje. Stoga, namjesto riječi očituj se po nekom znaku, svedi neki znak s neba, kad više ne pomažu riječi, trebaju govoriti bjelodane ‘činjenice’. Dakle, ako Isus može učiniti nešto što samo Bog može učiniti, onda neka se okuša, pa da mu povjerujemo. Tako umuju njegovi protivnici.
Isus je učinio toliko čudesa u galilejskim selima, ali to im nije dostatno. Nahranio je mnoštva u pustinji, na čudesan način. Posvuda liječio i podizao na noge. Farizeji pored očiju ne vide, pored ušiju ne čuju. Otvrdnuli su u svojim stajalištima.
Jednom Isus upućuje na svoju riječ i propovijed, drugi put na Jonu ili Salomona, jednom govori o tome kako je u njemu više od Hrama. Ništa od toga nije dovoljno Židovima, ni Jona, ni sama Isusova smrt, jer onaj križ bijaše prema njihovu poimanju sablazan, skandalon, prema riječima Pisma: Proklet svaki koji visi na drvetu! Kao da im Isus želi poručiti: Vjera nije plod znakova ili čudesa, pa ni samoga uskrsnuća. Čudesa ne tvore vjeru, nego vjera čini čudesa.
I stoga svoj naraštaj Isus proglašava ‘zlim i nevjerničkim’, na drugom će mjestu govoriti o preljubničkom naraštaju. Čak će i pogani biti sudci ovome naraštaju jer su se obratili na Jonin govor ili Salomonovu mudrost. A Isus je daleko više od ‘znaka’, on je sami Bog u osobi, on je nazočni Bog među nama, on stavlja svakoga čovjeka pred konačnu odluku, za ili protiv.
Kao što su naime Jonina propovijed i poziv na pokoru i obraćenje bili znak Ninivljanima da i sami udare u post i pokoru, da se odvrate od svoga zla puta, tako je i Sin Čovječji znak ovomu naraštaju svojom propovijedanjem, pozivom na obraćenje, znakovima. Bitna je razlika između onodobnih i ovodobnih slušatelja. Oni se obratiše, ovi su otvrdnuli, ništa ih ne može pokrenuti. Isusove riječi žele poslužiti našoj vjeri, žele probuditi vjeru. Gdje vjera traži jamstva, tu nema povjerenja u Boga.
Tolika je znamenja i čudesa Isus činio po Galileji i opet to nije proizvelo nikakav učinak. Farizejima je upravo neshvatljivo da se Bog okreće malenima i neznatnima. I stoga se nameće pitanje danas i nama osobno: Jesmo li mi stvarno zahvaćeni Isusovom osobom, njegovim iscjeliteljskim snagama, jesmo li kadri pobijediti svoje podvojenosti i svoje neuroze?
Već je Izaija rekao kako su uši njegova naroda oglušile, oči slijepe, srce se usalilo. Stanje je to koje Isus zatječe na svakom koraku, to ga stalno izaziva na to da govori izazovno, da drma postojećim stanjem. I on se sam pita je li u konačnici moguće išta učiniti u takvim okolnostima. Jer njegove riječi djeluju kao blještavo svjetlo na onoga tko je dugo živio u podrumu i mraku: Što je jače svjetlo, to ljudi snažnije zatvaraju oči pred snagom svjetlosnoga izvora i snopa.
To je tipična sudbina proroka. Je li kralj poslušao Iliju, jesu li dvorjani poslušali Izaiju ili Jeremiju, je li narod slušao Mojsija? Pa ni na samome kraju života, na moapskim poljanama? I ondje se tuži na sljepoću svoga naroda. Isusova pak riječ ne daje prostora dvoznačnosti. Njegova je riječ jasna, jednoznačna, ide pod kožu, zadire u život i srce. Treba se samo otvoriti u povjerenju i ljubavi istini koja je u Isusu Kristu.
