Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 8,16-18
Reče Isus mnoštvu: »Nitko ne užiže svjetiljke da je pokrije posudom ili stavi pod postelju, nego je stavlja na svijećnjak da oni koji ulaze vide svjetlost. Ta ništa nije tajno što se neće očitovati; ništa skriveno što se neće saznati i na vidjelo doći. Pazite dakle kako slušate. Doista, onomu tko ima dat će se, a onomu tko nema oduzet će se i ono što misli da ima.«
Čisto asocijativno, u surječju i na zaslonu klonulosti, rezignacije i obeshrabrenja među učenicima te najvjernijom Isusovom pratnjom – imamo pred sobom nekoliko Isusovih konkretnih naputaka, opomena i ohrabrenja glede budućnosti. Srce se ne smije strašiti, ono se mora otvoriti, svjetlo mora u kući gorjeti i svijetliti, smisao je svjetla odgoniti mrak, maglu i tamu.
Nemoguće je više ugušiti svjetlo Isusove riječi i poruke, ono je tu da svijetli za sva vremena i svu vječnost, svima koji ne žele hoditi u tami. Protivnici jesu moćni, ali riječ, jednom izgovorena, jest kao sjeme koje se baca na tlo, u zemlju. Konačni uspjeh je nedvojben, ne može izostati. Svjetlost se pojavila, svjetiljka je u Isusovoj osobi zapaljena i ona mora gorjeti. I svatko se mora tomu svjetlu izložiti, dati se njime zahvatiti ili odvratiti svoje oči od njega.
I ovdje kao da odzvanja ono iz Govora na gori o učenicima koji su sol zemlje i svjetlo svijeta, grad na gori. Svojim riječima i djelima, svojim ponašanjem oni trebaju postati svome okolju svjetlom tako da ljude pridobivaju za Radosnu vijest. Život mora odgovarati riječi, riječ pak treba druge privlačiti poput svjetla.
Isusov nauk nije nikakva tajanstvena, ezoterijska, misterijska praksa samo za neke povlaštenike, upućenike ili izabranike. Ne, ona vrijedi za sve ljude. Nije to nikakva ezoterija ili okultno, tajanstveno znanje, nego je svima pristupačno, svakome tko ga želi čuti. Isus ne govori ni tajanstveno, ni zagonetno, nego slikama iz života oslikava tajne Božjeg kraljevstva, svega što Bog namjerava preko njega ozbiljiti u svijetu. I ne treba tu Isusovu istinu kupovati na skupim seminarima, ne treba plaćati silne novce da bi se čovjek uključio u tajnu nauka i osobe, nego je on otvorena knjiga pred cijelim svijetom. „Zašto trošiti novac na ono što ne siti“, govorio je Gospodin već u Starom zavjetu, kod proroka Izaije (Iz 55).
Opasno je (u)gušiti Isusovu riječ u vlastitu srcu ili je zatamnjeti, zastrijeti, u strahu od onih vani, u strahu od svijeta, u strahu da nas drugi ne ismiju ili ne ponize, da nas ne izrugaju. Postoji u čovjeku nerijetko strah od drugih, strah od svjedočenja. Lako se zna dogoditi da čovjek uguši u svome srcu svjetlo Božje istine u strahu što će drugi reći, kako će se drugi prema meni odnositi, počnem li živjeti prema riječi. Stotine obzira nama vladaju.
Mi se znamo pred drugima pretvarati, mimikrijom, kao kameleoni, poprimiti boju okoline, živjeti u vječitu strahu da nas ne prepoznaju kao Isusove učenike ili vjernike. Događa se to danas nerijetko na radnom mjestu, u školi, u restoranu, u prometnim sredstvima i to ne samo za minuloga komunizma, nego i u suvremenom liberalno-kapitalističkom te gotovo robovlasničkom društvu. Strah nas je načiniti javno znak križa, prvi znak svoje vjere.
Pred Bogom nema igre skrivača, pred Bogom zacijelo ne ćemo na taj način profitirati. Susresti se s njime znači iznijeti na vidjelo sve skriveno, sve što je čovjek potiskivao u sebi, od straha, u podsvijesti, sve što bijaše skriveno i prijetvorno. Izložiti se svjetlu istine da nas ona prožga, proprži, da od nas ostane samo ono što vrijedi, kao dragulj. Svaki oblik troske mora otpasti i odstraniti se nakon što prođemo kroz oganj i talionicu Božjih ‘visokih peći’.
Stoga i Isusovo upozorenje: Kako se riječ sluša, kako se svjetlost prihvaća. Treba pravilno, ispravno slušati, i samo onaj tko je pravilno čuo, znat će i pravilno prenijeti riječ, predati je drugima. S druge strane gotovo skandalozno zvuči u ušima suvremenih društvenih reformatora i sindikata Isusova riječ o onima koji imaju: Ti će imati i više, a oni koji nemaju, njima se oduzima i ono što misle da imaju.
Isus ne govori o društvenim prilikama, o siromaštvu i bogatstvu, nego o vjeri i spoznaji koja se mora odraziti u konkretnom životu. Ono što je u društvenom i gospodarskom životu u nebo vapijući grijeh, krajnja i neljudska nepravda, u psihologiji postaje gotovo zakonom. Tko stalno iz straha pred drugima popušta, na kraju gubi sve.
U vjeri postoji zakon neumoljiva rasta, ali isto tako i mogućnost otići na bubanj i u stečaj, izglednost propasti cijeloga pothvata. Tko ima pravu spoznaju, on će u njoj rasti, on će je zavoljeti, ako je poruku primio u dobru i plemenitu srcu, ako se poistovjetio s onim što Isus nudi. U konačnici pred Isusom vrijedi: Sve ili ništa!
Čovjek može ili sve dobiti, ali i sve izgubiti. Sve zavisi od načina slušanja, kvalificirana slušanja onoga što Isus govori te od života koji plodi iz slušanja riječi. Riječ se mora oploditi u konkretnom životu, inače ostaje na razini škrta i besplodna slušanja kod koga se gubi i ono malo što čovjek misli da ima kao svoje. Isusova nam riječ želi poručiti i pojasniti kako ničemu ne vodi trajni život u strahu. Nikada strah ne može biti isprika ili dokaz da se nešto ne čini ili propušta učiniti.
Možda nitko kao danski filozof S. Kierkegaard nije bolje shvatio da kršćanin ne smije biti dio mnoštva, mase, krda, nego da svatko mora stupiti pred Gospodina osobno, kao pojedinac, cijelim svojim bićem, svojom egzistencijom. Ne znači to da čovjek mora ostati samotnjak, nego da s drugima ide na višu razinu i da svoj život (po)stavlja na nove temelje, da su međusobni odnosi ubuduće na posve drugim osnovicama.
Nije riječ o nekoj novoj sljedbi, nego o novoj uredbi, novome ustroju u stvaranju, novoj razini egzistiranja, o novome poretku koji se rađa pred Isusom i u zajedništvu s Isusom. Upravo kao što i apostoli postaju na specifičan način Isusova duhovna djeca, nova Božja obitelj, a ne više dio staroga svijeta. Ni u jednoj fazi Isusova života nema nepodudarnosti života i nauka, povijesne istine i nadvremenske, duhovne istine koju donosi svijetu.
Isus uvijek ima pod sobom čvrsto tlo realnosti i onaj prostor za-zbilje, transcendencije iz koje crpe svoju energiju i piše povijest svijeta, nanovo, na novim temeljima.
